Kako je Trump spasio Islamsku Republiku
U danima nakon događaja 11. septembra 2001. ljudi su često govorili: “Svijet se promijenio”.
Pa, ubistvo Qassema Soleimanija promijenilo je svijet na sličan način.
Tanka patina međunarodnog reda ponovo je izgrebana kako bi pokazala hobsovsku džunglu, gdje teroristi i odbjegle države tvrde da imaju “prirodno pravo” na samoodbranu kako bi djelovali kao sudija, porota i krvnik u vlastitim slučajevima.
Druga decenija 21. stoljeća loše je završavala za iranske teokrate. Najveće postignuće reformističkog predsjednika Hassana Rouhanija, Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja – “nuklearni sporazum” sa SAD-om i članicama Vijeća sigurnosti UN-a i Njemačkom – stvorilo je nade u normalizaciju i ekonomski prosperitet Irana.
U maju 2018. on je pokidan na komade rukama Trumpove administracije. Drugi potpisnici ili nisu mogli ili nisu htjeli poštivati svoje obaveze po tome međunarodnom sporazumu, koji je svetkovalo Vijeće sigurnosti.
Nakon 40 godina ekstremizma reformisti u sistemu natjerali su režim da napravi korak ka modernizaciji. Sada stoje skamenjeni, s ogromnom količinom jajeta preko njihovog kolektivnog lica.
Ekonomski očaj naroda
Do novembra 2019. javno nezadovoljstvo bilo je vrlo osjetno u Iranu. Potom je eskaliralo u još jednom spontanom samozapaljenju narodnog bijesa. Dvije godine nemiri su bili zbog jaja. Sada je cijena benzina udvostručena preko noći.
Takva događanja ne označavaju samo ekonomski očaj naroda nego ukazuju na radikalni gubitak vjere u legitimnost Islamske Republike. Posljednji nemiri bili su obilježeni žestinom i prodornošću.
Režim je brzo odgovorio na novi ustanak gašenjem interneta i puštanjem falangi policije za kontrolu masa u crnim odijelima uz pomoć mase paravojnih snaga i unajmljenih nasilnika. Jedno od područja u kojem je režim efikasan jest vještina pronalaska lokalnih disidenata. Stotine su poginule, a do 7.000 ih je uhapšeno.
No, režimski stav prema tim nemirima bio je vrlo zbunjujući. Prvo je počelo s uobičajenim izrazima trijumfalizma, pa čak i razdraganosti – poznato od gušenja Zelenog pokreta 2009. “Ukidanje kontrarevolucije” postalo je arena za sigurnosne šefove i političke kadrove elite da iskažu lojalnost, osiguraju napredak u rangu i uspostave političke karijere.
No, u decembru 2019. pobjeda vlasti protiv očajnih demonstranata zvučala je začuđujuće šuplje. Vrhovni vođa, koji je ohrabrio nasilni odnos prema protestima, izgledao je posustao u svojoj ratobornosti da bi na kraju žrtve nereda nazvao “mučenicima”. Izgledalo je da je režim preživio još jedan izazov. No, njegov legitimitet postao je opasno mršav i javno nezadovoljstvo zbog korupcije, neefikasnosti, ekonomskog očaja i političke izolacije bilo je na rekordnom nivou.
I onda je došao snažni, okrepljujući vjetar, koji je napunio jedra iranskih teokrata i podigao ih iz njihove potištenosti. Ukazao se dron na čistom nebu iznad Međunarodnog aerodroma u Bagdadu i raznio konvoj u kojem je bio najpopularniji vojni čelnik u historiji Islamske Republike. Bilo je još bolje. Žrtva je bila u diplomatskoj misiji kako bi unaprijedila novo povezivanje Irana i Saudijske Arabije.
‘Živi mučenik’
Smrt takvog uzora mira i herojstva od ruku nekog ubice sa džojstikom koji radi za “Velikog satanu” djeluje kao isječak iz jeftinih desničarskih filmova. Qassem Soleimani bio je zapovjednik jedinice Quds, elitnog stranog ogranka Revolucionarne garde (IRGC), koji je dobio odličja tokom iransko-iračkog rata i koji se potom ponovo prikazao osobom koja drži ISIL van Irana. Vrhovni vođa zvao ga je “živi mučenik”, kao i oni ljudi koji su ga znali po spartanskom načinu života, nepodmitljivosti i poniznosti.
Uprkos uobičajenim bojaznima Iranaca zbog regionalnog avanturizma i bespotrebnog miješanja njihove vlade u arapsku politiku, Soleimani nije bio na meti grdnji. Umjesto toga smatrali su ga vojnikom koji je radio svoj posao.
Ubistvo Soleimanija galvaniziralo je stanovnike u stanje kolektivnog bijega. Njegove ukopne procesije proteklih dana porede se s onima kada su se Iranci opraštali od ajatolaha Khomeinija prije tri decenije.
I onda je predsjednik Trump stavio glazuru na tortu prijetnjama da će bombardirati iranske gradove i uništiti perzijsko kulturno nasljedstvo. Zahvaljujući Trumpovoj ogromnoj nesmotrenosti, ekstremno nepopularni vrhovni vođa i njegovi pomoćnici sada sa suzama u očima predvode ogromne skupove ožalošćenih. Ljudi ponovo uzvikuju “Smrt Americi” kao da to zaista misle.
No, koliko su politički važni veliki skupovi u politici? Odgovor zavisi od konteksta. U slučaju Irana oni su vrlo važni. Trebamo se prisjetiti kako je teokratska kičma Islamske Republike napravljena od želea. Zasniva se na čudnoj interpretaciji šiitske političke teologije ajatolaha Khomeinija.
Njegova politika snažno ignorira milenijalni kvijetizam šiitskog islama, koji se zasniva na suzdržanoj politici i čekanju dolaska Spasioca. Khomeini se zalagao (uz pomoć hipotetskog silogizma) za politički islam u odsustvu Spasioca. Posljedično, njegova čudna teza “Mandata pravnika” bila je većinom ignorirana od šiitskih visokih pravnika čak i nakon što je uvrštena u Ustav Islamske Republike 1979.
Aligator ispod kreveta
Teokratija Islamske Republike bila je mrtvorođenče. Stoga je pravi legitimitet iranskog režima počivao na nečem drugom osim vjerske doktrine. A ta zamjena bio je revolucionarni populizam 20. stoljeća. Zato su skupovi bit Islamske Republike Irana. Popularni izbori i mase demonstranata ključ su funkcionalne političke teologije.
Skupovi koji su bili ambrozija legitimnosti Islamske Republike u njenoj prvoj deceniji, međutim, sve više djeluju kao njen otrov. Postepeno nezadovoljstvo ne samo teokratskom infrastrukturom (na čelu s vrhovnim vođom) nego i demokratskim elementima (parlament i predsjedništvo) iranskog političkog sistema sve je vidljivije u posljednje dvije godine. Čak su i reformisti doživjeli krizu legitimiteta.
Samo jedna stvar mogla je oživiti sistem: veliki vanjski neprijatelj. A koji bi neprijatelj bio bolji od dobrog starog ljudoždera, Amerike, “Velikog satane”? Problem je bio u tome što je nakon četiri godine okrivljavanja tog izmišljenog neprijatelja za sve priča izgubila na kredibilnosti.
Ubistvom Soleimanija, uz Trumpove obnovljene sankcije i njegove nasilničke tvitove, Iran kanalizira vedre dane Khomeneijeve revolucije. Karikatura ružnih američkih političara koja se lažno promovira već 40 godina ponosno se vidi u tijelu aktuelnog stanovnika Bijele kuće.
A to me podsjeća na priču: jednom davno živio je čovjek s užasnim strahom da mu se aligator skriva ispod kreveta. Pio je lijekove i razgovarao sa svim psihijatrima u gradu. Ništa mu nije pomoglo i na kraju je umro. Patolog je napisao da je uzrok smrti to što ga je pojeo aligator koji mu se krio ispod kreveta.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera