Baklje očajnika i refleks žrtve zlostavljanja
Piše: Damir Petranović
Kolektivnu euforiju zamijenili su opće zgražanje i bijes: nakon incidenata dijela navijača na utakmici Europskog prvenstva protiv Češke, hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji prijeti ozbiljna kazna, pa i moguće izbacivanje iz natjecanja.
Desetak baklji ubačenih u teren, kao i jedan ‘topovski udar’ kojeg je neoprezni vatrogasac uzeo u ruke i skoro nastradao, predstavljeni su kao atentat na naciju, pa je čak i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović objavila neobičnu izjavu kojom je za nerede optužila ‘orjunu’, pokret jugoslavenskih nacionalista iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Njegovi su članovi, to se sada može pouzdano kazati, već odavno pod zemljom – izuzev ako negdje nije preživio kakav žilavi 130-godišnjak, pa se zaputio u Francusku u huligansku akciju.
Vrućih glava, bizarne reakcije nizale su se sa svih strana: za predsjednika parlamenta Željka Reinera krivci su ‘skupine koje stoljećima rovare protiv Hrvatske’, desničar Pero Ćorić okrivio je Zorana Milanovića i Udbu, a bizarni televizijski voditelj Velimir Bujanec – inače osuđen da je kokainom plaćao usluge prostitutki, no svejedno vrlo dobro prihvaćen i kod predsjednice države i kod notornog nogometnog bossa Zdravka Mamića – prozvao je ‘decu jugo-oficira’. Mašala!
Moguće financijske, ali i sportske sankcije
Hrvatskoj vrsti je, istina, neredima na tribinama u francuskom Saint-Etienneu nanesena poprilična šteta u bezbroj aspekata, od rušenja reputacije, preko negativnog imidža do financijskih, a moguće i sportskih sankcija. Što se nikakvim realnim i razumnim argumentom opravdati jednostavno ne može.
Ako stavimo na stranu površno i plošno zgražanje nad posljedicama slučaja, kao i medijsko-političku histeriju koja će se bez sumnje idućih dana rasplamsati oko huliganizma i povezanih tema, ostaje tek pokušati proniknuti u razloge najnovijeg navijačkog atentata na hrvatski nogomet.
Nije to atomska fizika, niti treba pretjerano užariti moždane vijuge kako bi se objasnilo tih deset baklji i jedan topovski udar: koliko god metode bile neprihvatljive, toliko je njihov cilj jasan i vidljiv. I upravo toga dana sjedio je u svečanoj loži istog tog stadiona u Saint-Etienneu. Dapače, u trenutku intoniranja himne i nakon dirljivog prizora suza kapetana Darija Srne kamere su ga jasno i kristalno zumirale.
Dvojica šefova hrvatskog nogometa Zdravko Mamić i Damir Vrbanović, optuženici za kriminal težak četrdeset milijuna eura kao vođe i članovi zločinačke organizacije, ponosno su odisali nacionalnim nabojem. Jedan red iznad njih sjedio je šef saveza Davor Šuker, čovjek koji im je osobno uplatio milijun eura jamčevine i (barem privremeno) ih izvadio iz zatvora.
Tikva je pukla na velikoj sceni
Borba protiv mafije u hrvatskom nogometu traje već dobrih deset godina i sada je tikva konačno pukla. I to na velikoj sceni, tamo gdje će pouzdano proizvesti najveći efekt i najveću štetu.
U otužnoj realnosti proizvedena je situacija da navijači, po svemu sudeći ujedinjeni iz svih dijelova Hrvatske no ipak predvođeni splitskom Torcidom, po logici ‘što gore, to bolje’ aktivno rade kako bi se nacionalna reprezentacija izbacila iz međunarodnih natjecanja.
Bizarno, glupo, idiotski? Da, vjerojatno.
Ali druge metode oni jednostavno više nemaju na raspolaganju.
Dok su oni mirno prosvjedovali protiv kriminala i trošili tek grla i glasnice, mafijaška hobotnica je uz nezainteresiranu javnost bujala i mutirala do neviđenih razmjera. Cijeli jedan sport okupirala je klika na čelu s jednim čovjekom: on je privatizirao nacionalni savez i doslovno oteo Dinamo njegovim članovima, potom je stavio pod kontrolu nogometne suce i doslovno sve strukture, zatim je ušao u medije, stvorio strukturu odanih ljudi u policijskim, sudskim i špijunskim krugovima, da bi kao krunu svega otvoreno demonstrirao svoj utjecaj u političkim krugovima.
Bilo je jasno da Zdravko Mamić plete sitan vez s političarima svih sorti i fela, ali njegovo prošlogodišnje organiziranje rođendana predsjednici Kolindi Grabar Kitarović predstavlja krunu napora. I službeno je postao ugledni i cijenjeni član zajednice, dok je s druge strane istovremeno isisavao novac preko egzotičnih poreznih oaza i najrazvikanijih zvijezda reprezentacije, utajivao porez, namještao utakmice i bahatio se s igračkom koja mu je predana u ruke. Nogometom, naime.
Zakon koji vladajući ne žele
Navijači su istovremeno pisali peticije, pa nije išlo. Pokretali su sudske sporove, pa ih je na svim razinama blokirao jači i iskusniji igrač. Organizirali su masovne prosvjede nakon kojih se o problemu kriminala i korupcije u nogometu ozbiljno raspravljalo tjedan ili dva, da bi nakon toga nacija ponovno autistično navukla dresove s ‘kockicama’.
Kvragu, upravo oni su prošle godine uspjeli progurati cijeli jedan zakon, u predizborno doba natjerati političare da usvoje Zakon o sportu kojim bi uslijedilo temeljito čišćenje smrdljivih struktura i uvođenje poštenja i ravnopravnosti.
I, pogađate, to je jedan od rijetkih zakona koji vladajuća kasta odbija provoditi, pa to čak nimalo ni ne krije. Valjda nigdje u svijetu ne postoji situacija da se ‘rulja’ i ‘ulica’ zalaže za red, poštenje i zakonitost, dok oni na poziciji moći stvaraju, toleriraju i odobravaju cijeli taj nered.
Baklje u Saint-Etienneu stoga su potez očajnika, svojevrsna refleksna reakcija žrtve višegodišnjeg zlostavljanja – i to od strane onih koji su stvarno zainteresirani za nogomet, onih koji pohode stadione doslovno na tjednoj bazi i mimo kolektivne histerije koja nastupa svako drugo ljeto, otprilike oko početka kakvog svjetskog ili europskog prvenstva.
Onih koji više ni ne skrivaju da su im uspjeli zgaditi čak i nacionalnu reprezentaciju, toliko da za nju više ni ne navijaju i shvaćaju da samo činjenjem štete – odnosno prekidom dotoka novca metastaziranom Mamićevom čudovištu – dugoročno mogu proizvesti neku korist za sam nogomet. I oni se više ne skrivaju, nego objašnjavaju da im srce govori da bi trebali navijati, dok razum ipak sugerira suprotno.
Zeznuta je to dilema, bolna i razdiruća.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera