EU solidarnost i kompromis vrijedni 2.000 milijardi eura
“Dobro jutro svima. Uspjeli smo! Evropa je snažna. Evropa je ujedinjena!”, uskliknuo je predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel, nakon što je u cik zore u utorak na svom Twitter profilu, pod naslovom “Dogovor!”, objavio da su lideri Evropske unije, nakon četiri noći i pet dana vanrednog zasijedanja, postigli “historijski kompromis”. Nakon dva mjeseca nezapamćeno teških pregovora između “štedljivih”, “rastrošnih” i “suverenističkih” članica EU-a, usaglašen je Fond za oporavak evropske ekonomije u novom dobu korona virusa, a nakon višemjesečnih međudržavnih i međuinstitucionalnih usaglašavanja, usvojen je redovni Višegodišnji finansijski okvir, kojim se utvrđuju prioriteti zajedničkih ulaganja u narednom sedmogodišnjem razdoblju 2021-27.
Predvodnicama “rastrošnih” članica su smatrane Francuska, Italija, Grčka, Portugal, Španija pa čak i rigorozna Njemačka, koja je, zajednički s Francuskom, skrojila i istrajno branila ideju francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o osnivanju “Fonda za oporavak EU-a za buduće generacije”. Kada je sredinom maja ove godine nova čvrsta osovina Berlin-Pariz predložila uspostavu novog fonda teškog 500 milijardi eura, iznova politički osnažena njemačka kancelarka Angela Merkel je izjavila da je “pandemija korona virusa najteža kriza u historiji EU-a i zahtijeva adekvatne odgovore… Naš cilj je da Evropa iz ove krize izađe jača, čvršća i solidarnija”, poručila je, napominjući da bi se novcem iz novog fonda trebala poticati osobito ulaganja na području ekološke i digitalne tranzicije, za što se i nova administracija EU-a krajem prošle godine već opredijelila.
Početna ideja je bila da odobrena sredstva budu bespovratna i da se ovim fondom pomognu samo one djelatnosti i regije unutar Unije koje su najteže pogođene pandemijom virusa korona, da se Evropskoj komisiji, u svojstvu zajedničke vlade, omogući da se u ime EU-a zaduži na finansijskim tržištima u svijetu, a zaduženje vrati iz zajedničkog budžeta. Umjesto očekivane podrške od svih drugih 25 članica, računajući da su krizni fondovi svima dobrodošli, lideri onih članica “s urođenim navikama štednje i u najboljim vremenima” i koje “tradicionalno vode racionalnu finansijsku politiku” podigle su svoj glas jače složnije nego što su i poreski obveznici tih zemalja očekivali.
Ponešto izgubili da bi mnogo dobili
Austrijski kancelar Sebastian Kurz istog dana je poručio da je protiv takvog prijedloga: “Želimo pomoći zemljama koje su teško pogođene, ali kreditnim pozajmicama, nikako bespovratno.” Odmah mu se pridružio spretni holandski premijer Mark Rutte, 53-togodišnji popularni lider Narodne stranke za slobodu i demokratiju, prvi liberalni premijer nakon 92 godine i drugi najmlađi u historiji ove zemlje. Ubrzo se nametnuvši svojom ubjedljivom retorikom, sve do ranog jutra u utorak bio je najtvrđi protivnik “rastrošnosti na račun drugih”. Osim austrijskog kancelara, slijedili su ga lideri nove generacije drugih “škrtih” zemalja, među kojima su i sve skandinavske članice Unije. “Suverenističke” interese i “čast vlastitih nacija” do posljednjeg daha su branile Mađarska i Poljska. Osim nezadovoljnih unutar EU-a, oglasile su se i zemlje zapadnobalkanske regije optužbama za dvoličnu politiklu proširenja i licemjerstvo Unije i u vrijeme kada im je najteže.
Nakon početne rafalne paljbe po “dobrodošlom i dobronamjernom” francusko-njemačkom prijedlogu, Evropska komisija je. na zahtjev šefova država ili vlada članica Unije. krajem maja predstavila vlastiti sveobuhvatni paket pomoći. u kojem je objedinila redovni sedmogodišnji finansijski okvir, s posebnim paketom oporavka u okviru instrumenta Next Generation EU (NGEU), koji je bio zasnovan na većinskim grantovima i minimalnim kreditnim zaduženjima članica Unije. I ta je ideja među “škrticama” i “suverenistima” odmah odbačena, pa je uslijedilo maratonsko usaglašavanje pod plaštom unutarunijske solidarnosti i zajedničkog odgovora na “krizu historijskih razmjera”.
Nakon desetaka mukotrpnih sastanaka na nivou Evropskog vijeća i Evropske komisije, došlo se do “uravnoteženog rješenja, kojim se u obzir uzimaju interesi i stajališta svih država članica”. U zaključcima najdužeg vanrednog samita od nastanka EU-a navodi se da je riječ o vrlo ambicioznom i sveobuhvatnom paketu, u kojem je uobičajeni Višegodišnji finansijski okvir povezan s izvanrednim radom na oporavku Unije, kojim se, “u najboljem interesu EU-a, rješavaju posljedice do sada nezabilježene globalne krize, koju članice unije zajednički, odlučno i složno, sve uspješnije prevazilaze”. Svi su se, dakle, ponečeg odrekli da bi svi mnogo dobili. Lideri zemalja članica su se vratili kući s parama koje niko od njih donedavno nije mogao ni sanjati.
Da ne bi Angele Merkel…
Dogovorenim “instrumenatima finansiranja”, državama članicama će biti na raspolaganju fantastičan ukupni iznos od 1.824,3 milijarde eura, od čega 750 milijardi eura u okviru fonda za oporavak od krize uzrokovane korona virusom, a 1.074 milijarde eura će biti isplaćeno kroz novi višegodišnji budžet. Ključni uslov za svaki bespovratni euro su reforme, reforme i reforme. Zatim zelena ekonomija, digitalna tranzicija te ulaganja u zdrave ćelije nacionalnih ekonomija, saradnja i solidarnost unutar EU-a. Iako su tradicionalno štedljive zemlje u početku bile protiv bilo kakvih prekomjernih nepovratnih davanja, takva vrsta pomoći je u konačnici ipak blago prevagnula u onosu na pozajmice: 390 milijardi eura grantova kroz različite projekte i fondove, prema 360 milijardi eura povoljnih zaduženja, koja bi se morala vratiti najkasnije do 31. decembra 2058. godine.
Neupitni pobjednici tako izbalansiranog komprimisa ipak nisu lideri zemalja “štediša”, već predsjednik Evropskog vijeća – donedavni virtuozni belgijski premijer i majstor kompromisa Charles Michel, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, iza koje od početka mandata nesebično stoji Angela Merkel, te ponovo ojačana osovina Pariz-Berlin. Ali, među svima njima najjače je ipak ponovo zasijala zvijezda svemoguće njemačke kancelarke, koja je za samo 20 dana predsjedavanja Unijom razriješila problem kojeg hrvatski premijer Andrej Plenković nije mogao za šest mjeseci hrvatskog predsjedavanja. Problem koji je Uniju bio doveo do jedne od najvećih unutarnjih podjela, realno, mogle su raspetljati samo dvije najautoritativnije članice EU27 – Njemačka ili Francuska.
Kolikogod se, međutim, mogu prihvatiti ocjene o još jednom “historijskom dogovoru”, “pobjedi evropske solidarnosti” i “slavi kompromisa” kada je riječ o vanrednom Fondu za oporavak, to se isto ne bi moglo reći za (ne)izbalansiranost ulaganja u pojedine zemlje članice, najugroženije evropske regije i najviše pogođene oblasti privrede i sve druge sastavnice ljudskog življenja, od usluga do kulture i sporta. Prije bi se moglo govoriti o ispunjenju donedavno iluzornih planova Evropske komisije u vezi s ulaganjem u zaštitu okoliša, kohezijske razvojne projekte i u odnose sa susjedskim zemljama, uključujući Zapadni Balkan.
Sve će to platiti poreski obveznici
Od 22 milijarde ukupno odobrene pomoći, Hrvatska će, primjerice, iz Fonda za oporavak od krize dobiti 9,4 milijarde eura, od čega su samo 2,35 milijardi eura pozajmice, koje se moraju vratiti uz (povoljnu) kamatu. Dramatično koronom pogođena Italija ukupno je dobila 209 milijardi eura, od čega 81 milijardu eura bespovratno, a 127 milijardi eura u zajmovima. Španija računa sa 140 milijardi eura, od čega 72,7 miljardi eura bespovratno, a gotovo isto toliko su zajmovi.
Neočekivani debalans je dogovoren i u raspodjeli iz Višegodišnjeg bužeta Unije u narednih sedam godina. Prema kompromisnoj odluci od utorka u zoru, najmanje će u narednih sedam godina biti izdvojeno za kolektivnu odbranu i sigurnost – 1,23 posto od ukupno 1.074 milijarde eura, što je značajno manje nego u migracije i zaštitu granica (2,11 procenata). Zajednička administracija bi mogla progutati 6,80 posto sedmogodišnjeg budžeta, susjedski odnosi i proces proširenja 9,16 posto, ulaganja u jedinstveno tržište 12,36 posto, zelena ekonomija i zaštita okoliša 33,17 posto, a kohezijski fondovi 35,16 posto višegodišnjeg budžeta.
Da bi ovolike gomile para mogle biti i isplaćene, Evropska unija će bez ikakve dvojbe morati smisliti dodatne poreske i druge prihode. Najkasnije do 1. januara naredne godine morala bi biti usvojena nova odluka o vlastitim prihodima Unije. Dugo vremena se šuška o takozvanom digitalnom porezu, novim poreskim stopama na zagađenje okoliša, preispitivanju carinskih stopa, o čemu glavna rasprava tek predstoji. Potaknute novim poreskim razrezima, prirezima, taksama, carinskim stopama i doprinosima unutar EU-a, istim ili sličnim stopama će gotovo sigurno uskoro krenuti i zemlje naše regije, pod izgovorom da slijede politiku i prakse Unije. Jer, sve trenutne i buduće posljedice koronakrize formalno rješavaju države, a suštinski osjećaju i osjećat će poreski obveznici, građani koje pogubni virus ne uspoje usmrtiti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera