Bez budućnosti: Engleska ljevica u retrospektivi

Šta je sljedeće za englesku ljevicu nakon što su laburisti pod vođstvom Corbyna izgubili na prošlogodišnjim izborima?

Trebalo bi objasnisti zašto je Corbynovo liderstvo u vezi Brexita bilo tako drhtavo (EPA)
Trebalo bi objasnisti zašto je Corbynovo liderstvo u vezi Brexita bilo tako drhtavo (EPA)

Šta radite s porazom koji je tako ubjedljiv da nema rasprave s njim? Izborni poraz Laburističke stranke, od prije godinu dana, postavio je ovo pitanje na živ način. Nakon godine sumorne pandemije, vladinih debakala i nespretnih nastojanja novog laburističkog lidera Keira Starmera da disciplinuje svoje ljevičarske oponentne, je li ljevica išta bliža odgovoru? Nije.

Ljevica je osvojila laburističko vođstvo 2015, u liku Jeremyja Corbyna uprkos naslijeđenoj slabosti. Njene stranke su se skupljale. Publikacije su bile slabog kvaliteta i nisu bile mnogo čitane. Njeni intelektualci su bili izolovani u medijima i akademiji. Imala je neku podršku od sindikata, ali i oni su se smanjivali, a plašljivi rezultati su bili na historijski gledano najnižim tačkama. Njeni pokreti protiv štednje i školarina su poraženi, bez da su kako treba i počeli s radom. Pa ipak, po prvi put u laburističkoj historiji, lidersku poziciju je osvojio radikalni socijalista, uz podršku stotina hiljada novih laburističkih članova, najvećih sindikata i znatiželjnu simpatiju slavnih ličnosti. To je odražavalo slabost starog desničarskog mendžmenta. Međutim, dijelom zato što su nakon ovog proboja uslijedili daljnjii skokovi – posebno kada je 2017. Corbyn poveo laburiste u najveći preokret glasova u njegovu korist od 1945 – ljevica se uobrazila.

Kako se dakle, sve srušilo, i šta može ljevica uraditi s onim što joj je preostalo?

„Poraz“, napisao je Perry Anderson, „je teško iskustvo za ovladati njime: iskušenje je uvijek da se on sublimira.“ Moguće je izbjeći suočavanje sa brutalnom realnošću poraza preusmjeravanjem pažnje na ugodnije misli. Moguće je tvrditi da smo mi „pobijedili u raspravi“. Što je istina u onoj mjeri u kojoj su konzervativci u vladi opetovano krali i radili parodiju na ljevičarske politike kao što je posuđivanje da bi trošili i „zelenu industrijsku revoluciju“. Ali znak je snage za vladajuću stranku da može inkorporirati i neutralizirati ideje svojih oponenata. Ipak, činjenica da je konzervativna vlada posvećena trošenju velikih količina novca lišava ljevicu njenog glavnog izvora podrške javnosti: protivljenja štednji.

Sentimentalnost je slabost ljevice

Možemo tvrditi da nije bilo Brexita i ljudi odanih Laburističkoj stranci koji su oduvijek mrzili Corbyna, da bi laburisti pobijedili prošle godine. I u ovome ima neke istine. Ali Brexit i neprijateljstvo laburističkog starog menadžementa su bile datosti. Posao ljevice je bio da nadvlada te uslove.

Možemo pasti u reaktivno, ogorčeno korenje medijskih ličnosti koje su nas nepošteno tretirale. Ako je iko očekivao fer tretman od medija, to govori o njegovom neiskustvu.

Možemo postati sentimentalni u vezi našeg palog lidera – sentimentalnost je oduvijek bila slabost engleske ljevice.

Možemo se zavaravati da se ljevica uprkos porazu, može zakačiti za neki „utjecaj“, zadržavajući ono što je ključno za Corbynov eksperiment, kroz novo vođstvo. To je bio značajniji vid ljevičarskog razmišljanja dok Starmer nije poduzeo neviđeni korak suspendovanja svog prethodnika na neistinitim osnovama, a njegov novi generalni sekretar David Evans je počeo suspendovati članove koji su ovo kritikovali.

Ove iluzije vežu ljevicu za njene postojeće slabosti, i čine je slijepom za nove prilike. Bilo koji put naprijed bi trebao biti zasnovan na ubjedljivom objašnjenju zašto su Laburisti, pod Corbynom, uprkos velikim dobicima 2015, uživali samo povećavajući uspjeh u Škotskoj. Trebalo bi objasnisti zašto je Corbynovo liderstvo u vezi Brexita bilo tako drhtavo da je na općim izborima 2019, laburistička politika najavljena tek nekoliko sedmica od početka kampanje. Trebalo bi objasniti zašto su i liderstvo i lokalni pokret bili paralizirani pred često ogoljenim, ciničnim, grotesko iskrivljenim tvrdnjama o zastupljenom antisemitizmu u Laburističkoj stranci. Trebalo bi objasniti zašto je liderstvo koje je na mnoge načine bilo radikalno, je također bilo i duboko oprezno u vezi pitanja kao što su policijski nadzor, imigracija, nuklearno oružje i vanjskopolitička orijentacija – čak je i nakon svog političkog uspjeha Corbynu bilo dozvoljeno da osigura kontrolu nad stranačkim aparatima.

Protest protiv lošeg stanja demokratije

Ovi su problemi svi povezani. Osnovna uobrazilja ljevice je bila da može pobijediti koncentrišući se na osnovna pitanja kao što su mjere štednje i javne usluge. Kad god je bila prisiljena da skrene sa svog plana, njena zbunjenost je bila očita. Ipak, uzrok Corbynovog uspjeha je bio, ne samo reakcija protiv štednje, već i protest protiv lošeg stanja britanske demokratije.

Ljevica često priča o „neoliberalizmu“ kao da je ekvivalent „slobodnom tržištu“. Ali neoliberalizam je oduvijek sveobuhvatan projekat za zašititu tržišta ograničavanjem dometa demokratije unutar države. Ako je ta analiza odsutna, borba protiv neoliberalizam mogla bi biti svedena na zahtjev za veće poreze i potrošnju.

Pa ipak, pokret za škotsku nezavisnost predstavljao je demokratsko pitanje u ustavnom obliku. Tražio je da oslobodi škotske birače od vestminsterskog parlamenta kojim dominiraju birači čiji su socijalni stavovi umnogome različiti od onih koji preovladavaju u Škotskoj. Laburisti se nikada nisu ozbiljno pozabavili ovim pitanjem.

Brexit je bio komplikovaniji, jer su glasači za Brexit pogrešno okrivili imigrante i birokrate iz Evropske unije za vestminsterski neuspjeh. Bilo bi teško dokazati tim biračima da je apstrakcija poput neoliberalizma njihov problem. Pa ipak, jedva da je bilo pokušaja da se to pitanje shvati na ovaj način. Corbynovo vođstvo je tražilo način da umiri Brexit nudeći neodređenu poziciju o „radnim mjestima na prvom mjestu u vezi Brexita“, nadajući se da će se konzervativci razići po pitanju Evrope.  Lokalna ljevica se povinovala, uprkos svom plitkom proevropeizmu, liderstvu. U 2019, kada je situacija zahtijevala više specifičnosti, taj se kompromis urušio.

Na drugi način, rasprave u vezi rasizma i migracije su se također ticale demokratije. Ko zapravo čini narod? Migranti rade, plaćaju poreze i doprinose, ali ne mogu glasati. Manjine mogu glasati, ali ih se brutalno nadzire i imaju ograničen pristup zaposlenju i javnim uslugama. Za neke birače, rješenje za ovo je da se vratimo na sasvim bijelu Britaniju (iako se Britanija raspada), ili da se bar otarasimo novijih imigranata.

Postavljala se kao moralno superiornija

Ljevica je reagovala na ova pitanja tako što ih je ili tretirala kao distrakciju ili tako što se postavljala kao moralno superiornija. Moralno superiorniji položaj je moćna valuta na društvenim mrežama, ali se pokazao sasvim beskorisnim kada je ljevica podrvrgnuta kampanji vrijeđanja, tvrdeći da je antisemitksa i koji je učinio laburiste pretežno antisemitskim. Ovo je zahtijevalo rigorozni odgovor.

Porast globalnog antisemitizma može biti na desnoj strani – razmislite o usamljenim ubicama, naprimjer – ali postoji rub kod ljevice koji je privučen zavjereničkom i ponekad antisemitskom razmišljanju. U isto vrijeme, veći dio ovog napada bio je pokrenut pokušajem da se razoruža ljevičarska kritika britanske vanjske politike, posebno njenog saveza sa Izraelom. Ovdje je bilo nužno za ljevicu da se uhvati u koštac sa realnostima i antisemitizma i države Izrael i njenih nasilnih etno-nacionalističkih politika. Također je bilo nužno da se odbrane članovi stranke protiv kampanje blaćenja. Umjesto tog Corbynovo vođstvo je pokušalo srediti ovo pitanje birokratskim mjerama kao što su ispitivanja i disciplinarne procedure.

„Artikulirana“ ljevica, je u međuvremenu, tražila način da pokaze svoju vrijednost obećavajući da će istovremeno braniti palestinska prava dok se protivi antisemitizmu – bez konkretnog objašnjenja kako. To nikoga nije ubijedilo. Izgledalo je kao da se izvlače jer je tako i bilo.

Ukratko, ljevica se hrvala s problemima jer je pogrešno razumjela prirodu ovog trenutka. Nije shvatila situaciju kao demokratsku krizu. Sada se suočava sa radikalno različitim terenom oblikovanim njenim porazom ali i užasavajućom pandemijom. Pitanja opstanka i dalje su važna, posebno uzimajući u obzir predstojeću recesiju i socijalnu krizu koja proističe iz COVIDA-19.

Ali ako ljevica namjerava raditi bolje od pukog promovisanja fizičke distance i izolacije i moljenja za još vladinog novca za radnike, onda mora ići dalje od pitanja opstanka.

Zeleni New Deal

Postoji jedno područje izvorne kreativnosti u ovih proteklih nekoliko godina koje može pomoći: briga o okolini. Pandemije su ekološki procesi. Epidemija zoonotskih virusa i njihovo širenje po cijelom svijetu pokrenuta je istim poljoprivrednim poslovima i trgovinskim praksama koje karboniziraju atmosferu, kisele okeane, uništavaju mrežu života i pokreću obrasce ekstremnog vremena.

Osnažena pokretom Izumiranje pobune i školskih klimatskih aktivistia, ljevica jeste počela raditi na ideji zelenog New Deala, daleko ambicioznijeg i međunarodnog od bilo kojeg dijela svog plana. Nema razloga zašto u principu ova ideja ne može biti prilagođena da uzme u obzir preventivne mjere koje su potrebne da se spriječe buduće pandemije.

Pa ipak, da bi ovo najviše iskoristila, ljevica mora razumjeti brigu o okolini kao o demokratskom pitanju. Slabi demokratski sistemi vjerovatno neće preživjeti predstojeću neimaštinu i izazove bez da budu radikalno reformisani. A nijedan ozbiljan klimatski projekat, koji mora zaštiti opstanak cijele vrste promijenivši način na koji radimo, putujemo, trošimo i rekreiramo se – naš cijeli način života – ne može djelovati bez uključenja sviju.

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike Piše
POPULARNO