Ko će profitirati od sukoba Turske s EU-om?
Već danima traje diplomatski sukob Turske s Nizozemskom s izvjesnom tendencijom da se proširi na cijelu Evropsku uniju. Nakon evropskih zabrana gostovanja turskih ministara na mitinzima podrške referendumu uslijedile su teške riječi i uvrede iz Turske. Sadašnja situacija, vidno je, neće donijeti nikakvog dobra ni Turskoj, a ni EU-u. Emocije uoči referenduma o proširenju predsjedničkih ovlasti potpuno su ovladale nad stvarnim interesima. Mnogi se i unutar i izvan Turske pitaju zašto ovo treba Turcima. “Ova zemlja nikada se nije našla u ovakvoj poziciji”, piše Murat Yetkin, urednik engleskog izdanja Hürriyeta, podsjećajući kako je tužno da je glavni prioritet turskog stoljećima građenog diplomatskog naslijeđa “pronaći neki evropski grad gdje žive Turci, kako bi se održala referendumska kampanja.”
Nekonzistentnosti, dakako, ima na obje strane. I kod Turske, koja se poziva na demokratske prakse, slobodu govora i ljudska prava, a vrlo vjerovatno takve slične mitinge ne bi dozvolila na svojoj teritoriji, ali i kod zemalja EU-a, koje itekako rado dozvole političke mitinge Kurda kad protestiraju protiv Turske. S druge strane, referendum koji se treba održati 16. aprila u Turskoj internacionalizira se i postavlja kao vanjskopolitičko pitanje iako je to prvenstveno unutrašnja stvar Turske kao države. Zabrane obraćanja turskih ministara poput one koja se desila u Njemačkoj nagnale su šefa turske diplomatije Mevlüta Çavuşoğlua da se okupljenim Turcima obrati u turskom konzulatu unatoč zakonu koji je 2008. godine izglasala AK partija kojim se zabranjuje upotreba diplomatskih predstavništava za domaće propagandne svrhe.
Šteta na obje strane
No, ono što je važnije jest šteta koju će ovakvi diplomatski sukobi donijeti i EU-u i Turskoj dugoročno. Iako o tome nema zvaničnih potvrda, neki promatrači tumače poteze Turske kao ispomoć Putinovoj namjeri destabilizacije Evropske unije. Iako to ne mora biti istina, na terenu stvari idu upravo u tom smjeru. Razočarani Turci na ulicama evropskih gradova koji mašu turskim zastavama, kordoni policije sa psima koji grizu demonstrante, vodeni topovi i dimne bombe, oštre izjave i prijetnje, čak i probadanje naranči noževima i prijetnje koje stižu iz Turske samo dodatno pojačavaju klimu straha u Evropi.
A strahom se najlakše manipulira. To, svakako, najumjesnije čine populisti i krajnji desničari. Geertu Wildersu, islamofobičnom fašisti, kome je popularnost pred izbore počela padati, sukob s Turskom došao je kao kec na desetku! S druge strane, niko u Turskoj ne razmišlja šta će u slučaju dolaska krajnjih desničarskih stranaka širom Evrope to značiti za milione Turaka u tim zemljama. Njihov položaj drastično će se pogoršati, a da ne govorimo o milionima drugih muslimana koji žive u EU-u i koji će se svi zajedno naći na meti antiimigrantskih politika. Glavna poluga te politike jest strah od imigrantskog nataliteta jer stranci daleko bolje stoje u ovom polju od domaćih. S aspektai demografskih kretanja stanje u Evropi već je duže vrijeme kritično. Nijedna država Evrope nema zamjenski nivo stope nataliteta od 2,1 djeteta po ženi. U jednom je trenutku taj nivo pao na 1,47, a trenutni evropski prosjek 1,6 ustvari je popravljen upravo zahvaljujući imigrantskoj populaciji. No, ove činjenice samo daju dodatne argumente desničarima kako su ustvari Evropljani egzistencijalno ugroženi.
Strah od stranaca najjasnije se mogao vidjeti proteklih godina u jeku izbjegličke krize. I danas pitanje izbjeglica koji bježe od haosa na Bliskom istoku dodatno opterećuje odnose Turske i EU-a, ali ono ipak aktivno najviše tereti Tursku! Nestabilnost na Bliskom istoku uveliko je izazvala intervencionistička politika Zapada, koja danas nije spremna podnijeti odgovornost i teret tih sukoba. Možda je i ovo, uz stalne odbijenice Turskoj, dodatni razlog razočarenju, depresiji i neprihvatljivom izlivu emocija turskog političkog vodstva na čelu s Erdoğanom. Bez obzira na sve, Turska dugoročno ne može dobiti od Rusije ono što već decenijama ima od Evrope i u vojnom i u ekonomskom i u političkom smislu. Isto važi i za Evropsku uniju, pa i Zapad generalno, koji bi raskidom s Turskom potpuno ugrozio svoje interese na Bliskom istoku.
Evropa pred izazovom
Evropska unija pred velikim je izazovom u narednom periodu jer izbori dolaze u Nizozemskoj, Francuskoj, Njemačkoj… U gotovo svim ovim zemljama desničari igraju na istu kartu straha od stranaca te sada već neskrivene islamofobije. Svima im je također zajednička anti-EU retorika i zalaganje za njeno raspuštanje ili totalnu prekompoziciju. Šta će se u slučaju raspada EU-a desiti i kakve će posljedice po sigurnost ostalih regija to imati niko ne može ni zamisliti. Evropska unija bila je san generacija kako bi se u budućnosti spriječili pokolji masovnih razmjera i njenim padom ustvari cijeli Zapad kreće u ponor, a u sadašnjim geopolitičkim konstelacijama neće biti dobro ni za koga.
Desit će se nova fitna! Ta fitna iliti smutnja bit će daleko gora od one koju propagandistički podastire ideološki ostrašćeni uradak koji je 2008. godine snimio fašista Geert Wilders. A mržnja u Evropi tražit će i veoma lahko naći svoje žrtve, ali fitna će tek početi onda kada tih muslimanskih žrtava ponestane. Lično sam zabrinut zašto politički vrh Turske, koji se u posljednje vrijeme toliko reprezentativno zalaže za globalna prava muslimana, ne uzima u obzir ove sve izglednije agende.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera