Nahvaljeni Mostar u kojem je sve (i dalje) podijeljeno na dvoje

Četiri točke na jednoj stranici sporazuma između Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine i Stranke demokratske akcije, potpisanog u lipnju 2020. godine u Mostaru, često se predstavljaju kao veliki napredak politika u državi i jedina su svijetla točka koju je međunarodna zajednica vidjela u tunelu bez svjetla na kraju zvanom Bosna i Hercegovina. U Izvješću Europske komisije o napretku Zapadnog Balkana na putu k Europskoj uniji upozorava se na neispunjavanje 14 ključnih prioriteta iz Mišljenja EK-a o aplikaciji za članstvo Bosne i Hercegovine te skromno pohvaljuje jedino mostarsko izlaženje na izbore.

Europska komisija navodi kako su izbori u Mostaru, održani u prosincu 2020. godine, “prvi put od 2008. godine, čime je ispunjen dio ključnog prioriteta 1 zahvaljujući izmjenama zakona usvojenim u srpnju 2020. godine, što je u skladu s odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz 2010. godine i odlukom Europskog suda za ljudska prava iz 2019. godine u slučaju ‘Baralija’. Novo mostarsko Gradsko vijeće i gradonačelnik preuzeli su dužnost do veljače 2021. godine, čime je ispunjen dio ključnog prioriteta 1.”

Iako se uistinu u bosanskohercegovačkom vječnom mraku – u kojem je čelnik HDZ-a BiH jednom prilikom nespretno od bivšeg mostarskog gradonačelnika zatražio da osvijetli grad da se vidi svaka rupa – glasovanje Mostaraca nakon 12 godina može nazvati svijetlim primjerom, zaboravljaju se skandali u sjeni kojih su izbori održani. Zaboravljeni su slučajevi mijenjanja prebivališta radi lovljenja glasova, kao i kaos s maratonskim  brojanjem glasova i drugačijim rezultatima pri svakom novom brojanju. U magli su i prijave tužiteljstvu zbog neregularnosti i, kako se navodi,”promjene u dva mandata, gdje su na tisuće glasova upisivane”.

Cirkus oko izmjena Statuta Grada

Dok se predmet kiseli u pretrpanim ladicama pravosuđa, mostarsko Gradsko vijeće radi. Prvo su to bila nespretna snalaženja u klupama nekadašnje škole pretvorene u Vijećnicu, da bi se potom uhodala dizanja ruku, počesto i uz upute putem govornica za što koja strana može glasovati. Nacionalnog proglašavanja, zbog ustroja, ne može biti i sve se odluke, kako se to oni što izlaze pred medije hvale, donose u dogovorima i predstavljaju znak kako se može kad se hoće.

No, zaboravlja se i to da u tom uspješnom Mostaru svaka sjednica počinje s cirkusom oko izmjena Statuta, koje bi trebale donijeti u Mostaru promjene koje se očekuju od najviše razine u državi. Tako se s nadzornih kamera u prijenos uživo svakog zasjedanja Vijeća odašilje epizoda o tome kako situacija još uvijek nije sazrela da se vijećnici dotaknu Statuta, u kojem bi, osim Hrvata, Bošnjaka i Srba, koji su (pravilno) raspoređeni u Gradu, pronašao i neki Ostali.

A dok se taj politički dio hvali kao svijetli primjer, pa slušamo kako nema zapinjanja i podmetanja dok su u stvarnosti sve stvari podijeljene na dvoje, praktični dio je mala preslika Bosne i Hercegovine. Ono što se Bosni i Hercegovini zamjera na višim razinama savršeno funkcionira na obalama Neretve, i još je pohvaljeno. Na papiru je, naime, sve lijepo, no stvarnost, ona koja se gazi nogama i kroz koju Mostarci svakodnevno prolaze, nešto je sasvim drugo.

Komunalije, velika rana, nikad izliječena

Gradsko vijeće, u kojem vijećnici često s govornica dokazuju da ne znaju za što je lokalna zajednica nadležna, a za što ne, nije donijelo još niti jednu ozbiljnu odluku. Čak se i pri izboru gradonačelnika sve moglo oteti kontroli da nisu uletjeli tumači onoga što vijećnici nisu znali ili nisu htjeli pročitati.

Potom su se kao na traci izdizale ruke za izvješća gradskih poduzeća, čiji rad za vrijeme nepostojanja Vijeća nikoga nije zanimao. Što je urađeno, a i toga ima na usporenom tužiteljstvu, urađeno je. I nikome ništa. Isto je i s izvješćem o radu bivšeg gradonačelnika, koje je primljeno k znanju a da ništa od navedenog nije dovedeno u pitanje. Tako je i s institucijama kojima upravlja grad i s velikom ranom Mostara – komunalijama.

Dok se, dakle, Mostar – “potpisan” pod brojnim europskim očima – europskim ustima hvali, na terenu su brojni neriješeni, a Mostarci sve više vjeruju, i nerješivi problemi. Priče o direktorima koji će okrenuti grad naglavačke, iz grada slučaja u grad primjer, zapele su negdje u stranačkim križaljkama, u poljima “Upišite…” Tako se gazi, a naivno se u početku mislilo da će biti drugačije, izgovorena mantra kako će u foteljama biti sposobni, a ne podobni. Promjene u gradu, osim na prste jedne ruke prebrojivih rušenja nelegalnih objektića i osim kopanja ulica uz aljkavi ritam i aljkavu signalizaciju, nevidljive su. Kontejneri su šuplji i dalje pretrpani, ulice nepometene, neoznačene i nedovršene, pa će u anale ući i medijski izračuni da je Hrvatska prije završila Pelješki most nego Mostar rekonstrukciju nekoliko stotina metara jedne ulice.

Vijećnica, zgrada koja je ukradena djeci

Nitko ne zna u kojoj je fazi povijesni projekt kolektora, zbog kojeg se čak otišlo na europski sud, niti se zna jesu li Mostarci uistinu potrovani piralenom, niti im to tko, ma koliko se trubilo da je Grad neki novi Grad, govori. I povijesni projekt naplate parkiranja u Mostaru, koji je još neobjašnjen građanima, mogao bi se pretvoriti u povijesni fijasko, jer samo se zna da će Mostar prvi put u povijesti početi misliti na mirujući promet. No, nitko ne zna kad i kako. Miruju i mostarska krila, pa se mostarski aerodrom spominje samo u pričama o potencijalima koje nitko ne iskorištava, osim u govorancijama, koje su daleko od ostvarenja.

Mostar je, dakle, na papiru iskrica u prljavim političkim listovima Bosne i Hercegovine. Ono čime se međunarodne pospane oči hvale, a domaći akteri spominju kao primjer kako se može, zbilja je ništa više od četiri točke na A4 papiru. Nahvaljeni grad politički djeluje tako da su strane zauzete i zna se koliki čiji apetit smije biti i koliko pružene ruke. Nebuloze u gradskoj Vijećnici – zgradi ukradenoj djeci u kojoj se sad veliki ponašaju kao djeca – govore pak da je sve isto, a stvarnost, o koju Mostarci zapinju na pločnicima, da je sve možda i gore.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.