Sve smrti Hadžire Avdić

Ime Hadžire Avdić mora znati svaki školarac ove zemlje, inače smo i mi osuđeni na smrt u zaboravu ljudskosti, piše autor.

Svi su tu! Prepoznala je Hadžira svojih pet sinova, svoje petoro ubijene djece i muža. Zapisnik će reći, kako je ovo najočuvanija masovna grobnica, jer je četnički monstrum ubijene civile pedantno slagao u JNA vreće, što je spriječilo raspadanje tijela, piše autor (Arhiva)
Svi su tu! Prepoznala je Hadžira svojih pet sinova, svoje petoro ubijene djece i muža. Zapisnik će reći, kako je ovo najočuvanija masovna grobnica, jer je četnički monstrum ubijene civile pedantno slagao u JNA vreće, što je spriječilo raspadanje tijela, piše autor (Arhiva)

Ove sedmice je umrla Hadžira Avdić, starica iz Grbavaca kod Zvornika. Ova vijest ne govori nam ništa o Hadžiri niti o njenom životu.

Pa, ko je bila Hadžira?

Prva smrt Hadžirina

Majka. Supruga. Dobro i predobro biće. Imala je bogatstvo kakvo se rijetko pod svodom nebeskim posjeduje. Pet sinova.

To su: Mefail, Nail, Ismail, Mevludin i Advir.

Imala je Hadžira i supruga Halču. Imala je svu sreću ovog svijeta.

A onda, tog strašnog 21. maja 1992. godine, četničke paravojne formacije upadaju u Grbavce kod Zvornika i obližnje zaseoke u kojima od davnina živi bošnjačko stanovništvo. Tek tako, počinje suludi, a opet planirani zločinački pir monstruma. Ubijaju odrasle ljude, ubijaju žene , ubijaju djecu na kućnim pragovima.

Preživjele vežu žicom i u koloni odvode prema Karakaju.

Hadžira se trese od muke, od straha, od bola, od užasa, od zla koje je zapljuskuje i tjera tijelo da se previja. Hadžira može izgubiti sve, ali ona unca nade u njoj živi. Ima pet sinova i supruga. Kako da ih spasi? Kako spasiti golobrade mladiće i dva maloljetna dječaka među njima? Ona vidi i zna, njeno bogatstvo, njeni sinovi i muž su preživjeli prvi napad ubijanja i klanja i sad povezani, jedan iza drugog u prostim seoskim odorama opkoljeni paravojnicima četničkim idu u koloni prema kamionima.

Hadžira se opet nada, misli se u sebi, pa Advir ima 14 godina, neće valjda dići ruku na dijete. Gleda, očima zaleđenim od straha, onu viticu zavezanih ljudskih tijela, kako se penje na kamione. Jer, nije dovoljan jedan kamion, treba ih nekoliko. Na koncu treba prevesti preko 60 ljudi na “lokaciju”, kako su to govorili četnici.

“Na lokaciju”, odzvanjaju zadnje riječi asasina, a Hadžiri ostaje da se nada životima njihovim, dok sa preživjelim stanovnicima Grbavaca pokapa dvadesetak ubijenih civila na kućnim pragovima.

Bijaše to 1992. i bijaše to 21. maj, dan napada četničkog na selo. I prođe od tog dana šest i po godina. Prođe u agoniji majci Hadžiri najduže čekanje, čekanje svih čekanja. Pet sinova i muž, ehej Bože, pa nisu dugmad da u zemlju nestanu. Da su dugmad, da je šet dugmadi, do sada bi jedno isplivalo negdje.

A tek onda počinje Hadžirina agonija.

Ona se sjeća: “Ja sam dan nakon što su odvedeni krenula s još jednom ženom prema Zvorniku. Zaustavili su nas na prvoj barikadi i rekli da se vratimo kući, a da će njih pustiti nakon što ih ispitaju. Nisam mogla vjerovati da mogu pobiti nedužnu djecu, jer su dvojica mojih sinova bila maloljetna, a najmlađi Advir imao je samo 14 godina.”

Tada je, čini se prvi put ubijena Hadžira Avdić.

Druga smrt Hadžirina

Hadžira živa, a mrtva. Ubijena neizvijesnošću. Ubijena čekanjem od kojeg blijedi rožnjača očna i stapa se sa bionjačom, ubijena čekanjem od kojeg se um ledi u par slika, uvijek ponovljenih i nikad dorečenih, čekanjem od kojeg se duša ispunjava hladnoćom i prazninom, čekanjem kome ime ne smijemo još dati.

A onda, jesen 1998. Pa poziv, koji se čeka i ne čeka.

Hadžira je već načula za masovnu grobnicu Ramin grob kod Zvornika. Jednako tako je načula i da su stanovnici njenih Grbavaca strijeljani. Svi. Opet neće, ne želi, ne može da vjeruje da su u toj riječi “svi”, stali i Halčo i Mefail i Nail i Ismail i Mevludin i mali Advir.

Ne može, neće da vjeruje Hadžira Avdić da su svi Avdići muški u kući zatrti. Možda, možda je dušmanin ubio nekog, ali se sigurno izvukao neko drugi, racionalizuje mati u bolu, koji je budi iz prve smrti, iz smrti čekanja i daje joj snagu i novi bol u isto vrijeme.

A onda Tuzlanski komemorativni centar, kišna jesen 1998. Majka Hadžira u kući bola i užasa.

Svi, svi su tu! I sve, sve ih je prepoznala! U trenu, u momentu! Svojih pet sinova, svoje petoro ubijene djece i muža. Prisjetila im se likova, pa ih onda jasno vidjela mrtve. Zapisnik će reći kako je Ramin grob najočuvanija masovna grobnica, jer je četnički monstrum ubijene pedantno slagao u JNA vreće, što je spriječilo raspadanje tijela. Zapisnik će još reći i ovo – među žrtvama su bili i žene, djeca i starci, a najviše stradalih je baš iz familije Avdić iz zaseoka Mačkuša kod Grbavaca. To su Hadžirini svi. Na koncu, zapisnik će reći da je ubijeno ili odvedeno, a potom likvidirano na različitim stratištima 62 Bošnjaka iz Grbavaca. Ista sudbina je zadesila i 20-ak mještana susjednog naselja Čolovnik u mjesnoj zajednici Glumina.

Na koncu, zapisnik će potvrditi da su Grbavci mjesto sa najvećim brojem ubijenih u odnosu na broj stanovnika u BiH. Četnički monstrumi su istrijebili petinu stanovništava, bez obzira na godine i pol. Svi su bili civili.

A Hadžira Avdić je nedugo nakon toga kazala rečenicu od koje se ledi krv u žilama i koja bi trebala ući u istoriju kao suština rata i agresije na BiH: “Umjesto da moja djeca oblaze moj grob, ja oblazim njihove!”

Tada je drugi put umrla Hadžira Avdić

Treća smrt Hadžirina

I kažu matične knjige umrlih, poneki hroničar, kažu prijatelji, malobrojna rodbina i poznanici, kažu da je Hadžira zaboravljena od svijeta, od zemlje i ljudi, živjela sve to početka ovog januara 2021. godine.

Tada je, konačno, treći put umrla. Smirila se, preselila, otišla na neki drugi – bolji svijet. Ili je možda konačno pronašla svoje sinove, njih pet i supruga? To mi, smrti sa ove strane, nikada nećemo znati. Kao što na sreću ne poznajemo bol koju je Hadžira živa, a mrtva nosila sa sobom u životnom prividu. Takvu bol je imala nana Hava Tatarević, takvu bol je imala Nazija Beganović i još nekoliko Srebreničanki.

Nije ljudski samjeravati boli, ali jeste ljudski zapisati je i zapitati se – Zašto? Zašto genocid???

I ovo je treća Hadžirina smrt, a vrlo lako bi mogla biti i njena četvrta i peta.

Kako i zašto?

Pa, Hadžira Avdić je živjela sa svoje dvije smrti – sa nestankom pa ubistvom djece – a da nikada nije saznala imena i nalogodavce ovog monstruoznog zločina i početka genocida. Jednako tako ni javnost nikada nije saznala ko su ubice. Nema čak ni valjane istrage.

A mnogi od monstruma su živi. I slobodni. I hodaju u blizini mezarja u kojem su se Hadžirini posmrtni ostaci spojili sa sinovima i mužem. Hodaju nekažnjeno. I to je Hadžirina četvrta smrt.

Peta smrt je konačna, to je zaborav. To je naša nezainteresovanost, odsustvo empatije za majku, kojoj je, Bože moj, mučki ubijeno petoro djece u jednom danu. To je naša površnost u kojoj ni na tren ne zastanemo i ne provedemo misaoni trenutak sa Avdićima, kojih više nema.

A kakva su čuda mogli napraviti i Mefail i Nail i Ismail i Mevludin i mali Advir. A kako su ljepotom mogli zasjeniti svijet i oni i njihovo potomstvo i potomstvo njihovog potomstva!

A nema ih!

I ne da ih nema, nego su ubijeni. Samo zato što su se drugačije zvali. Eto, to je peta smrt Hadžirina. Taj naš zaborav!

Nemojmo dozvoliti zadnje dvije smrti!

Ubice i nalogodavci se moraju pronaći – živi ili mrtvi, a ime Hadžire Avdić, mora znati svaki školarac ove zemlje.

Inače i mi smo osuđeni na smrt u zaboravu ljudskosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO