Srbi u Hrvatskoj – zatočenici neodgovornih političara

Piše: Davor Gjenero

Svaki put kad se učini da bi se procesi u Hrvatskoj mogli početi povoljno odvijati, pojavi se neka sila koja zemlju povuče natrag. Može li u ovoj političkoj epizodi, kad mnogi, ne samo u Hrvatskoj, gaje određene nade u kapacitet nove administracije, predvođene umjerenim Andrejem Plenkovićem, odnos Srbije i Hrvatske zakočiti Hrvatsku i vratiti je natrag u zonu balkanske nestabilnosti.

Kad se u vrijeme raspadanja administracije, predvođene Tihomirom Oreškovićem, Hrvatska zaplitala u krizu povezanu s odlaganjem otvaranja pregovora Srbije s EU o poglavlju o pravosuđu i temeljnim pravima, mnogi su mislili da se takva situacija neće ponavljati sa snažno europejski definiranom Plenkovićevom administracijom. Ipak, vrlo se skoro ponovio scenarij sličan onome vezanom uz otvaranje poglavlja 23, ovog puta prigodom neuspjelog otvaranja pregovora o poglavlju 26, o obrazovanju.

Srbija se ponaša kao da nije ništa naučila iz prvog slučaja, pa niti to da mora sa svim zemljama članicama Unije komunicirati i diplomatskim dogovorima uklanjati moguće prepreke, a ne pokušavati lobiranjem u Bruxellesu neke zemlje članice EU tretirati kao drugorazredne i očekivati da Bruxelles, Berlin ili neka druga metropola nametne stav tim članicama.

Slika dobrih odnosa

Hrvatska, pak, kao da nije naučila da se Unija ne upušta u sitnice, nego da očekuje da se procesi vezani uz zajedničke politike odvijaju bez sukoba, te da se od članica očekuje da smanjuju kompleksnost, a da ne dopuste da se njihovi međusobni problemi prelijevaju u Bruxelles.

Ivo Sanader, sad već daleke 2004. godine uspostavio je običaj da se dan prije Badnjaka po julijanskom kalendaru, dakle 5. siječnja, stvara slika o pastoralnim odnosima između nacionalne većine i srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. On je bio prvi hrvatski premijer koji se pojavio na primanju, što ga pred proslavu Božića organizira Srpsko narodno vijeće, organizacija koja nastoji biti i nevladina organizacija, i krovna udruga srpske nacionalne manjine, i koordinacija manjinskih samouprava na razini države, a pod kontrolom je Milorada Pupovca, parlamentarnog zastupnika i ključnog kreatora politika Srpske demokratske stranke, dominantne stranke srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj.

U vrijeme dok je sastavljao svoju prvu vladu, Sanader se pojavio na prijemu SNV-a, ondje održao proeuropski govor, vrlo naklonjen integriranju srpske zajednice u hrvatsko društvo i završio ga riječima: “Mir Božji, Hristos se rodi”, tradicionalnim božićnim pozdravom srpskih pravoslavaca.

Bio je to pozitivni šok u Hrvatskoj, otvorio je mogućnost integriranja srpskih zastupnika u Sanaderovu većinu, ali i zadovoljavanje pretkopenhaškog kriterija koji je bio od EU zadan Hrvatskoj za otvaranje pristupnih pregovora – onaj o zaštiti i integriranju nacionalnih manjina.

Od tada je božićni prijem u SNV-u datum kad se odnose hrvatske većine i srpske manjine nastoji prikazati što je moguće boljima, a vodeći političari odreda se odazivaju pozivu na prijem, jer to iziskuje „politička korektnost“. Samo je prošle 2016. godine situacija bila nešto lošija, jer su odnosi između administracije, koja je nastajala, i dominantne stranke srpske zajednice bili vrlo napeti.

Provokativni Siniša Labrović

Organizator je tada performansom prije primanja, kad je konceptualni umjetnik Siniša Labrović razbijao ploče ispisane latinicom i ćirilicom, izveo „provokaciju“, a tadašnji mandatar Orešković ublažio ju je pozivom okupljenima da „poprave“ razbijene ploče, pri čemu se i sam prihvatio slaganja krhotina.

Ove godine provokacije nisu bile planirane, ali su se ipak dogodile. Običaj je da na ovom primanju govori i najviši predstavnik hrvatskih vlasti, ali i izaslanik vlasti u Srbiji. Prethodnih godina to je obično bio netko od političara (često je „blistao“ Aleksandar Vulin), ali ovog puta to je bio čovjek koji je formalno „savjetnik premijera Srbije za regionalnu saradnju i vjere“.

Vladimir Božović, savjetnik premijera Vučića, međutim, osoba je iz obavještajne zajednice a poziciju premijerova savjetnika dobio je 2015. kao „utješnu nagradu“, nakon što mu je 2014. izmaklo imenovanje, koje mu je namijenio predsjednik Tomislav Nikolić, na položaj šefa Biroa za koordinaciju sigurnosnih službi (sve donedavno šef Biroa za koordinaciju sigurnosnih službi bio je sam premijer Vučić).

Božović je obavještajni operativac i već neko vrijeme slovi kao glavni kadrovik u srpskim organizacijama u Hrvatskoj (naravno, ne samo u Hrvatskoj) i u Zagrebu je svaki put kad se događaju osjetljivi procesi u nekoj od nevladinih organizacija srpske nacionalne manjine. Na primjer, on je bio u pozadini kad se Mitropolita Porfirija Perića pokušalo nametnuti za predsjednika Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta.

Šta je posao iskusnih obavještajaca

Obavještajci obično malo govore, njihov je posao više da slušaju. Ovog puta Božović je bio u prilici da kao izaslanik premijera Vučića govori praktički u istom rangu sa zagrebačkim gradonačelnikom, šefom kluba zastupnika nacionalnih manjina u Saboru Furiom Radinom ili premijerom Plenkovićem.

Kad obavještajac govori, onda je lako očekivati represivne poruke. Upravo takva bila je ona što ju je Božović izrekao: „Svim Srbima i svim institucijama u Hrvatskoj upućujemo poruku zajedništva, sloge i pojačane aktivnosti na ostvarivanju svoje misije i uloge, uz obećanje matične države Srbije da će ih u svim problemima i iskušenjima, kad god budu ugroženi, braniti svim raspoloživim sredstvima“.

Ključna razlika između načina na koji se Plenkovićeva administracija nastoji odnositi prema Srbiji i onoga što su činile prethodne hrvatske vlade nastojanje je da se napetosti emitirane iz Beograda ne prenose u hrvatsku političku arenu. Izrečene ovim tonom, prijetnje „humanitarnom intervencijom“ predstavljaju prelijevanje tog sukoba izravno u hrvatsku javnost.

Božović kao obavještajni operativac, ovaj ispad nije napravio greškom ili zbog neznanja. On nije slučajno zatekao i organizatore skupa, prije svega, Milorada Pupovca. On, naime, nastoji svoju stranku, ali i nevladine organizacije, kojima je izravni ili neizravni pokrovitelj, uključiti u sustav aktualne administracije. Nije mu namjera samo biti dio većine, koja podupire Vladu, nego osigurati obilan izvor sredstava za svoje organizacije.

Prijetnja političkim haosom

Zato si ne može dopustiti izazovnu retoriku poput one obavještajca Božovića, ali istovremeno pristaje na igre Beograda, koji srpske zajednice u svim državama u susjedstvu nastoji iskorištavati kao element političke destabilizacije tih država. Pupovac, koji ima neupitni lijevi i demokratski background, dopustio si je da ga Vučićeva administracija tretira jednako kao nekog Milorada Dodika u BiH ili Andriju Mandića, u Crnoj Gori.

Umjesto da primanje dan prije Badnjaka po julijanskom kalendaru ponovno postane trenutak optimizma, na njemu se, personalizirana u obavještajcu Božoviću, pojavila ta strašna sila koja svaki put Hrvatsku ponovno vuče u politički kaos i nestabilnost.

Najgore od svega je da je glavna žrtva te političke operacije opet srpska manjinska zajednica u Hrvatskoj. Ona je ionako odavno demografski i ekonomski devastirana. Svedena je na manje od polovice predratne, a na područjima na kojima pretežno živi danas postoji tek trećina broja radnih mjesta, u usporedbi s predratnim razdobljem.

Unatoč grubim riječima i neodgovornosti na nacionalnoj i međudržavnoj razini odnosa, incidenti koji se događaju u krajevima gdje Srbi žive tek su sporadični. Domicilni Hrvati, Srbi – povratnici iz izbjeglištva, ali i Hrvati useljeni iz BiH (pretežno oni protjerani s područja pod kontrolom Republike Srpske) u tim su siromašnim i zapuštenim krajevima razvili neobičnu „političku korektnost“.

Ti siromašni ljudi, izloženi riziku socijalne isključenosti, shvaćajući da jedni drugima nisu izvor nesreće i tegobnog života, razvili su visok stupanj demokratske političke kulture, koja ih tjera da striktno paze kako nekom neprimjerenom riječju ne bi uvrijedili susjede druge vjerske i nacionalne pripadnosti. Incidenti se u tim prostorima pretežno događaju samo onda kad u njih dolaze ljudi „izvana“, koji ondje više ne žive i ne namjeravaju živjeti.

Politika treba učiti od običnih ljudi

Umjesto da nacionalne političke elite preuzmu obrazac tih siromašnih i pretežno neukih ljudi, politički diskurs na državnoj razini nije „sputan“ bilo kakvim osjećajem za političku korektnosti i sviješću da se mora paziti na osjećaje drugih. Kad bi se u krajevima, koji su bili zahvaćeni ratom, a gdje danas ponovno zajedno žive pripadnici srpske i hrvatske zajednice, građani ponašali neodgovorno kao političke elite, život bi bio nesnosan, dnevno bi se redali incidenti, ali i razbijene glave.

Kad se god učini da bi politika na državnoj razini mogla početi biti pristojna, a da bi političari mogli početi djelovati svjesni osjetljivosti javne riječi, uvijek se pojavi neka sila, poput obavještajca iz ove priče, koja cijeli Balkan vuče natrag u nestabilnost i sukobe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera