Američko-ruska prevara Sirijaca

Dijete pokazuje snajperski metak nađen u dvorištu škole u gradu Douma, predgrađu Damaska (EPA)

Piše: Marwan Bishara

Kada američki i ruski glasnogovornici negiraju postojanje tajnog dogovora o Siriji, ne znači da lažu – već da obmanjuju.

Njima ne treba dogovor da imaju razumijevanje. To je očito zbog onoga što su istakli, kao i zbog ono što su pokušali umanjiti, tokom posljednje posjete američkog državnog sekretara Johna Kerryja Moskvi.

To je također vidljivo u Kerryjevim pokušajima da navede američke regionalne saveznike na slaganje sa ovim novim razumijevanjima.

Ruski mediji su puni informacija i navoda o tome kako SAD konačno priznaje kako napredak u Siriji ide preko Moskve, te da tretiranje Rusije kao drugorazredne sile – bilo u Istočnoj Evropi ili na Bliskom istoku – može u istoj mjeri naštetiti i američkim interesima.

Borba protiv ISIL-a

Nakon četverosatnog sastanka Kerryja i ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, odnosi dvije države, koji su bili veoma napeti zbog Ukrajine, izgleda da omekšavaju.

Sekretar je kazao kako SAD „bolje razumije odluke koje je predsjednik [Vladimir] Putin donio u posljednje vrijeme“, što je naročito tolerantan komentar nakon što su dvije države ušle u, kako se čini, rat preko posrednika u Siriji.

Nakon ovog sastanka, oni su objavili „raspored ciljeva“ i dogovorili ubrzavanje rasporeda sirijske političke tranzicije – sa ciljem dolaska do novog nacrta sirijskog Ustava do augusta.

Zaista, uprkos međusobnim nenaklonostima, američki predsjednik Barack Obama i Putin pronašli su način da riješe neslaganja preko svojih ministara vanjskih poslova. 

Američka administracija ne negira svoju potrebu i spremnost za saradnju sa Kremljom da se navedeno postigne, naročito kada je Obama jasno kazao kako nema namjeru prljati vlastite ruke u udaljenim konfliktima.

Pa, sa jednim izuzetkom: ISIL-om.

Obamina administracija je prošle sedmice objavila kako će proširiti svoju vojnu kampanju protiv ISIL-a i pronaći načine jačanja borbe.

Sada kada je Putin učvrstio poziciju Bashara al-Assada, te kada je Obama jasno iskazao kako će se fokusirati samo na borbu protiv ISIL-a tokom posljednje godine mandata, sve je jasno u rusko-američkom „razumijevanju“ o Siriji.

Ukratko: ISIL na prvom, Assad na posljednjem mjestu

SAD pokleknuo pred Rusijom

Washington je popustio u zahtjevima za odlaskom Assada i prihvatio ruski stav da taj izbor treba prepustiti Sirijcima – drugim riječima, Assad mora ostati.

Lavrov je prikrio neslaganja o ovom pitanju kazavši: „SAD ima mnogo partnera koji se ne slažu sa njim… Ne znači da ih razlike o jednom posebnom pitanju trebaju spriječiti u svim razgovorima“.

Ako ga se ne pita o sirijskom diktatoru, sekretar se ne trudi da ga spomene nakon razgovora – odbivši reći da li je budućnost Assada razmatrana na razgovorima.

U srcu novog rusko-američkog saučesništva je ignoriranje „spornog“ pitanja Assadove budućnosti u korist fokusiranja na stvaranje novog Ustava koji redefinira sirijski sistem vladavine i ulogu predsjedništva.

Oni smatraju kako će, ukoliko Sirijci prihvate parlamentarni sistem sa simboličnom ulogom predsjednika, Assad izgubiti svoju moć.

Ako Sirijci prihvate predsjednički sistem, Assad bi se mogao kandidirati, kao i bilo koji drugi Sirijac, na budućim, transparentnim izborima koje će pratiti međunarodna zajednica, a koji će biti zasnovani na novom Ustavu i jasnim rasporedom nadležnosti.

I tu se skriva prevara.

‘Kao bilo koji Sirijac’

Ne, Assad nije „kao bilo koji drugi Sirijac“. Takva formulacija je uvreda za stotine hiljada Sirijaca koji su poginuli jer je Assad insistirao na monopoliziranju moći.

Malo je reći da je Assad odbacio svoje pravo na kandidaturu za predsjednika kada je vlastite gradove gađao burad-bombama. No, cinici ne mare za takav moralni argument – a mnogi među njima vladaju regijom i svijetom.

A šta je s političkim argumentima? Osnovna ideja koju zagovara Moskva i koju prihvata Washington je sljedeća: Zašto diktirati ko treba ili može vladati Sirijcima kada oni mogu sami odlučiti o tome na demokratskim izborima za samo godinu dana.

Ono što izgleda kao pragmatičan, pa čak i demokratski stav zapravo je duboki cinizam. Assad nije kao drugi Sirijci, ne samo zato što je odgovoran za više ratnih zločina od bilo kojeg drugog, već i zato što ima svu moć u rukama i sve snage sigurnosti su pod njegovom komandom.

Dok god on bude kontrolirao ili zastrašivao stanovnike najmnogoljudnijih gradova ove države, naročito glavnog grada, nastavit će diktirati napredak i nazadak tokom tranzicijskog perioda, u skladu s interesima njegovog režima.

Lekcija iz Jemena je poučna u ovom smislu. Čak i kad je međunarodna zajednica uklonila predsjednika Alija Abdullaha Saleha, on je nastavio pokazivati veliku moć kroz svoje veze sa vojskom i s vremenom pokrenuo zavjeru koja je izazvala građanski rat u ovoj državi.

Da li bilo ko smatra da bi diktator poput Assada, koji je vladao Sirijom proteklih 16 godina, mogao učestvovati i izgubiti na izborima?

Znate šta? Možda i bi, da nije žrtvovao četvrtinu miliona ljudi samo da ostane na vlasti.

Zbog toga, nakon pet godina nezainteresiranosti za njihovu patnju, tražiti od Sirijaca da se bore protiv ISIL-a i da daju šansu Assadu je koliko kratkovidno, toliko i opasno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera