Assange naspram nasilja imperijalnog ‘humanitarizma’

U sudskoj odluci britanskog suda kojom je pošteđen osnivač WikiLeaksa Julian Assange od izručenja SAD-u (za sada se čeka na žalbu), još jednom je izašla na vidjelo prisna simbiotska veza između humanitarizma i nasilja.

Sutkinja Vanessa Baraitser je presudila da bi bilo „ugnjetavački“ izručiti Assangea – ali ne zbog nepravedne kampanje odmazde američke vlade protiv njega jer je razotkrio masakre, pogrešna predstavljanja  i manipulacije, već prije zbog krhkosti Assangeovog mentalnog zdravlja.

Isti „pravni“ sistem koji je uništio Assangeovo mentalno zdravlje sa produženim psihološkim mučenjem, u procjeni specijalnog UN-ovog izaslanika za borbu protiv mučenja, sada predstavlja njegovu nadu za spas.

Kao velika vladina verzija Munchausena preko posrednika, država mistificira svoju ulogu u proizvodnji patologije o kojoj je riječ, potom pokušava izvući moralni kapital od pokazivanja trunčice brige. Strukturalno nasilje kreira potrebu za humanitarizmom koji ublažava neke od pretjeranih nasilja, osiguravajući da cvjetaju i nasilje i humanitarizam.

Sutkinja Baraitser ne samo da je odbacila ideju da SAD krivično goni Assangea zbog političkih „krivičnih djela“ – zbog čega bi izručenje bilo zabranjeno američko-britanskim Sporazumom o izručenju – već je stava da uopšte ne postoji sudska barijera protiv političkih izručenja: „odbrana nije ustanovila da britansko-američki sporazum daje prava gospodinu Assangeu koja su primjenjiva na ovom sudu“ budući da ovaj sporazum „još nije inkorporiran u domaći zakon“. Ironično, prema ovoj presudi, Assange (i druge mete izručenja) podložni su ovom sporazumu, ali su isključeni iz pozivanje na njegove zaštite.

Opasne istine

Činjenica da je Assange otkrio opasne istine o zvjerstvima države koje bi inače ostale sakrivene također je odbačena kao nerelevatna. „Odbrana nije ustanovila da je ‘pravo na istinu’ legalno pravilo koje je priznato u međunarodnom ili domaćem zakonu.“

Odbrana nužnosti je na sličan način odbačena: „On [Assange] nije pružio nijedan dokaz o bilo kakvom pojedinačnom incidentu koji bi kreirao opasnost za javnost koje je njegovo objavljivanje podataka osmišljeno da izbjegne.“

Američki navodi da je WikiLeaks ugrozio živote američkih vojnih doušnika su prihvaćeni kao stvarnost uprkos manjku dokaza. U nevjerovatnom poduhvatu prebacivanja krivice, nije američka vojska već Julian Assange onaj koji je odgovoran za „krvave ruke“.

Oduzevši Assangu sve odbrane, sud mu nije ostavio nikakav drugi štiti protiv izručenja osim njegove psihopatologizacije – nastavivši drugu tradiciju depolitiziranja tvrdnji za pravdu preoblikovavši ih kao probleme s „mentalnim zdravljem“ podnositelja zahtjeva.

Rizik od samoubistva

Sutkinja Baraitser je zaključila da bi izlaganje Assangea američkom zatvoru sa maksimalnim sigurnosnim mjerama pod „specijalnim administrativnim mjerama“ – karakteriziranima intenzivnom samicom i senzornom uskraćenošću – kreiralo rizik od samoubistva. Ona je smjestila postojeći problem ne u patologije američkog zatvorskog sistema već u mračne predjele Assangeove psihe. „Dok bi neizbježnost izručenja ili samo izručenje bili okidači za pokušaj [samoubistva], to ne bi bio njegov uzrok; [to bi bio] mentalni poremećaj gospodina Assangea koji bi vodio do nesposobnosti da kontorliše svoju želju da počini samoubistvo.“

U nekim predjelima, ova je odluka pozdravljena kao napad na američko masovno zatvaranje. Ali zapravo, iscrtavanje takvih „humanitarnih“ izuzetaka pokazalo se savršeno kompatibilnim sa ukorijenjenošću zatvroske vladavine.

„Reformska nastojanja koja ciljaju na zaštićene kategorije kao što su mladi, mentalno bolesni, ili najnovije, trudne žene, ostavljaju iza sebe mnogo ljudi koji nisu mladi, nisu (još) mentalno bolesnti, nisu trudini, i stoga ne zaslužuju zaštitu“, primjećuje kriminologinja Keramet Reiter. „Ova trajna srž kažnjivih subjekata postaje trajno opravdanje za potrebom za samicom.“

Istraživanje profesorice Reiter pokazuje kako su parnice o ljudskim pravima pružile kalup za sobe za mučenje u američkim zatvorima maksimalne sigurnosti. Suci su kritikovali mračne, neuslovne, nasilne, bučne „rupe“ prethodnih režima samica. U verziji samice 2.0 (verzija usklađena sa Ustavom) u zatvoru masksimalne sigurnosti, fluorescentna svjetla gore 24 sata dnevno, ćelije su napravljene od steriliziranog betona i čelika, visoka tehnologija uklanja svaku potrebu za ljudskom interakcijom i teška zapečaćena vrata prigušuju povike zatvorenika.

Minimalni zahtjevi

Sve što prelazi minimalne zathjeve suda označeno je kao dodatna „privilegija“ i eliminisano – što potvrđuje opservaciju autorice Arundhati Roy o ljudskim pravima koja služe kao zamjena za pravdu.

Američki zatvori maksminalne sigurnosti su „čista verzija pakla“, prema riječima bivšeg čuvara citiranog u drugom slučaju izručenja Babar Ahmad i drugi vs. Velika Britanija. Dok Velika Britanija zahtijeva obećanje da izručeni neće biti podvrgnuti brzoj smrti pogubljenja, nametanje spore, „žive smrti“ samice je dozvoljeno.

U slučajevima izručenja kao što su Babar Ahmad i drugi vs. Velika Britanija – u kojima su optuženici britanski muslimani optuženi za amorfna krivična djela „terorizma“ – mentalne bolesti i nesposbnost nisu bili osnov za empatiju i umanjenje kazne, već za dodatnu demonizaciju. Kolonijalni izuzetak za humanitarnu zaštitu za one koje smatraju „divljacima“ i „barbarima“ – ili kako su poznati u savremenoj terminologiji, „teroristi“ i „nezakoniti borci“ – nastavlja djelovati pod okriljem univerzalnih ljudskih prava.

Babar Ahmad i Talha Ahsan, su naprimjer izručeni u samice u SAD 2012, uprkos dijagnozi PTSP-a (Ahmad) i depresije i Aspergerovog sindroma (Ahsan).

Duga historija

Na Evropskom sudu za ljudska prava koji je dao zeleno svjetlo za ovaj transfer, navodna američka „duga historija poštovanja demokratije, ljudskih prava i vladavine zakona“ je navedena kao opravdanje. I Ahsan i Amhad su se izjasnili krivim pred prijetnjom doživotne kazne, iako je sudac priznao da nijedan nije bio uključen u „operaciono planiranje ili operacije koje spadaju u okvir ‘terorizma’.“

Haroon Aswat, protiv kojeg je također vođen postupak, dobio je privremenu odgodu izručenja zbog dijagnoze paranoidne šizofrenije, ali ovo je uklonjeno nakon uvjeravanja SAD-a da će biti liječen u zatvoru.

„Nije dostupan nijedan mehanizam da se potvrde ove tvrdnje“, kako je istakla grupa stručnjaka za američka krivična gonjenja za terorizam. „Zapravo je ova odluka značila da Haroon Aswat može biti podvrgnut pogoršanju mentalnog zdravlja što će vjerovatno rezultirati od samice…dotle dok on ima povremene posjete psihijatra. „Razuvjeravanja“ postaju humanitarni štit za zlostavljanje.

U našoj „humanitarnoj sadašnjosti zadržavanje nasilja je dio same logike nasilja“, kako tvrdi akademik Eyal Weizman u svojoj knjizi The Least of All Possible Evils: Humanitarian Violence from Arendt to Gaza. „Kroz ove upotrebe manjeg zla društva koja sebe vide kao demokratska mogu održati režime okupacije i neokolonizacije“ – da ne spominjemo mučenje i masovna zatvaranja.

Dokumenti koje je objavio WikiLeaks pokazali su kako su prakse dominacije zaapkovane u logiku humanitarizma: kalup za samoproglašeno čedno nasilje.

Detaljna upustva

Priručnik za standardne procedure u Guantanmu, naprimjer, sadržavao je detaljna uputstva za skidanje i stavljanje zatvorenika u okove (mnogi bespravno zatvoreni, uključujući stare i djecu), nanošenje psihološkog terora sa vojnim psima, prisilno hranjenje štrajkača glađu (vid mučenja), nasilno discipliniranje „masovnih pokušaja samoubistava“, i izvođenje „muslimanskih sahrana  pokopa“. Ali bez brige – zatvorski čuvari moraju „poštovati sve zatvorenike kao ljudska bića i štiti ih od svih vidova nasilja.“

Američka vojna pravila angažmana za Irak, odobrila su vojnicima da nanesu „kolateralnu štetu“ ubijanjem do 30 civila. Ali bez brige – sva „upotreba sile“ će biti „nužna i proporcionalna“.

U praksi, kao što znamo s WikiLeaksa, to je značilo ubijanje trudnica, invalida i djece na punktovima, ubijanje Iračana koji se pokušavaju predati, i ubijanje novinara i spasilaca iz helikoptera (neslavni video „kolateralnog ubistva. Ništa od ovog nije procesuirano kao ratni zločini, na osnovu međunarodnog humanitarnog zakona (zakona ratovanja) koji osuđuje nasumično nasilje siromašnih dok privilegiju daju „preciznom“ tehnološki naprednom pokolju moćnih država.

Kako je američki general James Mattis upozorio prije invazije na Fallujah 2004, „Mi ćemo uvijek biti humanitarni u našim nastojanjima…neka im je Bog na pomoći kad mi završimo s njima.“

A ipak, Assange je taj kojem se sudi. Nakon što je razotkrio mašineriju imperijalizma, njega sada taj mehanizam satire. Donald Trump je na kraju svog mandata odbio osloboditi Assangea, iako je oslobodio četiri plaćenika koji su 2007. počinili masakr na trgu Nisour u Bagdadu: podsjetnik da su moć da se spasi i da se osudi dvije strane istog novčića.

Ako se dozvoli da krivično gonjenje Assangea uspije, bit će to još jedna cigla u utvrdi nekažnjivosti onih koji ubijaju, muče i vrše invazije u ime humanitarizma.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.