Nepodnošljiva histerija malih razlika

Piše: Rade Radovanović

Nakon dvanaest godina kontakata i kakve-takve saradnje, Tužilaštvo za ratne zločine Srbije, prvi put, nije učestvovalo na redovnoj godišnjoj regionalnoj konferenciji tužilaca za ratne zločine koja se prethodnih dana održavala na Brionima.

Reč je o dramatičnoj promeni višegodišnje prakse koja se, ne slučajno, dešava u trenutku izuzetno zategnutih odnosa Srbije i Hrvatske, kao i političke krize u regionu.

Fond za humanitarno pravo, najznačajnija nevladina organizacija iz Beograda koja se bavi istraživanjem ratnih zločina i posledica rata, smatra pomenuto neučešće alarmantnim pokazateljem uticaja politike na pravosuđe što je u direktnoj suprotnosti sa obavezama Srbije preuzetim Akcionim planom za Poglavlje 23 i Nacionalnom strategijom za procesuiranje ratnih zločina.

Kvarenje odnosa

Novija istorija međusobno loših odnosa Srbije i Hrvatske najtačnije se da objasniti onom frojdovskom tezom o histeriji malih razlika. Da nema i previše tragičnih posledica te histerije – bilo bi doista jako smešno posmatrati kako dve „super sile“, kakve su i Srbija i Hrvatska, razmenjuju međusobno diplomatske i druge note, poput onih proustaških koje peva popularni Marko Perković Thompson. Ili onih „duhovitih“ koje odapinje „pevač“ Ivica Dačić, šef srpske diplomatije.

Elem, Hrvatska, ponosna  i „moćna“ članica EU – Srbiji, „regionalnoj sili na Zapadnom Balkanu“, postavlja uslove za otpočinjanje pregovaračkih procesa za ulazak u EU.

Recimo, ako Vučićeva vlada želi u EU, onda neka izmeni ili odustane od zakona kojim sebi daje za pravo da procesuira osumnjičene za ratne zločine počinjene na celom prostoru bivše Jugoslavije. U suprotnom, „moćna“ članica EU neće dati svoj pristanak „regionalnoj sili“ za otvaranje, konkretno, Poglavlja 23.

Tako je počelo najnovije kvarenje odnosa dveju „super susetkinja“, Srbije i Hrvatske, čiji su lideri namah zaboravili kako su tako delikatne situacije, i još delikatnije, mudro i na obostrano zadovoljstvo, rešavali Milošević i Tuđman, njihovi direktni politički očevi. Sve vreme tokom njihovog, po mnogo čemu, dogovorenog rata za Veliku Srbiju, odnosno, Tisućljetnu Hrvatsku, njihovi ekspertski timovi predvođeni pravnim i „patriotskim“ eminencijama – prof. dr. Smiljom Avramov i prof. dr. Hrvojem Šarinićem – detaljno su dogovarali međusobnu „bratsku i fer“ podelu Bosne i Hercegovine.

Što do toga na koncu ipak nije došlo kako su hteli i želeli – zaslužni su, pre svega, tvorci i pokrovitelji dejtonskog dila, premda se ni od Slobinog i Franjinog dila o „poštenoj podeli“ ni danas ne odustaje ni u Banja Luci, ni u Mostaru.

Tuk na utuk

I hrvatska predsednica Kolinda Grabar Kitarović i srpski premijer Aleksandar Vučić pokušali su krajem juna da učine nešto u duhu pomenutih starih dobrih odnosa – čini se, na račun trećeg, obostrano neomiljenog Zorana Milanovića, bivšeg hrvatskog premijera. Potpisali su ambiciozan sporazum o unapređenju bilateralnih odnosa u domenu zaštite nacionalnih manjina, definisanju otvorenih pitanja državne granice i svih drugih koja opterećuju njihove međusobne odnose.

Rečju, želeli su rešiti sve probleme koji se u vreme Milanovića nisu mogli niti staviti na dnevni red. Ali, što bi rekli beogradski grafitaši, džaba su krečili!

Nakon što je polovinom jula EU zvanično otvorila pregovore sa Srbijom o poglavljima 23 i 24, a Hrvatska se tome nije usprotivila jer joj je rečeno da to ne čini, hrvatski šef diplomatije Miro Kovač, ponovio je stari zahtev:

“Srbija ima obvezu da promijeni zakon o ratnim zločinima. To proizlazi iz kriterija EU-a i, ako Srbija želi ući u EU, morat će ih ukinuti”.

Ono što je tom prilikom posebno zaparalo osetljive srpske uši bilo je Kovačevo upozorenje da će, “ako Srbija izda nove optužnice u vezi s navodnim ratnim zločinima hrvatskih branitelja, uslijediti oštre mjere iz Hrvatske“.

Srbija nije izdala nove optužnice za hrvatske branitelje, ali Snežana Stanojković, glavna kandidatkinja za novog tužioca za ratne zločine, nije propustila priliku da predoči kako će se srpsko Tužilaštvo za ratne zločine, bude mu li ona na čelu, posebno baviti zločinima počinjenim protiv Srba u Hrvatskoj tokom akcija Oluja i Bljesak.

Potom su usledile sve nove, i sve žešće diplomatske note, kao i doskora nezamislive sudske presude. Recimo, ukinuta je presuda nadbiskupu Alojziju Stepincu, osuđenom još 1946. zbog kolaboracije sa ustaškim režimom NDH.

Takođe, hrvatsko pravosuđe je donelo i odluku o obnavljanje suđenja Branimiru Glavašu, bivšem generalu Hrvatske vojske, koji je 2009. proglašen krivim i osuđen na 10 godina zatvora za mučenje i ubistva srpskih civila u Osijeku 1991. godine.

U Dragama kraj Pakoštana, otkriven je spomenik Miri Barešiću, ustaškom teroristi, ubici jugoslovenskog ambasadora Vladimira Rolovića u Stokholmu 1971. godine, koji je, kao hrvatski dobrovoljac početkom rata poginuo u zadarskom zaleđu.

Ovo su samo neki od konkretnih povoda sa hrvatske strane koji će inspirisati Vučićeve ministre  Dačića i Vulina da prozivaju EU i nariču na temu “povampirenja ustaštva u Hrvatskoj”, odnosno, “potonuća Hrvatske u ludilo”.

Neodolevajući brojnim izazovima iz Zagreba i sam Vučić je izjavljivao kako je položaj Srba u Hrvatskoj, kao i svih Srba zapadno od Drine, iz dana u dan sve gori.

“Ali naš je posao da odluke donosimo odgovorno i racionalno, da ne pokazujemo tu vrstu mržnje, koju na drugom mestu osećamo“, dramio je.

Anti-antifašistička tradicija

Razloge za ovakav razmah sadašnjih srpsko–hrvatskih sukoba, pojedini analitičari nalaze pre svega u nacionalističkoj prirodi režima u Beogradu i Zagrebu.

“Postoji proces obnove nacionalizma na obe strane. Obe strane ‘neguju’ svoju anti-antifašističku tradiciju”, smatra Zoran Gavrilović, direktor Biroa za društvena istraživanja u Beogradu.

Prof. dr. Žarko Puhovski, analitičar iz Zagreba, misli da “aktuelna razmena ljutitih poruka obe strane odražava činjenicu da nijedna od njih ne razume realnost. A realnost je da je Hrvatska kao članica EU institucionalno superiornija kao nikada pre. Ali, ona to ne razume i ne zna kako da se ponaša,  kako da ignoriše provokacije Srbije koja ne može da podnese superiornost Hrvatske, pa je jednostavno provocira“.

“Nijedna od država nije uspela da očisti svoje društvo od fašizma”, tvrdi Zoran Gavrilović konstatujući: “Fašizacija društva postoji kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj.”

Da, to je ta nacionalistička histerija zasnovana na malim, sasvim malim razlikama!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera