Da Afroamerikanci negdje zatraže azil, sigurno bi ga dobili

Kada je u pitanju zaštita izbjeglica manje je tu riječ o ranjivosti, a više o ugnjetavanju. Tako barem ja odavno vjerujem, budući da radim u ovoj oblasti duže od 15 godina.

Kada govorimo o izbjeglicama, često govorimo o njihovim ranjivostima i odgovornosti da čuvamo njihova prava. Ima u tome istine, ali u praksi, ljudi postaju izbjeglice zato što su ugnjetavani. Njihova prava se krše zbog diskriminacije.

Izbjeglička konvencija iz 1951. definiše da je izbjeglica neko ko je napustio svoju državu zbog dobro utemeljenog straha od progona na osnovu rase, religije, nacionalnosti, političkog mišljenja ili članstva u određenoj socijalnoj grupi, i zbog tog straha nije u stanju zatražiti zaštitu od svoje države.

Ni u kom slučaju ne zagovaram ideju da Afroamerikanci napuste SAD, ali ako pretpostavimo da Afroamerikanac zatraži azil u inozemstvu, socijalni i politički nemir koji je potresao državu samo u ovih nekoliko sedmica bio bi dio kolekcije dokaza koji bi podržali bilo kakve tvrdnje o “dobro osnovanom strahu” za sigurnost i dobrobit ove osobe kod kuće.

Preslušala sam brojne izbjegličke zahtjeve tokom intervjua za zaštitu i preseljenje koje sam radila za američku vladu i UN-ovu Agenciju za izbjeglice, i pročitala brojne stranice informacija o državama porijekla koje su činile sadržaj svjedočanstava tražitelja. Mogu vam reći čemu smo svi kolektivno svjedočili u slučaju ubistva Georgea Floyda, naredni brojni postupci policijske brutalnosti u protestima koji su uslijedili i sistematski državni tretman Afroamerikanaca mogli bi sigurno biti kvalifikovani kao legitimna osnova za većinu zahtjeva za azil.

Ciljano ugnjetavanje

Priče koje sam čula od izbjeglica koje su rasno ili etnički profilirane, podređene sistemima ciljanog ugnjetavanja, koje su se plašile zatvora i bile su u zatvoru, nekada više puta, suočavajući se sa lošim postupanjem i mučenjem od strane policije i zatvorskih čuvara, dosta su slične pričama mnogih Afroamerikanaca.

Njihov progon je na osnovu rase. Njihov progonitelj je bila država ili državni akteri, čineći vlasti nevoljne ili nemoćne da ponude zaštitu.

Zvuči poznato?

UN-ov visoki komesar za ljudska prava je ukazao na neproporcionalno i bespotrebno nasilje policije tokom protesta nakon ubistva Georgea Floyda, kao i na više od 200 napada na novinare i nasrtaj na pravo slobode izražavanja.

U hrabrom i rijetkom primjeru jednoglasnosti, 47 UN-ovih stručnjaka za ljudska prava izdalo je izjavu o “sistematskom rasizmu koji proizvodi rasno nasilje pod sponzorstvom države i dozvoljava nekažnjivost za ovo nasilje” u SAD-u.

Nigdje američka rasna nejednakost nije vidljivija nego u njenom kaznenom pravnom sistemu. Snažan izvještaj Projekta kažnjavanja za UN otkrio je da SAD krši Član 2 i 26 Međunarodnog ugovora o civilnim i političkim pravima zbog slijeđenja politika koje omogućavaju rasne nejednakosti u svom kaznenom pravnom sistemu.

U 2016. godini, 27 posto hapšenja u SAD-u su bila hapšenja Afroamerikanaca – dvostruko više od svog udjela u populaciji. Maloljetni Afroamerikanci, koji čine 15 posto dječije populacije, učestvovali su sa 35 posto maloljetničkih hapšenja.

Rasne nejednakosti

Ne iznenađuje i da podaci američke vlade otkrivaju rasne nejednakosti u izricanju kazni, sa kaznama za afroameričke zatvorenike koje su gotovo 20 posto duže od kazni za bijele zatvorenike.

Čak i kada se navodno ostvari napredak, on je u najboljem slučaju upitan. Statistika iz 2018. pokazuje pad od 34 posto u stopi zatvaranja za Afroamerikance od 2006. godine, ali u obzir su uzeti samo zatvorenici osuđeni na godinu ili više u državnom ili federalnom zatvoru, a nije uključivala kraće kazne i zatvorenike u lokalnim zatvorima.

Čak i sa različitim teorijama odgovornim za smanjenje i različitosti u podacima, niže stope zatvaranja u 2018. nisu predstavile manje ugnjetavanu rasu. Afroamerikanci su ostali najzatvaranija populacija – čineći 33 posto osuđene zatvorske populacije u 2018. godini, iako sačinjavaju svega 12 posto odrasle populacije.

Proporcionalno, ovo znači da su gotovo dva puta veće šanse da ljudi afričkog porijekla budu zatvoreni u odnosu na ljude Hispano porijela i pet puta su veće šanse da budu zatvoreni u odnosu na bijelce. Svako deseto afroameričko dijete provodi dio svog djetinjstva sa jednim od roditelja iza rešetaka.

Rasne nejednakosti u maloljetničkom pravnom sistemu idu u pogrešnom smjeru. Između 2003. i 2013. godine, stopa zatvaranja afroameričke omladine skočila je sa 3,7 puta veće u odnosu na bijelu omladinu na 4,3 puta veću.

Guardianova baza podataka policijskih ubistava u SAD-u otkrila je da je broj ubistava afroameričkih mladića u 2015. pet puta veći u odnosu na bijelce iste dobi.

U 2014. godini, UN je izrazio zabrinutost kada SAD nije sudio policajcima odgovornim za smrt Michaela Browna i Erica Garnera. Specijalni izaslanik za ljudska prava rekao je da je ova odluka poslužila kao osnova za obrazac nekažnjivosti gdje se pretjerana sila koristi na žrtvama Afroamerikancima.

Dvije godine kasnije, nakon smrti Philanda Castille u Minnesoti i Altona Sterlinga u Louisiani, UN-ova organizacija za ljudska prava je kazala da pretjerana upotreba sile od strane policije protiv Afroamerikanaca postaje svakodnevna pojava.

Nakon zvanične posjete početkom 2016. godine, UN je primijetio “alarmantne nivoe policijske brutalnosti i pretjerane upotrebe smrtonosne sile od strane policajaca počinjene uz nekažnjivost”. Među preporukama su pozivi da se unaprijede istrage vansudskih ubistava od strane policije.

Kako je primijećeno u značajnom izvještaju iz 1968. od strane Komisije Kerner, sazvane nakon nemira iz 1967. u Detroitu, rasne nejednakosti u američkom kaznenom sistemu idu ruku pod ruku sa “kulturološki ukorijenjenim oblicima rasne diskriminacije” u afroameričkim zajednicama što se vidi u neadekvatnom smještaju, visokoj nezaposlenosti, suzbijanju glasača i pristupu društvenoj pokretljivosti nagore. Danas su dva puta veće šanse da Afroamerikanci budu nezaposleni u odnosu na ostatak Amerike.

Pogrešne poveznice

Za pogrešne poveznice između rase i kriminala odgovoran je ishod urbanog siromaštva i rasnog nadziranja, koji tjera pojedince u začarani krug kriminala i zatvaranja. U isto vrijeme, rasna pristrasnost, implicitna i eksplicitna, uzrokuje da bijeli Amerikanci precjenjuju zločine koje počine tamnoputi ljudi, doprinoseći rasnom profiliranju. Činjenica da su Afroamerikanci žrtve kriminala disproporcionalno više u odnosu na druge grupe često je zanemarena.

Društvena pokretljivost je na brojne načine uskraćena afroameričkim građanima i afroameričkim zajednicama, kojima su uskraćene socijalne usluge. Politike koje ograničavaju pristup sredstvima pokretljivosti nagore kao što su usluge banaka, osiguranje, bolje škole i smještaj, kroz prakse izdvajanja naselja, iako su zabranjene, i dalje utječu na afroameričke zajednice.

Znamenita istraga nekretnina u Atlanti iz 1988. godine, koja je otkrila velike razlike u posuđivanju između bijelih i tamnoputih naselja sličnih prihoda, u suštini naglašavajući rasističke prakse koje su uskratile Afroamerikancima pristup kreditima, a samim time i boljem smještaju i školama, jedan je od brojnih primjera kako institucionalno ugnjetavanja utječe na sadašnje i buduće generacije.

Sistematska nejednakost u prihodima učinila je bijele Amerikance 20 puta bogatijima od Afroamerikanaca. Afroameričke zajednice se suočavaju sa velikim nejednakostima i u oblastima zdravstva i obrazovanja. Implicitna pristrasnost i rasne nejednakosti uzrokuju da Afroamerikanci imaju lošije zdravstvo od bijelih Amerikanaca. U školama u manjinskim i afroameričkim zajednicama kojima hronično fali sredstava, tamnoputi učenici su suspendovani i istjerani iz škole u mjeri tri puta većoj u odnosu na bijele učenike a policijski nadzor u školama čini tamnopute učenike ranjivije na kazneno pravosuđe i na veće stope odustajanja od škole.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Prava glasa afroameričkih zajednica su umanjena u polovini države ili čak suzbijena u nekim državama. Nedavni državni izbori u SAD-u naglašavaju neuspjehe kao što su manjak radnika na glasačkim mjestima, dugi redovi i kašnjenja u procesiranju koja su osmišljena da neproporcionalno utječu na Afroamerikance i ljude tamnije puti.

Bjelački nacionalizam, u porastu od Trumpovog dolaska na vlast, ekstremizam i mrzilačke grupe su daljnje prijetnje za Afroamerikance i manjinske grupe. U 2018. godini, Američka komisija za građanska prava otkrila je manjak zaštite građanskih prava širom države na osnovu rase.

Prošle godine, 90 grupa civilnog društva tražilo je od SAD-a da pozove misiju pronalaska činjenica od UN-ovog specijalnog izaslanika za rasizam. Posljednja takva UN-ova misija u 2008. otkrila je da “historijska, kulturološka i ljudska dubina rasizma i dalje prožima sve dimenzije života američkog društva”.

SAD je potpisnica Konvencije o eliminaciji rasne diskriminacije, a ipak zaostaje u implementaciji i u svom već odavno zakašnjelom periodičnom izvještaju UN-u o svojim obećanjima da će ispuniti ove obaveze, što je možda karakteristično za ovaj problem.

Treba biti jasno da je odlazak iz svoje države jedan od brojnih zahtjeva koje mora zadovoljiti svako ko traži izbjeglički status, i ja ni na koji način ne zagovaram da Afroamerikanci ovo urade jer im ova država jednako pripada.

Umjesto toga, ovaj članak je namijenjen da ilustruje da bi Afroamerikanci, ukoliko zatraže međunarodnu podršku, mogli je i dobiti imajući u vidu užasno stanje s ljudskim pravima u njihovoj državi i institucionalnu diskriminaciju koju trpe.

To bi svima nama trebalo dati pauzu, dati državi pauzu i nadam se, pauzirati, ako ne zaustaviti, sva pitanja o tome ima li Amerika problem s rasizmom.

SAD se može ponositi činjenicom da je uzdanica ljudskih prava, ali jasno je da Afroamerikanci ne dobijaju pošten tretman, pristup ili udio. Ova država mora poduzeti velike političke reforme odmah ako želi ukloniti ovu sramotnu mrlju sa svoje demokratske reputacije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera