Crna Gora na nišanu ruskih raketa

Piše: Andrej Nikolaidis

Znate onu: još ne znate što ste učinjeli dok ne čujete dobroga guslara? Ako u crnogorski guslarski repertoar ne uđu stihovi koji će govoriti o tome kako se Crna Gora nije predala Turcima, pa neće ni Rusima, zaista ništa nismo učinjeli. Rusko-crnogorski diplomatski hladni rat, hoću vam reći, postaje sve zanimljiviji.

Da se podsjetimo: Crna Gora se pridružila sankcijama Evropske unije protiv ruskih zvaničnika, a premijer Milo Đukanović otišao u Vašington da lobira za ulazak države u NATO. Onda ga rusko Ministarstvo spoljnih poslova pljunulo i optužilo za izdaju. U priču tada ulaze živopisni likovi kakve znamo iz ruske književnosti – tipovi koje u zemljama privrženim zapadnoj racionalističkoj tradiciji drže u ludnicama, dok kod Rusa imaju političke i diplomatske funkcije. Mihail Degtarjev, političar ruske Dume, najavio je da bi Rusija mogla raketirati Crnu Goru. Kao, Rusija na nišanu drži sve članice NATO-a. Stoga, kada Crna Gora uđe u tu organizaciju, Rusija neće imati kud nego da, sa tugom u srcu i sjećanjem na vjekovno pa, nažalost, prekinuto prijateljstvo, usmjeri rakete i ka Crnoj Gori.

Mihail Degtarjev je najavio da bi Rusija mogla raketirati Crnu Goru. Kao, Rusija na nišanu drži sve članice NATO-a.

Kako to već biva sa informacijama koje objavljuju crnogorski mediji, koji kao da se utrkuju ko će ponijeti laskavu titulu “najgora novina/portal”, ispostavilo se da je čovjek, koji je čitaocima predstavljen kao ugledni i uticajni političar, zapravo ideološki sabrat i član partije Vladimira Žirinovskog, humaniste i poštovaoca lika i djela Ratka Mladića. Degtarjev i Žirinovski su nedavno, što možete pogledati i na YouTubeu, napali trudnu novinarku i od svojih tjelohranitelja tražili da je siluju. “Ugledni i uticajni” Degtarjev je svojevremeno predlagao i da se iskorijene svi koji nisu hrišćani, kao i da se ženama tokom mjesečnih ciklusa zabrani da rade.

Iz Budve na – Berlin

Koji dan kasnije, u crnogorskim medijima čitamo da je policija u Budvi, zbog kršenja Zakona o javnom redu i miru, privela 20 ruskih državljana. Veseli Rusi su u konvoju od devet automobila sa ruskim zastavama obilježavali Dan pobjede nad fašizmom. Rusi su sjeli u kola i kružili Budvom. Iz automobila su salutirali i pozdravljali prolaznike. Na jednom od automobila je bilo ispisano “Na Berlin”. To je, ipak, nešto sjevernije. A kada je policijska patrola zaustavila ruski konvoj oko 11:20 časova na Jadranskoj magistrali, nisu to učinili zato što su pomisli kako su Rusi toliko pijani da ne znaju gdje su. Ne – policija je primijenila Član 23 Zakona o javnom redu i miru, koji predviđa da će fizičko lice koje na javnom mjestu, bez odobrenja ili javnog poziva, istakne ili upotrijebi zastavu, grb ili drugi simbol druge države biti kažnjeno za prekršaj novčanom kaznom od 100 do 500 eura, ili kaznom zatvora do 30 dana.

Dobro, ovdje bi se moglo cjepidlačiti, pa konstatovati: kada bi crnogorske vlasti dosljedno sprovodile ovaj zakon, pa naplaćivale kazne svaki put kada neko u Crnoj Gori digne zastavu Srbije, budžet Crne Gore bio bi pun kao švajcarski. Ali, to u ovoj priči nije bitno. Zapamtite taj dan kada je u Crnoj Gori, najrusofilskijoj zemlji Balkana, u kojoj svaka familija ima barem jednog čovjeka koji je zbog ljubavi prema Staljinu i Rusiji ležao na Golom otoku, policija privela Ruse koji su pozivali na novo osvajanje Berlina.

Kada bi vlasti dosljedno sprovodile Zakon o javnom redu i miru, budžet Crne Gore bio bi pun kao švajcarski.

Nisu, ipak, svi Crnogorci jednako posvećeni beskompromisnoj sprovedbi zakona i odbrani evropskih partnera od ruskih konvoja koji su se zaputili u njihove glavne gradove. Srđan Milić, predsjednik opozicione Socijalističke narodne partije, gostovao je na vojnoj paradi u Moskvi. Valjda da vidi čime će nas Rusi gađati kad uđemo u NATO. Pristalice Milićeve političke opcije inače ne zaziru od raketiranja: tokom NATO intervencije u Jugoslaviji 1999. godine, nezadovoljni činjenicom da je Crna Gora bombardovana manje od Srbije, nosili su transparente sa natpisom “Gađajte i nas, nijesmo gubavi”.

‘Ima li ođe ko jači?’

Rusko kofrčenje prema Crnoj Gori, ali i Evropi, koja je očito odlučila da se privremeno vrati svojim hrišćanskim korijenima, pa da na svaki šamar koji joj Vladimir Putin opali okrene drugi obraz, vratilo me u djetinjstvo. Živjela u mom komšiluku dva brata. U Sarajevo došli odnekud sa sjevera Crne Gore. Jednog smo, pamtim, zvali Ekan. Sa Ekanom nije bilo šale. Bio je vladar ulice. Imao je jednostavan način obračuna sa disidentima. Ti se, kao, nešto pobuniš, dosta si trpio njegov zulum, prekipi ti i kažeš “ne”, a Ekan te podigne, prebaci preko leđa i ubaci u najbliži kontejner. Tako se tvoj pokušaj da sačuvaš ponos pretvori u ultimativno poniženje. Nema šta, Ekan je, što kažu, znao svoj pos’o.

Kao da je u Ukrajini Zapad pitao: ‘Ima li ovdje ko jači?’, a onda se, iz mračnog kuta, kroz dim čulo: ‘Ima.’

Ali, on je bio tek dobar učenik svog starijeg brata. Taj je tek bio velik i jak. S vremena na vrijeme lijepo bi se picnuo, pazarske “leviske” i turska kožna jakna, sve po pe-esu, pa napravio diplomatsku turneju po dobrinjskim kafanama. Ušao bi, redom, u svaku od prigradskih birtija, pa pitao: “Ima li ođe ko jači?” Kada bi se uvjerio da se niko ne javlja za riječ, uljudno bi pozdravio prisutne i zaputio se ka sljedećoj kafani. Nesumnjivo je bilo jačih od njega, ali nije riječ o tome: čak i ako možeš izmlatiti čovjeka koji te sa suludim pitanjem prekida u piću, pitanje je želiš li, zaista, izaći na asfalt, udarati i biti udaren, pobijediti ili izgubiti, a onda shvatiti da je svaki čovjek, fakat, uvijek na gubitku – vratiti se do šanka i tamo zateći piće koje se u međuvremenu zgrijalo.

Naravno, stvar se može shvatiti i drugačije. Kao da je u Ukrajini Zapad pitao: “Ima li ovdje ko jači?”, a onda se, iz mračnog kuta, kroz dim čulo: “Ima.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera