Turska i Egipat: Nova faza zvana smirivanje odnosa

Vojni udar izveden 3. jula u Egiptu vratio je odnose dvije zemlje na početak, pa čak i u goru situaciju nego što su bili ranije.

Postoji više interesa koji navode Tursku i Egipat na dijalog, smirivanje situacije i otvaranje puteva saradnje (EPA)
Postoji više interesa koji navode Tursku i Egipat na dijalog, smirivanje situacije i otvaranje puteva saradnje (EPA)

Izjave turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Cavusoglua o odnosima njegove zemlje s Egiptom ponovo su stavile u prvi plan polemike o mogućnostima poboljšanja i razvoja odnosa dvije regionalne sile, u svjetlu datosti i brojnih promjena u svijetu i regiji.

Izjave

Cavusoglu je, 30. decembra, izjavio da odnosi između Turske i Egipta nisu prekinuti, već da postoji “komunikacija na nivou obavještajnih službi s ciljem poboljšanja odnosa” između dvije strane, kao i “dijalog na nivou ministarstava vanjskih poslova”. Naglasio je da se dvije strane pokušavaju pridržavati načela o izbjegavanju konflikta (i nenanošenju štete jedna drugoj) na međunarodnim forumima.

Cavusoglu je naveo primjere predanosti dviju strana ovom načelu, jer je “Egipat povukao neke prigovore na posljednjem sastanku Organizacije za islamsku saradnju”, dok je Turska poduzela “neke pozitivne korake po pitanju odnosa s NATO-om”.

Ministar je, također, naglasio da postoji komunikacija između dvije strane preko predstavnika dviju zemalja i u Ankari i u Kairu, te kako se s egipatskim kolegom susreo na jednom od međunarodnih sastanaka prošle godine. Tom prilikom su dogovorili saradnju na “izradi mape puta” između dvije zemlje, uz optimizam da će s vremenom “stvari biti u redu”.

Sporovi i razilaženja

Poput mnogih susjednih regionalnih sila, među dvije države je desetljećima vladalo natjecanje i mlaki odnosi, posebno u doba hladnog rata, a malo je falilo da uđu u direktan rat u periodu “Ujedinjene Arapske Republike” 1958. godine.

U prvim godinama vladavine Stranke pravde i razvoja (AKP) u Turskoj, odnosi između dvije zemlje su ojačani, ali nikada nisu došli do tačke bliske saradnje, kao ni savezništva. Jedino su arapske revolucije predstavljale mogućnost za nešto takvo, jer je Turska računala na savezništvo s Egiptom koje je tadašnji ministar vanjskih poslova Ahmed Davutoglu nazvao “paktom demokratije” za izgradnju novog regionalnog poretka. Zbog toga je Abdullah Gul bio prvi predsjednik koji je posjetio Egipat nakon revolucije 2011. godine, a zatim je uslijedila i posjeta tadašnjeg premijera Recepa Tayyipa Erdogana naredne godine.

Međutim, vojni udar izveden 3. jula u Egiptu vratio je odnose na početak, pa čak i u goru situaciju nego što su bili ranije. Turska je osudila puč i odbila priznati režim koji se pojavio nakon toga. Razloga je bilo više, a prvenstveno zbog vlastitog iskustva s vojnim udarima, pogotovo jer je suđeno vojnim zvaničnicima koji su sudjelovali u prevratima 1980. i 1997. godine, ili su planirali druge vojne udare u kasnijem periodu. S druge strane, Kairo je pokrenuo kontinuiranu medijsku kampanju protiv Ankare, prozivajući je da sarađuje s “opozicijom iz reda Muslimanske braće” u nastojanju da se Egiptu naruši reputacija i nanese zlo.

Egipat je poništio sporazum o plovidbi RoRo brodova, čime je došlo do slabljenja trgovinskih odnosa, a diplomatski odnosi su gotovo prekinuti. Kasnije je Kairo postao temeljni dio regionalne ose suprotstavljene Ankari, s kojom se natjecala u nizu regionalnih pitanja, počevši od Libije, istočnog Mediterana, Sirije, pitanja zaljevske krize, a posebno po pitanju Foruma za plin istočnog Mediterana, koji je pokušao podijeliti bogatstvo u regiji, zanemarujući prava Turske.

Danas, nakon više od sedam godina od prevrata u Egiptu, mnogo se toga promijenilo na regionalnoj i međunarodnoj sceni, kao i u unutrašnjim dešavanjima u obje zemlje.

U prvom redu, egipatski režim je nadvladao kompleks legitimiteta i dobija priznanje i prihvatanje na regionalnoj i međunarodnoj sceni, nakon značajnog slabljenja unutrašnjih izazova na koje je nailazio. Nasuprot toga, stranka AKP, koju vodi Erdogan, prevladala je mnoge krize i izazove na vanjskom i unutrašnjem planu, među kojima je i neuspjeli pokušaj vojnog udara 2016. godine, iz čega je izašla daleko jača.

To znači da se dvije strane danas suočavaju s različitim izazovima, od kojih je najvažniji ekonomski, posebno u kontekstu pandemije korona virusa. Također se nose i s različitim regionalnim i međunarodnim realnostima. Možda upravo to objašnjava zbog čega je došlo do slabljenja intenziteta uzajamnih napada te sastanaka na kojima su razmatrana obavještajna i trgovinska pitanja u posljednjih nekoliko godina.

Budućnost

Nedavni izbor Bidena za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država bio je faktor koji je naveo dvije strane na približavanje, ili u najmanju ruku da ublaže međusobne napetosti. Nije tajna da su dvije strane preferirale reizbor Trumpa, svaka iz svojih razloga. Stoga su počele poduzimati niz koraka na unutrašnjem i vanjskom planu s ciljem pripreme za razdoblje “demokratije” koje dolazi s novim predsjednikom u Ovalnom uredu.

Uz to, mnoga regionalna zbivanja postala su poticaj za Ankaru i Kairo za ponovnu procjenu i razmatranje usmjerenja u nekim pitanjima. Libijska kriza je postala veća prijetnja za Egipat, posebno nakon što je propalo oslanjanje na sposobnost generala Khalife Haftara da okonča bitku za Tripoli i nakon turske intervencije koja je preokrenula odnos snaga u korist Vlade nacionalnog jedinstva. Također, put arapske normalizacije odnosa sa cionističkom tvorevinom, iako se nužno ne suprotstavlja pravcu egipatskog režima, predstavlja prijetnju da će doći do slabljenja regionalne uloge Egipta.

S druge strane, pitanje istočnog Mediterana trenutno je prioritet u turskoj vanjskoj politici, što se podjednako odnosi i na pitanje regionalne konkurencije i energetske sigurnosti. U skladu s tim, Ankara nastoji pronaći partnere i/ili saveznike među zemljama mediteranskog bazena, te razbiti regionalni savez koji joj se suprostavlja.

Odatle i ideja o razgraničenju pomorske granice s Egiptom, što je već odavno prijedlog Turske koji i dalje stoji na egipatskom stolu, a koji je definitivno u njenom interesu. Također, to objašnjava pozitivne turske izjave u pogledu zahtjeva za egipatsku nacionalnu sigurnost u Libiji.

Općenito govoreći, postoje lokalni, regionalni i međunarodni razvoji događaja koji dvije regionalne sile tjeraju na smanjenje napetosti među njima i otvaranje kanala za dijalog više nego ikad prije. Međutim, to ne znači da nema izazova i prepreka. Što se tiče Kaira, postoji želja da Turska otvoreno prizna postojeći režim, dok Ankara pronalazi poteškoće u prevladavanju lokalnih dešavanja u Egiptu i iskazuje želju za saradnju u pitanjima istočnog Mediterana i Libije.

Štaviše, čini se da egipatska regionalna savezništva, posebno s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, predstavljaju veliku prepreku svakom napretku te zemlje prema dijalogu s Turskom. Također, potonja pojedine zahtjeve za približavanje Egiptu ili neka njegova potraživanja vidi kao teško ostvariva u dogledno vrijeme.

Navedeno ukazuje da postoje poteškoće u većem zbližavanju dvije strane i to iz više razloga. Međutim, to nikako ne znači da je nemoguće voditi dijalog i ublažiti spor. Pitanje rasprave o legitimitetu egipatskog režima postalo je stvar prošlosti, čak i iz turske perspektive. Ankara je prije nekoliko godina preuzela rotirajuće predsjedanje Organizacijom islamske saradnje od Kaira, a zatim su uslijedili dijalozi i susreti, pa čak i neke posjete na nižim nivoima. Potom su došle i nedavne izjave kao potvrda postojanja diplomatskog dijaloga na nivou ministarstava vanjskih poslova dvije države, a to nije ponašanje nekoga ko ne priznaje drugu stranu.

S druge strane, dvije strane imaju stvarne i očigledne interese za zbližavanje, posebno u pitanjima istočnog Mediterana i Libije. Dogovor dvije zemlje o demarkaciji pomorskih granica, ako se dogodi, bit će veliko ostvarenje za obje zemlje. Turska će dobiti još jednog partnera koji ne priznaje grčku viziju za istočni Mediteran, doći do područja koja su možda bogata plinom, te poljuljati koherentnost koalicije usmjerene protiv nje. Egipat će dobiti područja i bogatstvo, ponovo će postati kapija za transport plina u Evropu, kao što je i bio plano prije nego što je Tel Aviv tražio tu ulogu.

Libijska kriza

U libijskoj krizi, nakon propale ideje da će se pitanje riješiti vojnim putem, a time i indirektna konfrontacija između dvije zemlje, postoji prilika da dvije strane daju doprinos u političkom rješenju koje bi Libiji garantiralo stabilnost, a dvjema državama ulogu u njenoj budućnosti. Pogotovo što se Kairo nedavno otvorio prema Vladi nacionalnog jedinstva šaljući delegaciju u posjetu Tripoliju, dok je Turska nedavno komunicirala sa snagama na istoku Libije i primila posebnog predstavnika Aqile Saleha.

Ukratko, postoji više interesa koji navode Tursku i Egipat na dijalog, smirivanje situacije i otvaranje puteva saradnje, dok ih udaljavaju regionalna grupiranja i ranije zauzeti stavovi.

Prema tome, vjerovatno neće doći do velikog proboja u odnosima dvije zemlje u bliskoj budućnosti. Međutim, jasno je da postepeno idu u pravcu smirivanja, što bi u srednjoročnom periodu moglo dovesti do saradnje na ekonomskom, trgovinskom i diplomatskom nivou, čak i ako to ne bude uključivalo nivo predsjedništva dvije države.

Međutim, to ostaje klimav put podložan urušavanju u svjetlu postojećeg regionalnog svrstavanja, a može ga ojačati i podržati bilo kakav razvoj događaja koji mijenja trenutno stanje polarizacije. Događaji u narednim sedmicama pokazat će ko ima snažnije prisustvo u regionalnoj politici, strateškim interesima ili već prisutnim stavovima i polarizacijama.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO