Hrvatska bi mogla dobiti normalnu parlamentarnu većinu

Piše: Davor Gjenero

Parlamentarni izbori u Hrvatskoj pokazali su da je politika djelatnost koja se, doduše, odvija u iracionalnom manevarskom prostoru između zakonodavnog okvira i odnosa političke moći, ali da se ta igra ne smije voditi „iracionalno“, nego da je nužno poštivati osnovna pravila. Hrvatska je politička arena, zbog utjecaja lošeg izbornog zakona, koji se rabi od 2000. godine, postala, u biti, dvostranačka.

Naime, iako Hrvatska nominalno ima razmjerni izborni sustav, on svojom rascjepkanošću na deset izbornih jedinica, iz kojih se dijeli mali broj mandata, daje učinak kao da je u uporabi neki oblik većinskog sustava.

U uvjetima dvostranačja politička se borba ne vodi na marginama političke arene, nego u centru. Dvije velike stranke, ako se u takvim okolnostima žele ponašati racionalno, moraju se usmjeriti na najveće lovište, a budući da su biračke preferencije u svakom koliko-toliko konsolidiranom društvu distribuirane tako da je najviše glasača u području centra, i stranka ljevice i stanka desnice moraju se „pomaknuti“ prema centru i boriti se za te glasače.

Širenje koalicije

Glasači s margina političke arene unaprijed su osuđeni da ili glasuju za onu od velikih stranaka koja im je najbliži izbor, ili da daju svoj glas za neku stranku koja neće sudjelovati u podjeli mandata, dakle, da „bace“ svoj glas.

Na ovogodišnjim izborima novi vođa HDZ-a Andrej Plenković samo je poštovao ta osnovna pravila, i uspjelo mu je u dva-tri mjeseca posve anulirati političku štetu što ju je počinio njegov prethodnik na čelu stranke Tomislav Karamarko, rušenjem njihove vlastite vlade, što ju je predvodio Tihomir Orešković.

Kad je Oreškovićeva administracija pala, mnogima se činilo da će HDZ to skupo platiti, a da će se SDP samo „prošetati“ kroz izbornu arenu. Plenković je odmah nakon što je preuzeo vlast odlučio odreći se koalicije s nacionalističkim radikalima i stranku povesti na izbore samostalno.

Milanović je pak ubrzano širio svoju predizbornu koaliciju s prethodnih izbora. U nju je osim starih partnera, liberalnog HNS-a i staleške organizacije, Stranke umirovljenika, privukao i Hrvatsku seljačku stranku, koja je članica Europske pučke stranke, dakle, obitelji narodnjaka i demokršćana.

Koaliciju je nazvao „narodnom“, što je neodoljivo podsjećalo na koncept „narodne demokracije“, što ga je Sovjetski savez uspostavio u svojim satelitskim europskim državama, u koje je Crvena armija „donijela svjetsku revoluciju“. U nekim od tih država bilo je hinjeno višestranačje, a legalno su mogle djelovati stranke koje su priznavale „vodeću ulogu komunističke partije“.

U Milanovićevoj Narodnoj koaliciji morala se poštivati „vodeća uloga“ šefa koalicije.

Drugo odstupanje od temeljnih pravila političkog nadmetanja, što ga je učinio Milanović, bila je odluka da se s konkurentima ne bori za centar političke arene, nego da pokuša „ući u njihovo dvorište“, odnosno, da pokuša preuzeti ono glasačko tijelo kojem se Plenkovićev HDZ nije obraćao – nacionalističku marginu.

Milanović je samoga sebe predstavljao kao u političkom smislu „sina Franje Tuđmana“, ali je „ostavinska rasprava“ na izborni dan pokazala da ga kao takvog nitko ne priznaje. Vrhunac njegovih političkih pogrešaka bio je njegov susret sa skupinom ratnih veterana, u drugoj polovini kolovoza, kad je pred vjernim biračkim tijelom desnice vrijeđao sve susjedne države, Europsku uniju, nekoliko članica Unije, i osobno prokazivao svoga glavnoga političkog rivala i njegovu obitelj.

Serija pogrešaka

Neki komentatori s „desnice“ u Milanovićevu su diskursu ispravno prepoznali iskonsku „tuđmanovštinu“. Takav se Tuđman, međutim, danas „ne nosi“ u civiliziranom dijelu hrvatskog društva. Iako se poziva na njega, Plenković se ne koristi „izvornim Tuđmanom“, nego njegovom reinterpretacijom, koja ga „čisti“ od autoritarizma, neprijateljstva prema susjedima, stavova koji su iskonski suprotni temeljnim vrednotama europske integracije…

Budući da je Milanović svoju stranku organizirao oligarhijski, nitko od njegovih stranačkih kolega nije se usudio ozbiljno kritizirati njegove ispade, a koalicijski partneri, iako su teško skrivali gađenje prema izrečenom, svjesni političke ovisnosti o šefu najveće lijeve stranke, uglavnom su prešućivali i relativizirali njegov ispad.

Čak niti bivši predsjednik Mesić, koji se na ovim izborima natjecao za mandat u Zagrebu, ili Vesna Pusić, koja je bila jedna od najoštrijih Tuđmanovih kritičarki, nisu ozbiljno progovorili o strašnim rečenicama, poput onih da BiH nije država, da postoji opasnost da se entitet pod srpskom kontrolom iz nje izdvoji, a da tada On (Milanović) neće ostaviti bosansko-hercegovačke Hrvate „same s Bošnjacima“. Ta je rečenica, ipak, bila strašnija i od proglašavanja Srbije šakom jada, i od otvorenog antieuropskog ismijavanja „bruxelleskih činovnika.

Kad je 24. kolovoza bio objavljen stenogram s tog Milanovićevog razgovora, bilo je jasno da nakon toga on ne može postati premijerom. Čovjek koji tako govori i misli, naime, ne može u pravom smislu riječi biti članom niti jednog europskog foruma, a pogotovo ne Europskoga vijeća.

Moguće je da se netko takav zatekne u tom tijelu, ali taj u njemu ostaje u „magarećoj klupi“. Bilo je jasno da će, bez obzira na izborni rezultat, međunarodna zajednica naći načina kako utjecati na postizbornu arenu i doprinijeti Milanovićevoj eliminaciji. Ipak, malo se vjerojatnim činilo da će Milanović svojom serijom pogrešaka apriornu pobjedu pretvoriti u uvjerljivi poraz.

A dogodilo se upravo to. Iako je i do sada politički gubio, Milanović je svoje poraze uvijek pokušavao prikazati kao pobjede. Ovoga puta za to nije imao snage, pa je, iako preko usta nije prevalio one rečenice koje bi izrekli svi lideri demokratskih stranaka u konsolidiranim demokracijama (Podnosim neopozivu ostavku, jer se smatram odgovornim za izborni poraz), ipak je ponudio „veliku koaliciju“ HDZ-u ili političku suradnju malim strankama koje su ušle u parlament, ne tražeći premijersku poziciju za sebe, što je dosad bio jedan od glavnih lajt-motiva njegove političke retorike.

Za razliku od njega, koji nije priznao poraz, ali je „odustao od osobnih ambicija“, Andrej Plenković je u izbornoj noći ponudio političku suradnju, ali još jednom ponovivši svoj politički program, koji je interpretacija političkih programa svih ozbiljnih stranaka unutar Europske pučke stranke.

Konsolidacija Mosta

Njegova četiri temeljna principa, izložena kao preduvjet za koaliranje, jasan su odgovor i na Milanovićevu ponudu o „velikoj koaliciji“ u kojoj ovaj sad pristaje na ulogu mlađeg partnera, ali i Mostu, koji vehementno nabraja „jamstva“ koja zahtijeva kao preduvjet za političku suradnju.

Time si je Plenković povećao manevarski prostor za naredne dane, jer nije upućen samo na pokušaje dogovora s Mostom, što je izglednija varijanta za sastavljanje većine, nego li „velika koalicija“, a kad Most nužno nema „pivotalnu poziciju“, njegov se pregovarački potencijal bitno smanjuje.

Nakon izborne noći čini se da će Hrvatska dobiti političku vladu, da se rješenja neće morati tražiti niti u tehničkoj vladi, niti u manjinskoj vladi, nego da će buduća vlada imati normalnu parlamentarnu većinu. Kako će točno izgledati, još nije moguće sa sigurnošću najaviti.

Sigurno je, međutim, da će biti čvrsto ukorijenjena u Europskoj pučkoj stranci, fokusirana na popravljanje hrvatskog položaja unutar EU-a, ali i na saniranje odnosa sa susjedima. Dakle, i sa Mađarskom, Slovenijom i u širem smislu susjedstva s Austrijom, ali i sa BiH i Srbijom.

Najveća kriza pogodit će SDP, jer ova stranka iz parlamentarnih izbora izlazi decimirana. Iako je koalicija, kojoj je SDP-ovo biračko tijelo dalo glavninu glasova, osvojila nešto više od pedeset parlamentarnih mandata, na kraju će u Saboru biti tek četrdesetak SDP-ovih zastupnika. Budući da ta stranka nema niti relevantnog utjecaja na razini lokalne samouprave, da ima tek neznatan broj gradonačelnika i načelnika općina i da, osim u Rijeci, ne vlada niti u jednom velikom gradu, kriza koja u toj stranci počinje, mogla bi biti vrlo duboka.

Milanović je do sada opstajao na čelu stranke jer je stvorio oligarhijski sustav o njemu ovisnih ljudi, koji su mu izglasavali povjerenje u zamjenu za to što je on njima osiguravao položaje u vlasti, javnim poduzećima, državne službe… Sada definitivno ostaje bez tog „alata“, pa i njegov opstanak u politici postaje upitnim.

Most se konsolidirao kao organizacija, ali ne kao stranka, još uvijek nije jasno definirao svoju ideologijsku nišu niti kreirao prepoznatljive javne politike. Druga od opcija s „trećeg puta“, Živi zid, bitno je ojačao, ali i dalje ostaje tek protestni antikapitalistički pokret, bez stvarnog političkog utjecaja, osuđen na opoziciju. Iako je moguće da će taj pokret i dalje jačati, glasovanje za nj je „bacanje glasa“, jer on realno neće moći bitno utjecati na procese donošenja odluka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera