Nepodnošljiva lakoća izgovaranja javne riječi

Sasvim je jasno da je javna riječ izgovorena u maniru 'zapaljive retorike' posljednje što BiH treba posljednjih 20 godina (Al Jazeera)

Piše: Zarije Seizović

Počnimo s iznošenjem konkretne faktografske podloge, koja će poslužiti kao uvod u kratku analizu uzroka i posljedica nepodnošljive lakoće izgovaranja javne riječi u Bosni i Hercegovini uopće. Poslanica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Milica Marković je prije par dana navodno izjavila kako se Bošnjaci trebaju plašiti vježbe policije Srbije i bh. entiteta Republika Srpska, jer je ona pokazala snagu Srbije i RS-a (u transkriptu koji je objavljen piše da je rekla da “može da shvati da se su se neki Bošnjaci uplašili onoga što su vidjeli”).

Nakon toga navodno je poslanik Stranke demokratske akcije u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Asim Sarajlić rekao kako je jasno da se stanovnici Podrinja plaše, jer je tamo počinjen genocid i u kojem su učestvovali pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i Vojske RS-a. Kako to pokazuje aktualna bh. politička praksa, i ovaj put su se ređale reakcije izazvane pomenutom izjavom-okidačem.

Bivši državni ministar sigurnosti Sadik Ahmetović je, kako mediji prenose, rekao da je izjava Milice Marković strašna prijetnja, koja je stigla sa govornice državnog Parlamenta, i izrazio žaljenje što ovaj organ nije imao snage da osudi pomenutu retoriku te na taj način građanima pošalje poruku da će ova zemlja biti mirna i stabilna.

Ko se koga plaši

Poslanici Socijaldemokratske partije Bosmne i Hercegovine su napustili sesiju Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine, izjasnivši se kako ne mogu preći preko brutalnih prijetnji Saveza nezavisnih socijaldemokrata, čiji je Milica Marković član. Poslanica Marković će, docnije, demantovati medijske navode, rekavši da su njenu izjavu krivo shvatili samo oni koji su pokušali napraviti od sjednice zakonodavnog tijela spektakl.

Kako navode mediji, ona je pojasnila sljedećim riječima: “Došli smo da završimo sjednicu po utvrđenom dnevnom redu. Oni su pokušali napraviti veći problem i dodatno uzurpirati uznemirenu javnost, ali nisu uspjeli u tome. Kazala sam da kada spominju taj strah od vježbe moraju uzeti u obzir i da se Srbi plaše nakon napada na [premijera Srbije] Aleksandra Vučića u Srebrenici [11. jula prošle godine]. Plaše se i Srbi u [entitetu[ Federaciji” Bosne i Hercegovine. Dodala je, kako se prenosi, da nije mislila na čestite Bošnjake koji rade svoj posao, već na potencijalne teroriste.

Ovo je bio još jedan od ko zna koliko sličnih nepotrebnih incidenata u kojima se zloupotrebljava mogućnost izgovaranja javne riječi u najvišem zakonodavnom organu Bosne i Hercegovine. Sasvim je jasno da je javna riječ izgovorena u maniru “zapaljive retorike” posljednje što Bosni i Hercegovini treba posljednjih 20 godina. Kako vrijeme odmiče, ovakve izjave samo pogoršavaju ionako lošu političku (pa i sigurnosnu) situaciju u Bosni i Hercegovini. Zašto se u Bosni i Hercegovini zloupotrebljava mogućnost izricanja političkog stava (javne riječi) i kakve su posljedice ovakvih neodgovornih izjava?

Obavljanje političke funkcije u demokratskoj državi jeste neka vrsta časti, koja neminovno nosi i važni teret odgovornosti, budući da obavljanje javne (političke) funkcije podrazumijeva i javnu riječ i snošenje konsekvenci za ono što je izgovoreno. U Bosni i Hercegovini se javne funkcije obavljaju isključivo u privatnom interesu (što je pokazano, ali vrlo rijetko na sudu dokazano). Javna stvar (res publica), po kojoj se naziva jedan od oblika državnog uređenja, u Bosni i HercegoviniiH kao važna kategorija političkog života uopće ne postoji.

Ta lijepa riječ ‘imunitet’

Bh. političari se, imenovanjem ili izborom na neku političku funkciju, samorazumiju kao nikom (sem etno-nacionalnom političkom vođi) odgovorni pojedinci koji rade isključivo u vlastitom interesu. Zaokruživanjem imena kandidata na glasačkom listiću, građani Bosne i Hercegovine nisu željeli da izabrani funkcioneri svoj mandatni period i novac poreskih obveznika uzaludno troše na besmislenu “zaštitu vitalnog nacionalnog interesa”, koja se, u naravni, svodi uvijek na beskrajne jalove diskusije o ugroženosti nekog naciona. U stvari se, posredstvom nacionalnog dušebrižništva, stvaraju uvjeti za neku buduću raspodjelu fotelja u zakonodavnim i izvršnim organima i javnim korporacijama.

U tim foteljama će sjediti etno-nacionalni partijski poslušnici, koji će si, obavljanjem tekućeg mandata, među ostalim, osigurati političku podršku i finansijske kapacitete za ine buduće sterilne, neproduktivne i nepotrebne diskusije i dogovore o nekakvim “mahanizmima koordinacije”, koji će se voditi u kafanama, umjesto u parlamentarnim klupama. Čak i ovako, nemoralno shvaćeno, obavljanje javne funkcije trebalo bi povlačiti određenu odgovornost za javnu riječ, koja je izgovorena u vršenju javne funkcije.

Poslanici, pored brojnih privilegija, uživaju i takozvani poslanički imunitet, koji je priznat kao privilegij u cilju nesmetanog vršenja poslaničke funkcije. Ovaj imunitet omogućuje poslaniku (poslanici) komfor da ne može biti pozvan(a) na krivičnu ili drugu odgovornost za izraženo mišljenje ili glasanje u vršenju njegove/njene javne, političke funkcije. Takođe, poslanik koji se pozove na imunitet ne može biti pritvoren, niti se protiv njega može voditi krivični ili drugi postupak u kome mu se može izreći kazna zatvora bez odobrenja zakonodavnog organa u kojem obavlja dužnost poslanika. U pravilu, ovaj imunitet (i prvi, materijalno-pravni, i drugi, procesni) ne štiti poslanike za, uvjetno rečeno, “teža krivična djela”, u kojim lučajevima poslanici mogu krivično odgovarati, biti pritvoreni i imati svojstvo okrivljenog u krivičnom postupku bez odobrenja parlamenta.

Luksuz političke nekorektnosti

Kraj ovakvog stanja stvari, vršitelji javnih funkcija svih nivoa u Bosni i Hercegovini sebi mogu dopustiti luksuz da koriste političku nekorektnost (kako se to sada moderno zove), koja često konzumira jezik mržnje, zapaljivu retoriku, i slično i pritom reći šta ima padne na pamet, ne vodeći računa o nizu faktora kontekstualizacije konkretne javne riječi: (1) da je država u kojoj to rade prije dvije decenije izašla iz krvavog bratoubilačkog rata; (2) da preživjelim žrtvama rane još nisu zacijelile i da još uvijek jako bole; (3) da strahovi od novog sukoba perzistiraju već dvije decenije i da ih neodgovorne izjave pojačavaju; (4) da im je obavljanje javne funkcije povjereno da bi društvu bilo bolje, nikako gore; (5) da obavljanje javne funkcije u svakoj, posebno multi-etničkoj politikoj zajednici podrazumijeva senzibiliziranost javnih djelatnika za drugo i drugačije mišljenje i za opći i konkretan politički kontekst u kojem iznose svoj politički stav.

Konačno, u zemlji sa odsustvom bilo kakve odgovornosti, uključujući i političku, moguće je da izabrani politički predstavnici, iz godine u godinu, zloupotrebljavaju svoju političku poziciju, pri čemu javno pokazuju nedostatak osjećaja za vrijeme i prostor i javno razotkrivaju prizemnu i primitivnu političku potku koja čini njihov moralno osakaćeni pseudo-politički habitus. U ovakvom javnom prostoru, u kojem je politika potpuno kontaminirana etno-klero-nacionalnim narativima, političari se, per definitionem, pojavljuju kao ostrašćeni stranački bojovnici, proste sluge nacionalnih političkih opcija, stranaka i “elita”.

S druge strane, većina javnih djelatnika u Bosni i Hercegovini ne zna niti na jednom stranom jeziku zatražiti čašu vode, a dobar dio njih stekao je diplome suspektne važnosti u poznoj životnoj dobi na novokomponovanim privatnim univerzitetima. Zbog svega navedenog, Bosna i Hercegovina se pojavljuje kao idealno okruženje za održavanje na vlasti etno-nacionalnih oligarhija, koje, uvijek kada se osjete ugroženim ili žele postići neki konkretan politički cilj, zaigraju na kartu ugroženosti i zbijanja vlastitih etničkih redova – a kako bi lakše to činili nego putem javne riječi, za koju nikakve odgovornosti u dejtonskoj Bosni i Hercegovini nema, niti će je biti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Državni aparat je nemilosrdan prema pojedincu, ali kad se radi o javnom novcu – krivca nema, a ni odgovora, čak ni pred izbore.

opinion by Mladen Mirosavljević
Published On 26 Aug 2016

Ono što je najbitnije, ali i najspornije, u Mehanizmu koordinacije, a nije rečeno javnosti, jeste to kakav će biti način odlučivanja u ovom tijelu.

opinion by Mladen Mirosavljević
Published On 18 Aug 2016
Više iz rubrike Piše
POPULARNO