Da li fašizam zaista preuzima Ameriku?

Trumpova zabrana za muslimane, napadi na slobodu medija, otvorene laži i druge mjere podsjećaju na fašizam, piše autorica (Reuters)
Trumpova zabrana za muslimane, napadi na slobodu medija, otvorene laži i druge mjere podsjećaju na fašizam, piše autorica (Reuters)

Piše: Rachel Shabi

Odnedavno vlada veliki interes za kulturnu ponudu na temu povratka fašizma. Snima se nova sezona serije Muškarac u visokom dvorcu, djelomično zasnovane na romanu Philipa K. Dicka. U ovoj seriji nacistički režim živi u izmišljenom predgrađu i zauzima polovinu SAD-a koju nije okupirao Japan, drugi pobjednik Drugog svjetskog rata.

Predstava Ovdje se to ne može dogoditi iz 1935. godine igrana je u Berkleyu krajem prošle godine. Originalni roman Sinclaira Lewisa opisuje populistički uspon iz 30-ih godina 20. vijeka američkog fašiste koji obećava povratak američke izvrsnosti. Navodno je rasprodat na Amazonu sedmicu nakon što je izabran Donald Trump.

Mnogi su se vratili romanu Zavjera protiv Amerike, koji je Philip Roth napisao 2004. godine, zbog čega se penzionirani autor vratio da komentira relevantnost svog fikcijskog romana u odnosu na trenutnu stvarnost. U ovoj knjizi se na dramatičan način opisuje šta bi se desilo da je pilot i nacistički simpatizer Charles Lindbergh, koji je prvi pričao o “Americi prije svih”, postao fašistički predsjednik SAD-a.

A u njemačkoj predstavi Zimski solisticij jedan nacista se pojavljuje u lijepom, uređenom predgrađu, u domu obrazovane, liberalne porodice. Ova porodica nikada ne glasa za stranke desnice. Jedan od članova piše historijske knjige o fašizmu zaboga, pa ipak ne uspijevaju prepoznati znake fašizma na svom ljubaznom, starijem posjetitelju, koji priča o nacionalizmu i kulturnoj čistoći.

Ponavlja li se historija?

Od kako je Trump predsjednik, oznaka “fašista” se spominje češće, čime se pojačava već glasna debata u vezi ovog pitanja, otvorena tokom njegove hipernacionalističke, agresivno nativističke izborne kampanje. Trumpova zabrana za muslimane, napadi na slobodu medija, otvorene laži, čistke među višim službenicima State Departmenta, otpuštanje državnog tužitelja, podrivanje demokratskog procesa izbora tvrdnjom o prevari glasača i napadi na američko sudstvo – sve ovo podsjeća na fašistička obilježja.

Ali, istovremeno, i dalje imamo iste reakcije na koje nas svi ti kulturni prikazi fašizma pokušavaju upozoriti: paraliza zbog iznenadnog i ležernog ulaska fašizma u svijet aktuelne politike i nesposobnost da je prepoznamo kada postane dio stvarnosti. Iako ove predstave, knjige i filmovi traže od nas da razmislimo o pitanju fašizma, može postojati i zaštitna distanca između našeg potpunog shvatanja i užasavajuće stvarnosti koju trebamo razmotriti. Naučili su nas, s pravom, da su nacistički užasi, iako jedinstveno užasavajući i specifični, zasnovani na potencijalno univerzalnim idejama i principima.

Znamo, kroz poemu engleskog romanopisca Michaela Rosena, da fašizam ne dolazi prvo u čizmama. Pa ipak, pretpostavka je kako činjenica da se fašizam već dogodio štiti od ponavljanja, u bilo kojoj formi. Kako bi mogao kad znamo što znamo? Sada ne može. Ovdje sigurno ne može. Pisci odavno opisuju ljudski impuls da se nenormalno dovede u stanje normale, možda zato što je alternativa tako iracionalno užasna da ju je nemoguće u potpunosti opisati.

Kako je primijetio jedan historičar, u 20-im i početkom 30-ih godina 20. stoljeća američke novine su umanjivale Hitlerov značaj, posmatravši ga kao vic, ili nekoga koga će sistem ublažiti. New York Times je 1922. godine objavio kako su pouzdani izvori “potvrdili ideju da Hitlerov antisemitizam nije tako originalan, niti nasilan kao što zvuči”. Gotovo je nemoguće ovo pročitati danas. Uznemirujuće je u kontekstu opravdanja tokom Trumpove kampanje – nije on doslovno mislio na zabranu ulaska muslimanima, rekli su nam.

Podvući crtu

Ove stvari su različite, ali povezane pitanjem s kojim se i dalje borimo: zašto znakovi upozorenja koje je tako lako identificirati u retrospektivi prolaze nezapaženo kada se dešavaju? Historičari se ne slažu da li takozvani trampizam treba opisati kao fašizam. Kako mi je u telefonskom razgovoru prije nekoliko sedmica kazao Gavriel Rosenfeld, profesor historije na Univerzitetu Fairfield, to je dobro: oštar pristup uprkos situaciji koja se razvija.  Istina je i da se pretjeranom upotrebom termina “fašizam” umanjuje njen efekat. U razumijevanju “nikad više” kao činjenice, a ne kao uputstva da ostanemo na oprezu, moguće je da smo postali pomirljivi i možda otvorili vrata zloupotrebi: ovih dana svako je fašista.

Rosenfeld, čija knjiga Hi Hitler! govori o trivijalizaciji nacizma, kaže da je internet odigrao ulogu u tom procesu ublažavanja, pretvorivši Hitlera u meme, vic ili niz slika mačaka koje izgledaju kao Hitler. Vođe s tendencijama koje se mogu definirati kao fašističke mogu sada, bar za neke ljude, izbjeći takav opis, jer je ovaj termin postao bezopasan. Uhvaćeni smo negdje između nehtijenja da umanjimo značaj historije, ili da pravimo netačna poređenja – ali i nehtijenja da olako odbacimo trenutno stanje kao bezopasno. Borimo se da pronađemo koristan prostor između normalizacije i alarmizma.

Možda bismo trebali prihvatiti da će čak i opravdano spominjanje fašizma zvučati pretjerano u svijetu koji ne vjeruje da je njegova primjena moguća u modernom, zapadnom svijetu. Svrha posezanja za terminom “fašista” nije uvrijediti nekoga najvećom uvredom, već pripremiti za ispravnu reakciju. To bi značilo ne smatrati vladu ili vodstvo kao normalne. A u malo širem kontekstu, antifašistički argument bi bio: da fašizam, jednom kada se identificira kao politička i društvena sila, zahtijeva sasvim drugi vid opozicije.

Ako je tako, razumni oprez pri upotrebi ovog termina mogao bi nas držati u začaranom krugu neefikasnih reakcija. Ostajemo u ravni racionalne debate – koja je sama po sebi nužna, koja i sama treba žilavu odbranu u postistinskom svijetu. Pa ipak, mržnja i fanatizam mogu preplaviti društva kada su razumni spriječeni brigom zbog pokazivanja netolerancije ili nedavanja megafona ekstremnim mrziteljima. Vrijeme i fokus su potrošeni u pokušajima da se vodi debata o prilivu nasilne rasne superiornosti, dok je takvi susreti samo pojačavaju i daju joj legitimitet. Ima potencijal da preplavi, nagon da postane uobičajena, da se mjeri nasuprot trenutne stvarnosti. Ali nekada ga ova razumna, uljudna reakcija neće sasjeći.

Nekada je najefikasniji alat koji imamo snažno čovječanstvo koje podvlači crtu, odolijeva struji normalizacije i osigurava da mržnja krajnje desnice ne nađe prostor za preživljavanje u našim društvima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Savezni apelacioni sud podržao suspenziju zabrane ulaska u SAD, Donald Trump najavio žalbu.

10 Feb 2017
Više iz rubrike Piše
POPULARNO