Nadzor u američkoj zajednici već postoji i opasan je

Pišu: Muneeza Rizvi i Paula Thompson

Otkako su policajci ubili Georgea Floyda u Minnesoti, 25. maja, u SAD-u su u fokusu pozivi da se reformiše policija, da joj se ukinu sredstva, pa čak i da se ona sasvim ukine.

U odgovoru na masovne građanske nemire, Gradsko vijeće u Minneapolisu jednoglasno je 26. juna usvojilo rezoluciju da zamijeni gradsku policiju sa javnim sistemom sigurnosti koji vodi zajednica i koji ima „holistički pristup orijentisan ka zdravstvu“. Članovi Gradskog vijeća su pojasnili da će sredstva biti preusmjerena sa policije na niz programa uključujući Ured za sprečavanje nasilja (OVP), lociran unutar gradskog odjela za zdravstvo.

Nekoliko javnih komentatora je pisalo o ovom okretanju ka zdravstvenom sektoru. U viralnom postu na društvenim mrežama, američka zastupnica Alexandria Ocasio-Cortez predložila je da će davanje prioriteta „mladima, zdravstvu, smještaju itd.“  prirodno reducirati oslanjanje na policiju i zatvore.

Nova popularna knjiga The End of Policing nudi slična rješenja. Navodeći primjer Velike Britanije, američki sociolog tretira poboljšane resurse za mentalno zdravlje kao alternativu modernoj policiji. Iako priznaje neadekvatan trening mnogih službenika za zaštitu mentalnog zdravlja u Velikoj Britaniji, Vitale tvrdi da je „sveukupni stav [nadziranja mentalnog zdravlja] stav brige prije nego neutralizacije prijetnje“.

Iako ovi pristupi hitno traže da se rasformira policija kakvu znamo, ne uspijevaju se pozabaviti pitanjem kako nasilan rad nadziranja zahtijeva učešće brojnih državnih i nedržavnih aktera pored uniformisanih policajaca. Kroz kompleksne vladine programe, posebno onaj za borbu protiv nasilnog ekstremizma (CVE), nadziranje i javno zdravstvo povezali su se na opasne nove načine, čineći nadziranje pitanjem kojim se bavi cijela zajednica.

Budućnost policije u SAD-u

Moderna policija mobilizira čitav niz učesnika uključujući zdravstvene radnike, transnacionalne korporacije, neprofitni sektor, edukatore, vjerske institucije, socijalne radnike i sve više, osvetnike i druge obične građane. Ova prožimajuća „policijska mreža“ mobilizira i naizgled neutralne učesnike i pozicionira ih kao sile socijalne kontrole.

Zbog ovog razloga je Vitaleov optimizam glede „nadziranja mentalnog zdravlja“ u Velikoj Britaniji zbunjujući. Malo koja država zamagljuje liniju između policijskih i zdravstvenih usluga jasnije od Britanije, gdje već gotovo deceniju, akademici i zdravstveni stručnjaci protestuju zbog uloge zdravstvenog sektora u neetičkom praćenju političkih organizatora, ljudi tamnije puti i muslimana u ime „deradikalizacije“.

Uzmite u obzir Lyn Jenkinsa, penzionera koji je ležerno pričao o svom učešću na klimatskim protestima tokom posjete ljekaru. Ovo priznanje je dovelo do neočekivane posjete policije i njegovog prosljeđivanja do britanskog antiterorističkog programa PREVENT. Ili npr. muslimana koji je posjetio svog ljekara zbog povrede noge, da bi ga ispitivali o njegovom mišljenju povodom grupe ISIL. Kako pokazuje izvještaj iz jula 2020, takvi susreti nisu izolovani događaji, već pokazatelji institucionalnih obrazaca rasizma i vjerske diskriminacije.

Vitaleova slijepa tačka nije samo njegova. Kritičarima američke policije, Britanija može izgledati kao uspješan model za kopirati. Uprkos prilivu elektrošokera iz 2019, većina policajaca u državi nije naoružana, što je politika koja je djelomično odgovorna za britansku nisku stopu policijskih ubistava. Ali ovo nije jedina lekcija koju treba naučiti od Velike Britanije. Britanski primjer pokazuje kako (većinski) nenaoružana policija nužno ne vodi do manje represivne države.

Umjesto policajaca koji mašu pendrekom, suptilniji „antiteroristički matriks“ je obavljao veći dio britanskog rada na domaćoj sigurnosti. Iako pokrenuta 11. septembrom i bombardovanjima u Londonu 7. jula, pravna ruka ovog sistema rijetko procesuira stvarno nasilje (već dugo nadležnost krivičnog zakona). Umjesto tog, interveniše u tzv. predkrivičnom prostoru, u kojem knjige koje čitaš, određene forme govora ili prakse građanskog neposluha mogu pozvati državnu intervenciju nad ciljnom grupom stanovnika.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Britanski Zakon o antiterorističkim mjerama i sigurnosti iz 2015 nametnuo je pravnu obavezu u gotovo svakoj sferi javnog života da se prijave ljudi koji izgledaju ranjivo na „radikalizaciju“. Ova zakonska dužnost preinačila je razne učesnike uključujući svo osoblje Nacionalne zdravstvene službe (NHS), nastavnike u državnim školama, i potencijalno čak i kolege kao produžetak države. Od najmanje 2019, ista strategija se predlaže kao rješenje za britansku „krizu zločina nožem“ – potez koji bi smjestio do sad neviđeni broj crnih mladića na nišan provjere javnog sektora.

Ključna obilježja američkog aparata domaće sigurnosti modelirana su po britanskom primjeru – koji je i sam dorađen mnogo prije 11. septembra, u borbi protiv paravojnih aktivnosti u Sjevernoj Irskoj. U onoj mjeri u kojoj SAD i danas oponaša britanske sigurnosne strategije, policijski trendovi u Velikoj Britaniji ostaju instruktivni za američke zagovornike ukidanja policije.

Dok je „nauka“ predzločina manje razvijena u SAD-u, pravni mehanizmi kao što je optužba „materijalne podrške terorizmu“ već su preobrazili uvjerenja u krivične činove. Uzmite u obzir slučaj Tareka Maehanne, osuđenog na 17 godina zatvora za ono što je u suštini misaoni zločin. Njegov rad na prevodima s arapskog, učešće u online debatama i dvosedmični put u Jemen u konačnici su ga doveli pod mikroskop države.

Slično tome, prisjetimo se osude Alija al-Tamimija iz 2005, biologa čija je „često zapaljiva retorika“ protiv američke vanjske politike ocijenjena kao izvan parametara slobode govora. Osuđen je na doživotnu kaznu od strane sudije koji je naglasio: „da je ovo slučaj u vezi namjere“.

Rasizam kao kriza javnog zdravstva

Nije slučajnost da ove promjene u američkom policijskom nadzoru zrcale kontroverzni britanski program PREVENT, koji je uveo laburistički premijer Tony Blair 2003. Već gotovo deceniju, PREVENT je služio kao šablon za programe kakav je Borba protiv nasilnog ekstremizma (CVE) u sjevernoj Americi i širom svijeta.

Američki premijer Barack Obama prvi je pokrenuo CVE u SAD-u 2011. Iako je prinudan i zasnovan na ustanovljenim metodama kontrapobunjenika, ovaj se program smatra „diplomatskim“ pristupom antiterorizmu koji se umnogome oslanja na učešće zajednice. CVE je zasnovan na dvije premise 1) Same zajednice pružaju rješenje za nasilni ekstremizam i 2) Takvi se napori najbolje provode na lokalnom nivou, skrojeni po specifičnoj internoj dinamici u zajednici.

Uprkos svojim stateškim porukama, primarne mete CVE-a, muslimani, bili su u stanju da identifikuju i kritikuju rasističke odlike ovog programa već gotovo deceniju, često se opirući njegovom širenju na lokalnom nivou. U odgovoru na ovo, program je usvojio novu taktiku u posljednjih nekoliko godina, površno se rebrendirajući u pogledu „cijelu zajednice“ ili pristupa javnog zdravstva. Kako sami praktikanti CVE-a naglašavaju, „za razliku od pristupa krivične pravde, zasnivanje nastojanja prevencije nasilje u oblastima mentalnog zdravlja i obrazovanja nudi značajna obećanja u gradnji učešća zajednice.“

Međutim, američki zdravstveni sektor, baš kao i policija, nije nevin. Dovoljno je navesti neproporcionalno visoku stopu smrtnosti majki među crnim ženama, okrutne eksperimente u razvoju ginekologije, ili ulogu psihijatrije u patologiziranju političkog otpora da se ispriča (djelomična) priča o tome kako su rasistička šteta i ideje „dobrobiti zajednice“ neraskidivo vezane, a ne uzajamno isključive.

Iz ovih razloga, zajedno sa historijom preobrazbi karakterističnom za CVE, zanimljivo je da su gradonačlenici i gradska vijeća bivših CVE laboratorija („gradovi piloti“) Boston, Los Angeles, i Minneapolis-Saint Paul svi proglasili rasizam „krizom javnog zdravstva“ u proteklih nekoliko sedmica. Iako bi ovaj opis rasizma kao krize javnog zdravstva logično podrazumijevao da bi rasisti mogli postati mete pojačane vladine provjere, nedavna federalna mobilizacija priča priču koja je više u skladu sa američkom historijskom evidencijom.

Od najmanje juna 2020, radna grupa za borbu protiv terorizma FBI-ja udružila se sa državnim i općinskim vlastima širom države da prati demonstrante koji traže pravdu za Georgea Floyda. Osnove za ovu federalnu uključenost, međutim, djelomično su postavljenje prije nekoliko godina, u odgovoru na ustanke koje su predvodili crnci u Fergusonu i Baltimoreu.

U 2017. je FBI izdao upozorenje na opasnosti „ekstremizma crnog identiteta“ – pseudo pravnu kategoriju koja je kasnije preimenovana u „rasno motivisani nasilni ekstremizam“ kako bi izgledala opsežnija i slijepa za boju kože.

Takva je terminologija bacila sjenku kriminalnosti na antirasističke pokrete, učinivši prirodnim njihovo smještanje unutar obima antiterorizma. Dok ovaj leksikon podsjeća na npr. targetiranje „militantnih crnih nacionalističkih grupa“ iz ere COINTELPRO-a, njegovo ponovno formuliranje u našem svijetu nakon 11. septembra trebali bi podići uzbunu o razvoju eksplicitnije infrakstrukture u SAD-u slične PREVENT-u, one koja koristi zdravstvo i javne usluge kao oružje protiv političkog neslaganja.

Slučaj Minneapolisa: Nadziranje predkriminalnog prostora

U Minneapolisu-Saint Paulu, gdje je ubistvo Georgea Floyda pokrenulo nacionalni ustanak koji još traje, „nadziranje u zajednici“ i tehnologije predvidljivog nadzora rade rame uz rame. Poput britanskog antiterorizma, oba pristupa konstruišu i nakon toga prate sferu tzv. predkriminala. U ovom okviru, logika prevencije, ublažavanja rizika i prikupljanja podataka izgleda nadjačava kaznu. Ovo, međutim, nije razlog za slavlje.

U januaru 2019, stanovnici Minnesote uznemireni zbog neizbježnog kršenja građanskih prava i rasnog profiliranja predložili su sporazum o dijeljenju podataka između Saint Paula, okruga Ramsey i državnih škola u Saint Paulu. Oslanjanjem na „poštanske brojeve, prihode, broj izostanaka, rasu i druge indikatore“, cilj ovog projekta je bio da se iskoriste algoritamske tehnike kako bi se identificirali „rizični“ mladi za lokalne, predkrizne intervencije. Kritičari su se, međutim, usprotivili „etiketiranju djece kao ‘ranih kriminalaca'“, i naveli su slične eksperimente u 1990-im koji su u konačnici otjerali djecu u pritvor za maloljetnike.

Dok je ova inicijativa predvidivog nadzora uspješno zaustavljena, slični napori u većoj mjeri vezani za zdravstvene i socijalne usluge ostaju na snazi. Naprimjer, Ministarstvo zdravstva u Minneapolisu od 2006. radi u koordinaciji sa lokalnom policijom na Programu prevencije nasilja kod mladih. Uprkos razlozima za zabrinutost, ovaj grad je radio na širenju inicijativa poput intervencije kod grupnog nasilja (model američkog ministarstva pravde) koje okupljaju pružatelje socijalnih usluga, gradske zvaničike, policiju i zatvore na federalnom, državnom i općinskom nivou.

Na prvi pogled, izgleda da se ovi „zajednici orijentisani“ ili „participatorni“ stilovi nadziranja razlikuju od postojećih paradigmi nadzora i kazne. Ali kako bivši učesnik CVE-a pokazuje, takvi pristupi naprosto delegiraju dužnosti nadziranja na nove mreže, u konačnici proširivši domet mnogo kritikovanog sistema krivične pravde. Nadalje, uobičajena retorika „dosluha“ i „saradnje“ koja okružuje takve napore zamagljuje duboko uvjetovani karakter „partnerstva“ s državom.

Razmotrite Prevenciju ciljanog nasilja i terorizma (TVTP), verziju CVE-a koju radi Trumpova administracija. Fokusira se na „sve veću prijetnju od domaćih aktera – kao što su rasno i etnički motivirani nasilni ekstremisti“ i naglašava proaktivne prije nego kažnjeničke intervencije. U ovom poduhvatu, ne naglašava, naprimjer, zapošljavanje većeg broja uniformisanih policajaca.

Umjesto tog, naglašava „osnaživanje zajednica i pojedinaca“ da se sami suprotstavljaju „ekstremizmu“ na lokalnom nivou. Kroz velike grantove Ministarstva domovinske sigurnosti, ovaj program finansira neprofitne organizacije i druga tijela koja unapređuju njegovu jasno istaknutu misiju.

Uprkos pažljivo odabranim porukama koje trebaju dati drugi utisak, programi poput TVTP-a nisu namijenjeni da podrže postojeće lokalne napore. U stvarnosti, oni pažljivo biraju i vještački pojačavaju one glasove „iz zajednice“ koji jačaju imperative sigurnosne države.

Rezultirajuća partnerstva su oblikovana neravnomjernom dinamikom moći između finansijera i finansiranog. Samo u 2020, TVTP je učinio 10 miliona dolara dostupnim za potencijalne dobitnike grantova – iznos koji će udvostručiti iduće godine. Takva manipulacija političkog pejzaža stvara okolinu u kojoj je teško razlučiti da li su članovi civilnog društva zaista nezavisni ili su tek puki produžetak vlade.

U našem sadašnjem trenutku socijalnih nemira, ulične mobilizacije i dalje proizvode brojne pobjede i ustupke, i više ljudi nego ikada prepoznaje neefikasnost borbe protiv anticrnog rasizma čisto kroz legalne kanale. Iz ovih razloga, trebali bismo biti posebno oprezni kada su u pitanju pokušaji da se preusmjeri narodna energija sasvim u „saradnje“ sa državnom moći, neprofitnim organizacijama ili birokratskim sudskim postupcima.

Rizici biranja novih članova posebno su visoki u siromašnim urbanim centrima, gdje su neprofitne organizacije naizgled trajnog karaktera. Namijenjene da služe kao žile kucavice zajednice, mnoge takve organizacije zapravo funkcionišu kao aparat političkog suzbijanja, uvijek spremni da upotrijebe retoriku „zajednice“ u službi statusa quo. Tako i „zajednica“ postaje alat – kojom barataju aktivisti karijeristi, političari i Ministarstvo pravde – u borbi za vlast tokom trenutaka nove političke mogućnosti.

Pozivi da se odbije puka reforma ili pojašnjenje da „ukidanje finansija policiji“ znači „ukidanje finansija policiji“ prepoznaju upravo ovo. Oni nas tjeraju da postavimo pitanje: kako bi mogla zajednica izgledati kada je oslobođena od imperativa finansiranja fondacija, rasističke uprave ili nemoćne politike multikulturalizma? Kako bi mogla borba za svijet nestrukturiran policijskim nadzorom promijeniti način na koji posmatramo sebe, povezujemo se jedni s drugima i zamišljamo svoju kolektivnu budućnost?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera