Truli kompromis o korištenju ideoloških simbola

Točno godinu sastančilo je tijelo pompozno nazvano “Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima” – jednostavnije: “Povjerenstvo za prošlost”, najjednostavnije: “Komisija za ustaše i partizane” – kako bi pokušalo raspetljati višedesetljetnu svađu Hrvata sa samim sobom, raskužiti ustajale zaostatke još iz Drugog svjetskog rata i donekle normalizirati javni prostor.

Osnovao ga je premijer Andrej Plenković kad je stjeran u kut, pritisnut opasnom radikalizacijom iz vremena Tomislava Karamarka, pupanjem ustašonostalgije i poplavom njenog manifestiranja u prostoru, čijim se vrhuncem smatra pojava HOS-ove ploče s natpisom “Za dom spremni” usred Jasenovca. Hrvatski premijer, po poznatom Churchillovom principu u nedostatku osobne hrabrosti, vizije i principa, osnovao je povjerenstvo na koje je svalio zadatak rješavanja (navodnih i stvarnih) ideoloških dilema, a ono je jedan dan prije roka izašlo s manifestom nazvanim “Dokument dijaloga”.

U jednu ruku razočaravajućim, jer se to tijelo nije dubinski pozabavilo onim što stoji i u samom njegovu nazivu, no to se moglo očekivati jer navrat-nanos sastavljeno društvance koje je vodio predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonko Kusić – inače priznati stručnjak za štitnjaču i srodne medicinske teme – nije imalo ni kapacitet ni poriv ni želju razbistriti kompletnu povijest.

Korištenje ideoloških simbola

S druge strane, na 30-ak stranica uočljivo iskaču preporuke o korištenju ideoloških simbola, za koje se javnost prirodno odmah nakačila jer se svi decibeli posljednjih godina i desetljeća ionako troše na kape, zastave, uzvike i ostale zvučno-vizualne demonstracije fiktivnih obračuna s gotovo osam desetljeća starom epizodom iz povijesti.

Ukratko, da ne zamaramo, preporuke su relativno jasne: komunistička zvijezda petokraka nije nezakonita i neustavna, osim u određenim slučajevima, dok je fraza “Za dom spremni” nezakonita i neustavna, osim, dakako, u određenim slučajevima. Premda bi se princip mogao opisati onom narodnom da su i zvijezda i poklič “malo trudni” – odnosno, malo protuustavni – riječ je o donekle razumljivom kompromisu između načelnih, zakonskih i ustavnih određenja s jedne i naprosto realnosti s druge strane.

Kako je bilo očekivano, uslijedila je lavina reakcija s obiju strana političkog spektra: i desni i lijevi otvorili su rafalnu paljbu zbog “trulog kompromisa” ili promašenog ideološkog dokumenta, kako kome odgovara, a moglo se predvidjeti i reakcije pravnih stručnjaka, koji su mahom u nedoumici u vezi s time kako nešto što je protivno Ustavu u nekim situacijama može biti s njime u skladu. I obrnuto.

Ali ni oni se međusobno ne uspijevaju složiti: zanimljiva je reakcija ugledne profesorice ustavnog prava Sanje Barić, miljenice u građanskim (da ne kažemo liberalnim) političkim krugovima i pripadajućem dijelu javnosti, koja je rezultat rada Povjerenstva za ustaše i partizane označila kao “dragulj humanosti i majstoriju mogućeg u nemogućim uvjetima”. Čak se izjasnila da je formalno moguća “službena tolerancija inače neustavne prakse” u jasno određenim primjerima.

Tuđman znao što Plenković ne zna

Oni se svode na nekoliko situacija: petokraku je moguće nositi i s njome paradirati, ali nije previše uputno s njom na čelu pojavljivati se na stratištima poput Jazovke iz prahistorije ili Vukovara iz nešto novije prošlosti. I, s druge strane, “Za dom spremni” nije poželjan ni u kojoj kombinaciji osim u grbu postrojbe HOS-a, i to samo “u komemorativnim prilikama”.

No, je li to sve uopće moguće? Ne, dakako: čak i ako se prevlada razlika između “službene tolerancije neustavne prakse” i prigovora da se u demokratskim državama Ustava i zakona ipak treba držati kao pijan plota, što je malo vjerojatno, već se mogu predvidjeti svi ti prečaci, uski kanali i stazice po kojima će krenuti izazivanje nove prakse, provociranje reakcije i prkosno kršenje odluka, kakve god one bile. Hrvati naprosto nisu stvoreni za kompromis unutar sebe i uvijek su raspoloženi za beskrajno i besplodno čeprkanje po prošlosti. To ih naprosto zabavlja, valjda i kao dobrodošao bijeg od stvarnosti.

Jedan maleni napredak s Plenkovićevim povjerenstvom, doduše, ipak je postignut: sam premijer napokon je preko usta jasno prevalio da je ustaški “Za dom spremni” nedvojbeno neustavan, nezakonit i, na koncu, štetan. Mašala, Franjo Tuđman o tome je zborio još davne 1992., kad je i rasformirao postrojbe HOS-a. Čekamo još Kolindu Grabar-Kitarović, ako je u stanju, da napokon povuče dosta blesavu izjavu da je riječ o “starom hrvatskom pozdravu” – kad bi se marginalci zbilja vratili natrag na marginu, ovakvim temama vjerojatno se ne bismo ni bavili.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera