Hrvatska u ćorsokaku

Piše: Davor Gjenero

Da u Hrvatskoj stvari ne stoje dobro, najbolje pokazuju dva indikatora. Jedan je onaj tipičan balkanski, naime, kad u nekoj zemlji stvari ne idu dobro, odjednom svi počinju osluškivati što govore i misle ambasadori utjecajnih država akreditirani ovdje. Drugi je da kad razgovarate s prijateljima iz inozemstva o stanju u svojoj zemlji, počnete ponavljati frazu kako stvari iznutra ne izgledaju tako strašno kao što se čine izvana.

Budući da je Hrvatska postala članicom EU, a da nije realno da bi uskoro mogla ostvariti neki novi međunarodno-politički cilj (jedini definirani cilj je članstvo u schengenskoj zoni, a budući da je schengenski sustav u krizi, nije vjerojatno da Hrvatska u skorom razdoblju može računati na pristupanje zoni slobodnoga kretanja građana EU), mnogi su bili uvjereni kako će u narednom razdoblju dramatično opasti značenje diplomata akreditiranih u Hrvatskoj i njihovih izvještaja o stanju u zemlji primateljici.

Međutim, činjenica da je Hrvatska potonula u duboke međusobne sukobe, da se njeno društvo podijelilo, i da se suprotstavljene strane međusobno optužuju kao protudemokratske, da niti više od pola godine nakon izbora, odnosno više od stotinu dana nakon formalnog izglasavanja povjerenja premijeru i kabinetu, Vlada u širem smislu još nije posve uspostavljena, a da koalicijski partneri ostavljaju dojam kao da su tako posvađani da je raspad parlamentarne većine samo pitanje vremena, odjednom se ponovno osluškuje što o stanju u Hrvatskoj misli zagrebački diplomatski zbor.

Štoviše, dio diplomata u Hrvatskoj u jednom trenutku, vezano uz pitanje slobode medija, pokazao je volju da se uključi kao akter u nacionalni politički život, da neformalna mišljenja, što ih osluškuju analitičari i oni donosioci odluka koji nastoje biti odgovorni, prerastu u snažnije odrednice domaćega političkog života.

Borba za pozicije

Međunarodni dan slobode medija, 3. maj, trebao je biti prilika da se uz potporu diplomata ojača snaga civilnoga društva, a javnim vlastima pošalje poruka o neprihvatljivosti netolerancije. Međutim, ova je prilika za „diplomatski ukor“ javnim vlastima propala zbog agresivnog ispada male radikalne skupine, koja je na skupu u organizaciji nekoliko ambasada (prije svega, američke) izviždala predsjednicu Republike. Umjesto željene slike o netolerantnoj vlasti i upornom autonomnom civilnom društvu, stvorena je slika o međusobnoj isključivosti dviju autoritarnih skupina.

Kad već govorimo o mišljenju diplomata o radu aktualne administracije, njega je moguće svesti u jednu rečenicu: Nova administracija relativno dobro vodi ekonomsku politiku, iako bi bilo važno da to radi s čvrstim legitimitetom, i odlučnije nego danas, ali Vlada kao da ne razumije svoju političku i društvenu odgovornost. Iako je premijer Orešković primljen sa simpatijama, iako je očito da i za svoju financijsku i energetsku politiku ima čvrstu potporu, zamjera mu se to što se ponaša kao da se napetosti, koje se događaju u javnosti, ali i incidenti, koji se vezuju uz jačanje desnog radikalizma u društvu, njega jednostavno nimalo ne tiču.

Postizborno razdoblje u Hrvatskoj uvijek je obilježeno i stranačkim izbornim konvencijama, jer većina stranaka u svojim statutima propisuje da se najmanje šest mjeseci nakon izbora moraju provesti izborne konvencije. Paradoksalno, u opozicijskim su strankama unutarnji izbori prošli relativno mirno, a bivši premijer Zoran Milanović iznenađujuće je lako održao, ali i ojačao svoju moć unutar vlastite stranke.

Iako je Tomislav Karamarko reizabran za predsjednika svoje stranke, HDZ-a, unutarstranački izbori u HDZ-u još nisu završili i neće dati tako jednostavnu sliku kao što je ona u SDP-u. Karamarkova pobjeda bit će tek relativna, a stranačka krila trenutno se žestoko bore za vodeće pozicije u regionalnim stranačkim organizacijama i za pozicije u užem stranačkom vrhu.

Iako se nastoji stvoriti slika o nekonfliktnim unutarnjim odnosima, očito je da se Karamarko morao odreći ambicije da njemu bliski ljudi preuzmu ključne pozicije u budućem stranačkom predsjedništvu, pa je već sada očito da će unutar stranke on u narednom razdoblju biti u defanzivnom položaju.

Afera „Konzultantica“, koja je lansirana u finalu unutarstranačkih izbora u HDZ-u, mogla bi mu dodatno oslabiti položaj. Naime, objavljeno je da je njegova sadašnja supruga, a dugogodišnja životna partnerica, vlasnica neke PR agencije, u vrijeme dok je HDZ bio u opoziciji, imala ugovor s naftnim konzultantom, lobistom MOL-a Josipom Petrovićem, prema kojem je Petroviću radila analize javnog mnijenja vezane uz energetski sektor, za mjesečnu naknadu od 2,5 tisuće eura. Ana Karamarko, odnosno njeno poduzeće, to su radili u vrijeme dok je Karamarko bio u opoziciji, a ugovor je prekinut u januaru ove godine kad je postalo izvjesno da on ulazi u Vladu.

Sporno može biti to što je njegova žena poslovala, a on se družio s akterom iz poslovnog svijeta, koji je „ozloglašen“ u hrvatskoj javnosti, a bio je i pod policijskom istragom i protiv njega se vodi kazneni postupak zbog ilegalnog pribavljanja podataka iz policijskih istraga, ali sam konzultantski posao nije sporan. Izvjesno je da će nakon provedenog postupka Povjerenstvo za utvrđivanje sukoba interesa ustvrditi da u ovom slučaju nije bilo sukoba interesa, odnosno rizika od korupcije javnog službenika i niti opasnosti da bi Karamarko zbog ovog poslovnog aranžmana svoje žene mogao pogodovati kompaniji MOL, koja je u sporu s Republikom Hrvatskom zbog upravljačkih prava u INA-i, u kojoj je MOL vlasnik oko 49 posto dionica, a hrvatska država nešto manje od toga.

Naime, Hrvatska i MOL vode dva arbitražna spora jedno protiv drugoga, u kome u jednom MOL tuži Hrvatsku zbog toga što ova nije ispunila ugovorne obveze prema INA-i, iz ugovora prema kojem je MOL preuzeo gotovo polovinu vlasništva hrvatske kompanije, a u drugom Hrvatska osporava upravljačka prava MOL-a u INA-i, jer da su stečena korupcijom, da je generalni direktor MOL-a potkupio Ivu Sanadera, bivšeg hrvatskog premijera, i to sa pet milijuna dolara.

Iako je za navodno primanje mita Sanader bio pravomoćno osuđen (Ustavni sud je, doduše, poništio presudu) cijela konstrukcija na osnovu koje je osuđen čini se posve nevjerojatnom. Nije moguće tvrditi da Sanader nije primio mito u poslu s MOL-om, ali je činjenica da to hrvatska policija i tužilaštvo nisu dokazali. Prethodna administracija posve je iracionalno vodila politiku prema MOL-u, koji je nesumnjivo platio 49 postotni udio u hrvatskoj naftnoj kompaniji, zaoštrila sukob s većim suvlasnikom i tako blokirala svaki razvoj te svoje kompanije.

Nema jednostavnog izlaza

HDZ i Karamarko kritizirali su takvu politiku i zalagali se za izvansudski dogovor i poravnanje među suvlasnicima, ali na tome nisu glasno insistirali, jer je u skladu s mehanizmima psihologije gomile, javnost uvjerena kako je MOL pljačkaš koji ugrožava nacionalne interese i kako Vlada mora „zaštititi nacionalni interes“ i „obraniti hrvatsku INA-u“.

Činjenica da je INA slučaj neprimjerenoga tretmana investitora, ali i slučaj imobiliziranja investicijskog potencijala, ne utječe na javnost, pa je većina javnosti i dalje uvjerena da s „Mađarima“ ne treba pregovarati, nego da valja „pravdu istjerati na sudu“.

Otvaranje afere „Konzultantica“ imat će dvije posljedice. Sada se nitko u Vladi neće usuditi pokušati s MOL-om postići racionalan dogovor o strategiji upravljanja INA-om, što znači da će ta kompanija i dalje propadati. Iako niti Povjerenstvo za utvrđivanje sukoba interesa neće utvrditi da je Karamarko bio u sukobu interesa, a niti daljnji potezi koje najavljuje SDP (već je uložena interpelacija protiv Karamarka, dakle, to je pokušaj njegova opoziva iz Vlade, a nakon toga slijedi zahtjev za osnivanjem Istražnog povjerenstva u Saboru) neće rezultirati Karamarkovim padom, ali će u narednim mjesecima on biti primoran braniti se i baviti samim sobom. Afere s prizvukom korupcije takve su da se optuženi nikad ne može obraniti od njih, što znači da će ti procesi kumulativno ostaviti golemu štetu.

Vlada ima stabilnu većinu i nema opasnosti da bi se ona u narednom razdoblju mogla raspasti. Nemoguće je, naravno, danas ocijeniti što će se događati početkom iduće godine. Naime, u maju iduće godine u Hrvatskoj se održavaju lokalni izbori i moguće je da će radi zauzimanja predizbornih pozicija doći do nepovratnog sukoba između Mosta i HDZ-a, koji su rivali u brojnim sredinama, a već se pokazalo da zastupnici Mosta nisu sposobni razlučiti svoje „lokalne“ i „nacionalne“ interese.

Međutim, ovakva atmosfera napetosti, sve veće međusobno nepovjerenje partnera u vladajućoj koaliciji, odsutnost zajedničkog motiva za uspjeh te slabljenje utjecaja koalicijskih stranaka i njihovih lidera u javnosti stvarat će atmosferu u kojoj će se društveni konflikti i netrpeljivost samo zaoštravati, a Vlada neće biti sposobna provoditi ozbiljne reforme, dakle, vući poteze koji izazivaju visoku socijalnu cijenu i moguće ih je provesti samo onda ako Vlada uživa potporu javnosti.

Hrvatska se tako zakapa u međusobne sukobe i zapada u krizu. Tragično je što nema jednostavnog izlaza iz ovakve situacije. Rješenje problema neefikasne javne vlasti u sadašnjim okolnostima ne bi donijelo niti preslagivanje parlamentarne većine, a malo je vjerojatno da bi se ono postiglo raspuštanjem sadašnjeg saziva Sabora i raspisivanjem novih izbora.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera