Egipat: Smrt demokratije u modernom svijetu

Piše: Mirnes Kovač

Kažu da inspektori, kada ispituju kriminalce, otprilike slijede matricu: kada u priči nema odstupanja i variranja, onda je stopostotno sigurno da priča nije istinita. Naime, kada govore istinu, ljudi je nikada neće dva puta ponoviti na isti način.

Slično je i s pričom o egipatskoj tranziciji i demokratiji nakon nevjerovatnih turbulencija kroz koje je prošla ova najmnogoljudnija arapska nacija. Egipatska priča o demokratiji nije istinita, očigledno!

Prošlogodišnji vojni udar prošao je uz prešutno odobrenje velikih sila. Da je to tačno, tj. da su velike sile igrale svoju ulogu u abortiranju egipatskog demokratskog eksperimenta, posvjedočio je i sam general Abdul-Fattah al-Sisi tokom jednog od svojih predizbornih televizijskih nastupa.

Na česta pitanja novinara da objasni kako su iza njegovog prethodnika Mursija stajali Amerikanci, a što se vrlo naprasno koristilo u vremenu obračuna sa demonstrantima nakon vojnog udara, odnosno da su se Amerikanci uplitali u unutrašnja egipatska pitanja, general Sisi je šarmantno odgovorio.

Prema njegovom sjećanju, to uplitanje se desilo samo onda kada je američki ambasador zahtijevao da se prošlogodišnji vojni udar odgodi za još jedan dan.

Izvjesno je, dakle, već skoro godinu dana (od dana kada je vojni udar izvršen) da će na egipatskim predsjedničkim izborima koji će se održati ovog ponedjeljka i utorka, 26. i 27. maja, 2014. godine, trijumfirati bivši vojni zapovjednik, general Abdul-Fattah al-Sisi.

Kakve god ko argumente podastirao, trenutno utamničeni Muhamed Mursi je, slobodno se to može kazati, historijska iznimka Egipta. Nažalost, današnji branitelji ljudskih prava u njegovom slučaju ne čine ništa. Zanijemile su sve velike demokratske tradicije. 

Da, general kojeg je na mjesto glavnog zapovjednika Egipatske vojske imenovao prvi demokratski izabrani predsjednik Egipta Muhammed Mursi. Dakle, general koji je tog predsjednika potom zbacio s vlasti i koji ga već gotovo godinu dana drži utamničenim, zajedno sa stotinama njegovih političkih istomišljenika i hiljadama podržavalaca.

Sigurnost važnija od slobode

To je taj grijeh Egipta, pa i čitavog Arapskog svijeta. Sigurnost je, ipak, važnija od slobode. Nikako mi iz sjećanja ne izlazi slika iz terminala kairskog aerodroma kada sam 2004. godine bio na studijskom putovanju u ovoj zemlji. Tada je vladao Hosni Mubarak. 

“Uđite u Egipat ako Bog da sigurni!” – stajao je citat iz Kur'ana u prolazu od aviona do carinske kontrole. Možda je to sudbina ove prekrasne i historijom bogate zemlje.

Evo, nećemo ići do faraona, uzmimo primjer iz srednjovjekovne egipatske povijesti. Mameluci čiji su tragovi danas svuda po Kairu ustvari su bili dinastija koja je izrasla iz pobunjenih robova vojnika.

Mamlūk ili Mameluk na arapskom znači rob-vojnik, nešto slično savremenim vojnim plaćenicima. Enciklopedija Britannica ovaj termin definira ovako: “To je član jedne od armija robova koji su preuzeli političku kontrolu u nekoliko muslimanskih država tokom Srednjeg vijeka. Nakon što su slomili dinastiju Ayybida sa sjedištem u Kairu, 1250. godine, mamalučki generali su iskoristili svoju moć i uspostavili svoju dinastiju koja je vladala Egiptom i Sirijom do 1517. godine, odnosno do osvojenja ovih područja od strane Osmanlija.”

Netrpeljivost, predrasude, nasilje i prijetnje koji su se desili u posljednjih godinu dana u Egiptu, kao dio tzv. ‘tranzicijskog procesa’, nisu ljudske vrijednosti i manifestiraju nedostatak osjećaja za pravdu u našem savremenom svijetu.

Istu matricu vlasti vojnih generala Egipat je doživio i u posljednjem stoljeću, kada su Slobodni oficiri 1952. godine pokrenuli “revoluciju” i prisilili kralja Faruka na abdikaciju. Takva matrica vlasti trajala je od prvog predsjednika Egipta Muhammeda Naguiba, preko Gamala Abdul-Nassera, Anwara Sadata do Hosnija Mubaraka. Svi su bili vojna lica.

Ni glasa od branitelja ljudskih prava

Dakle, kakve god ko argumente podastirao, trenutno utamničeni Muhamed Mursi je, slobodno se to može kazati, historijska iznimka Egipta. Nažalost, današnji branitelji ljudskih prava u njegovom slučaju ne čine ništa. Zanijemile su sve velike demokratske tradicije. Šta je sa konceptom “zatvorenik savjesti”? Zašto, recimo, ugledni Amnesty International u slučaju Muhameda Mursija nije pokrenuo pitanje “zatvorenika savjesti” – barem kada je riječ o osnovnim ljudskim pravima ovog čovjeka!? Umjesto toga, ova međunarodna organizacija je u novembru prošle godine sramno reagirala, pozvavši tek egipatske vlasti da svrgnutom predsjedniku pri izvođenju pred sud omoguće advokate.

Egipatski slučaj predstavlja neprihvatljivo lice modernog koncepta demokratije općenito. Oslikava njenu deformaciju i ideologiju koja ne prihvata drugačije premise i utemeljenja od klasičnog neoliberalnog (barem kada je riječ o pogledu sa Zapada).

Egipatski slučaj je smrt ideje demokratije u modernom svijetu. Egipatski slučaj podupire pravo tiranskih sistema da despotski uništavaju prava ljudi na slobodu i budućnost.  Netrpeljivost, predrasude, nasilje i prijetnje koji su se desili u posljednjih godinu dana u Egiptu, kao dio tzv. “tranzicijskog procesa”, nisu ljudske vrijednosti i manifestiraju nedostatak osjećaja za pravdu u našem savremenom svijetu.

Možda će u savremenoj povijesti slučaj Egipta, ustvari, potvrditi nasilnu pobjedu koncepta tzv. “arapskog ekscepcionalizma”.

To je teza kod nekih teoretičara međunarodnih odnosa prema kojoj su Arapi, zbog svojih posebnih vjerskih, kulturnih i identitarnih osobina, nesposobni za opća pravila i kriterije, a u političkom smislu: za demokratiju, slobodu, ljudska prava i druge općeprihvaćene pozitivne humane vrijednosti.

Isti film, novi glumci

Zbog svega ovog i nije čudo što oko pobjede novog egipatskog vojnog lidera Abdul-Fattaha al-Sisija nema nikakve misterije. Prema izvješćima, na ulicama Kaira njegovih postera i plakata je deset puta više od onih koji pripadaju njegovom rivalu, ljevičarskom kandidatu Hamdeenu Sabahiju. A otprilike takav izborni rezultat već najavljuju i brojke ranih glasova koji su stigli iz egipatske dijaspore.

Mediji su objavili da je 93 procenta od 313.000 validnih glasova Egipćana koji žive vani osvojio upravo general Sisi.

Izgleda da egipatska priča, kao i ona u slučaju inspektora i kriminalaca, ne varira. Ne zastranjuje ni od svoje historijske matrice niti od svog modernog postkolonijalnog iskustva. Film je isti, samo su novi glumci na sceni.

Abdul-Fattah al-Sisi je novi egipatski predsjednik – general poput svojih mamelučkih predaka, da ne idemo predaleko do piramida i faraona! Vojnik je koji je skinuo uniformu kao što su to uradili i njegovi politički uzori poput Nassera i Sadata.

Zar da se onda uopće usudimo upitati kakva će budućnost ove zemlje biti. To neka urade svi oni liberalni, selefistički, ljevičarski, sekularni i drugi opozicijski pokreti koji su pozvali Sisija da spasi Egipat.

Izlišni su sada njihovi komentari prema kojima je stanje u Egiptu beznadežno i, čak, dosadno. Tražili su spas od generala i spasilac Egipćanima izgleda dolazi: država sigurnosti prije i iznad svega. A uz sigurnost, još mnogo toga dođe u paketu. Zar ne?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera