Politika porijekla

Socijaldemokratska partija BiH je 28. 3. u javnost kao važnu plasirala informaciju da su joj pristupila dva člana: Mehmed Pozderac i Džemal Bijedić. Ono što se ističe kao najvažnije u vezi s njima jest da je prvi sin Hakije Pozderca a drugi unuk Džemala Bijedića. Obojica su bili istaknuti funkcioneri u vrijeme Jugoslavije, značajni članovi Komunističke partije i učesnici NOB-a. Političko iskustvo njihovih potomaka je zanemarljivo.

Sudeći po njihovim biografijama nešto od tog iskustva ima Pozderac. Bio je savjetnik turskog te šef kabineta ruskog ambasadora. Danas je konsultant za strane investicije u BiH. To ne znači da oni u SDP-u i za SDP neće postići uspjehe, ali, garantovano, ti uspjesi, ako ih bude, neće imati veze s njihovim porijeklom. SDP njihovo porijeklo koristi za izazivanje reminiscencija na ona vremena koja što više odmiču sve više djeluju boljima od ovih sada. Pošto bolji standard nismo iskusili, taj nam služi kao mjera za budućnost te dvojica novih članova bivaju neka vrsta karte za povratak u nju.

Insistiranje SDP-a na porijeklu svojih članova pogrešno je na više nivoa. Prvi je taj što bi se Hakija i Džemal stariji okretali u grobu da znaju koja se partija predstavlja nasljednicom Komunističke. Ako se išta njihova partija trudila da dokine, onda je to favoriziranje nekoga po porijeklu i isticanje tog porijekla u svrhu bilo kakve, a pogotovo političke promidžbe – jer to vuče na monarhizam, onaj koji su u Jugoslaviji upravo oni bespovratno srušili. SDP-u bi bilo politički profitabilnije da principijelno afirmira na floskule svedene ideje o tri osmice, svakom prema potrebama, iste startne pozicije za sve i sl. nego genetiku koja nema nikakve veze s ljevicom, već upravo sa suprotnim polom političkog spektra ideja. I to onim ekstremnim.

Nepotizam i kronizam

Drugi razlog zašto je to pogrešno jest što živimo u vremenu kad su nepotizam i kronizam neki od prevlađujućih kriterija prilikom zapošljavanja. Ako predvodnici ljevice kažu da je, eto, i u bavljenju politikom važno porijeklo, onda time šalju poruku da idu putem na kojem je dosad, kad je o ljevici riječ, najdalje dogurala Sjeverna Koreja.

Treći razlog zašto takvu poruku nisu smjeli u javnosti forsirati jest taj što paralelno s njom vode rat saopštenjima s vladajućom Strankom demokratske akcije. Na njenom je čelu sin Alije Izetbegovića, jednog od osnivača te stranke, prvog njenog predsjednika i prvog predsjednika nezavisne BiH. Iz SDP-a su nerijetko u prošlosti političke i liderske kvalifikacije Bakira Izetbegovića svodili na tu dimenziju „sina“. Nečija uloga u ratu posebno je plodno tlo za dobijanje predizbornih poena, a tu je Izetbegović mlađi najpogodnija meta. I iz SDP-a je kritikovan zbog toga što je rat proveo u očevom kabinetu. Sad SDP skače sebi u usta, jer eto, i oni sinove i unuke za trku imaju. I na tom polju dokinuta je razlika između ljevice i desnice u BiH, pored brojnih drugih prije dokinutih.

Četvrti razlog zbog kojeg bi SDP trebao samog sebe pod hitno demantovati jest Vuk Jeremić. Naime, i on, s majčine strane, vodi porijeklo od Pozderaca. Ili, ako neće da se demantuju, onda neka i njemu pripišu principijelnost u provođenju socijaldemokratskih ideala koje baštini njegova porodica.

Peti razlog zbog kojeg SDP ispada iz ljevice jest što je time primijenio isti potez kao i Socijalistička partija Srbije. Naime, oni su kao vlastitu podršku na predizborne skupove po Srbiji vodili Josipa Broza, Titovog unuka. Isto tako želeći reći kako će Srbima budućnost postati bolja prošlost, jer eto geni „najvećeg sina“ garantiraju da su oni ti s kojima dolazi kraj nedaćama.

Liderokratija Zlatka Lagumdžije

I šesti, ali ne najmanje važan, razlog za kritiku ovakvog poteza tiče se SDP-ovog pada na izborima najvećim dijelom zbog liderokratije njihovog tadašnjeg predsjednika Zlatka Lagumdžije. Tad se partija i demokratizirala što je od većeg dijela javnosti ocijenjeno kao pozitivan potez. Za biranje rukovodstva te partije uveden je sistem jedan član – jedan glas. U BiH nema partije koja ima takav sistem unutrašnjih izbora. Time je svakom članu data jednaka politička moć, a time i vrijednost. Ovim potezom urušavaju nivo koji su teškom mukom dosegli, a to je da se u njih povjeruje kao u demokratsku partiju. Prefiks „socijal“ još je pod znakom pitanja.

Sve spomenuto treba čitati na fonu ujedinjavanja i okrupnjavanja ljevice u kojoj SDP sebe vidi na liderskoj poziciji. Ako ne znaju šta je ljevica i zašto im je potez pogrešan kad se samjeri s njenim idealima, to još i nije problem, sve se može naučiti. Ako svjesno zloupotrebljavaju vlastito porijeklo i porijeklo svojih članova za politički probitak, to znači da iz tog porijekla nisu u stanju ništa drugo primijeniti danas. Kad su već kod Bijedića, onda bi to moglo biti reaktualiziranje njegovog projekta „Hiljadu škola“.

No, i ako zloupotrebljavaju, ni to nije toliki problem. U konačnici, naudit će sebi. Problem je što će u sklopu ujedinjene ljevice povući sa sobom i druge za koje još ima nade da se izgrade u ozbiljne socijaldemokratske i socijal-liberalne političke aktere, protivtežu desnici i garant, ako ničeg drugog, a ono dinamike političkog života u BiH koja bi pružila vjeru u alternativu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera