Hoće li balkanski maniri Sloveniju ‘doći glave’

Piše: Damir Petranović

“Možeš pobjeći sa Balkana, ali Balkan ne može pobjeći iz tebe…”

Takva je, otprilike, percepcija slovenske države u Hrvatskoj posljednjih godina, barem otkako se njen zapadni susjed odlijepio od okruženja i u velikom valu proširenja ugurao u Europsku uniju. U tih devet godina koliko su Slovenci proboravili s druge strane moderne verzije Željezne zavjese, nakupilo se svakakvih problema, frustracija i napetosti između dvije mlade države. Srećom, ne i između dvaju naroda: izuzev kratkotrajnog “ribarskog rata” sredinom prošlog desetljeća, za kojeg se pokazalo da je bio izrežiran između Janeza Janše i Ive Sanadera, Hrvati i Slovenci nekako su uspjeli sačuvati razum i više-manje dobrosusjedske odnose, barem na osobnom, neposrednom nivou.

To možda jest logično za dva naroda koja dijele dosta toga zajedničkog, pa čak i datum kada slave dan državnosti, ali je za ovaj dio svijeta ipak dosta neuobičajeno. Doslovno pola Slovenije dolazi na ljetovanje na Jadran, slovenska skijališta u zimskim mjesecima krcata su hrvatskim skijašima i sve funkcionira skladno, miroljubivo i prijateljski.

Politika možda jest najstariji zanat na svijetu, no granice negdje ipak trebaju postojati.

Balkanski citat s početka ovog teksta odnosi se na slovensku vanjsku politiku i njene metode, koje su u međuvremenu prozrene kao nepoštene i poprilično kvarne. Politika možda jest najstariji zanat na svijetu, kako joj se obično tepa kada treba objasniti svu prijetvornost i podmuklost ove profesije, no granice negdje ipak trebaju postojati.

A ono što je ovog tjedna isplivalo u javnost zaprepastilo je čak i na skandale naviknute domaće javnosti, da ne govorimo o hrvatskoj političkoj sceni, koja se ni sama ne može pohvaliti prevelikom principijelnošću i civiliziranošću. Otkrilo se, naime, da su Slovenci “obrađivali” Arbitražni sud koji je, nakon punih 20 godina sporenja, trebao dati konačnu presudu oko morske granice dviju država.

Čučanje ispod stola

I ne samo da su ga obrađivali, nego potpuno otvoreno lobirali, nagovarali i po svemu sudeći, pokušavali podmititi međunarodne suce, redom ugledne pravnike, kako bi im dodijelili poveći komad Jadrana, za koji smatraju da im pripada. Radi se o prvoklasnom skandalu i praksi koja je dosad bila nezamisliva u civiliziranom svijetu – pa je, kažemo, bacila u nevjericu poslovično naivne Hrvate, koji diplomaciji još uvijek pristupaju po staroj narodnoj “dok se veliki kolju, mali se sklanjaju ispod stola”.

Slučaj će tek idućih dana dobiti svoju punu dimenziju i nema sumnje da će krenuti lavina reakcija; već dan kasnije slovenski predstavnik u Arbitražnom sudu Jernej Sekolec, podnio je ostavku, dok je hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić,0 najavila izlazak iz arbitražnog postupka i vraćanje cijele stvari dva desetljeća unatrag, dakle na ponovno prepiranje oko toga gdje ide granica dviju država i kako je uopće odrediti.

Radi se o velikoj šteti, ali i razumljivom postupku kad se zna koliki su ulozi u igri. Piranski zaljev – ili Savudrijska vala, kako su je naknadno prozvali u Hrvatskoj – relativno je mali komad jadranskog prostranstva, no istovremeno je i važni geostrateški interes obiju država. Slovenija je zapela za što većom porcijom, koja bi joj u najluđim pravnim vratolomijama donijela kontakt s otvorenim morem, dok Hrvatska principijelno ne želi dati nijedan pedalj, a ujedno ni odreći se svoje morske granice s Italijom.

Radi se o velikoj šteti, ali i razumljivom postupku kad se zna koliki su ulozi u igri.

To je suština spora koji godinama opterećuje dvije države i uzrokovao je popriličnu količini svađa i napetosti. Normalni ljudi, kao i normalne države, problem bi riješili dogovorom, ili bi se u najgorem slučaju obratili kakvom međunarodnom sudu, koji bi presudio na osnovu zakona i međunarodnih pravila, no sa Slovenijom to nije išlo tako glatko. Ta država potpuno otvoreno je ucjenjivala Hrvatsku i, iz pozicije članice Europske unije, svojoj susjedi jednostavno blokirala pristup, godinama sprječavavši čak i samo otvaranje pregovora, postavljajući sve dulju i sve nezajažljiviju listu zahtjeva. Osim komada mora, bilo je tu i odustajanje od tužbi u slučaju Ljubljanske banke, pa još nekih manjih sitnih ustupaka – uglavnom sve dok Amerikancima nije prekipjelo i dok nisu zavrnuli ruku i jednima i drugima, pa ih doveli za stol.

Rješenje je bilo relativno jednostavno: Slovenija je odustala od blokade, a Hrvatska od ultimativnog zahtjeva da se spor rješava na sudu i, umjesto toga, pristala na arbitražu petorice vrhunskih pravnika – od kojih po jedan dolazi iz svake države, dok su preostala trojica Englez, Nijemac i Francuz. Opći dojam u Hrvatskoj bio je da će se dobiti nešto manje nego u strogo pravosudnom postupku, no s druge strane su se širom otvorila vrata Europske unije. A postojala je i garancija da će međunarodno pravo biti osnova rješavanja problema.

Na redu su nove napetosti

I sve je nekako klapalo do ovog tjedna, makar su postojale naznake da se nešto opasno kuha. Sve dok u javnost nisu procurile snimke slovenskog suca koji telefonski komunicira s predstavnikom tamošnje Vlade, opisuje joj način na koji preostali suci dišu i kako razmišljaju, obavještava da se s njima sastaje na privatnim večerama i poziva Ljubljanu da mu dostavlja dodatne argumente koje će u Haagu predstaviti kao vlastite. Nekoliko sati audio snimaka nesumnjivo su djelo kakve obavještajne službe, makar je malo vjerojatno da autore treba tražiti u Zagrebu, koliko god se u Sloveniji vrištalo o “bruci kojoj su im priredili Hrvati”; prije će biti da su se u cijelu priču ponovno uključili uvijek dobro informirani Amerikanci, pa u medije turnuli dokaze koji će kompromitirati cijeli proces.

Rekli smo, hrvatska vanjska politika ionako se zasniva na principu čučanja ispod stola dok veliki povlače strateške poteze, a čini se da u ovom slučaju ipak ima vrlo, vrlo jakog saveznika. A i u javnosti je, nakon početne konsternacije, nastupila neka vrsta olakšanja – bolje da taj komadić mora izgubimo jer su nas prevarili i pokrali Slovenci, nego da to bude rezultat nesposobnosti hrvatskih političara i arbitražnog sporazuma dvojbene kvalitete.

Nekoliko sati audio snimaka nesumnjivo su djelo kakve obavještajne službe, makar je malo vjerojatno da autore treba tražiti u Zagrebu.

Naravno, još uvijek nije sasvim jasno kako će se cijeli slučaj dalje razvijati: izvjesni hrvatski izlazak iz postupka arbitraže vratit će problem na početak i vjerojatno izazvati nove napetosti na terenu, sve dok se ne dođe do zaključka da prikriveni diplomatski rat ne može trajati vječno, ili dok se u sve ponovno ne uključe Amerikanci. A onda se, jel'te, karte ponovno dijele, samo na nekim drugim osnovama. Bez ucjena i bez iskorištavanja pozicije moći, odnosno članstva u Europskoj uniji.

Slovenska “balkanska politika”, čini se, rapidno gubi na vrijednosti – s Ljubljanskom bankom nedavno su prisiljeni provesti sudske odluke, jednako kao i u onom groznom slučaju “izbrisanih”, gdje su neslovencima skoro četvrt stoljeća jednostavno uskraćivali osnovna građanska i ljudska prava. I na moru će, po svemu sudeći, ipak morati malo smanjiti apetite…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera