Ko je pravi car hrvatskog nogometa

Mamić je neformalno privatizirao cijeli jedan sport, zahvaljujući odličnim političkim vezama (Goran Stanz / Pixsell)
Mamić je neformalno privatizirao cijeli jedan sport, zahvaljujući odličnim političkim vezama (Goran Stanz / Pixsell)

Piše: Damir Petranović

Za Zdravka Mamića vjerojatno znate. Mislim, to je već stvar opće kulture i na prostoru puno širem od Hrvatske, gdje navedeni gospodin inače operira. Gazda zagrebačkog Dinama među širokim masama Balkana često je omiljena figura, dođe nešto kao maskota: znate ono kad se u kakvoj birtiji u nekoj ubogoj provinciji spomene neki živopisni lik, kakav probisvijet ili lokalna protuha, pa se veselo društvo za šankom krene nekontrolirano i neobuzdano cerekati.

“Jesi vidio Mamića? Aaaaa, koji car!”, suglasit će se tako ekipa kad na ekranima ugleda zvijer moćniju i samodopadniju od bilo koje divlje životinje u obližnjem zoološkom vrtu u Maksimiru. Zdravom razumu neobjašnjiva je ta pojava, ali što luđe Mamićeve karefeke kamera zabilježi – to je veće oduševljenje raje u kafani. Kad pošalje u neku stvar suce, novinare ili političare drmaju jedan drugoga i šeretski se osmjehuju. Kad se pomlati s nekim tko mu stane na put, to već izaziva ovacije. A kad izazove jedan od svojih tradicionalnih skečeva, pa recimo na javnom mjestu napravi striptiz i stane se bahato razbacivati novčanicama od 500 eura – e pa to već predstavlja ostvarenje svih mokrih snova.

Uglavnom, šef jednog nogometnog kluba na ovim prostorima pretvorio se u pravu pop-ikonu. Redovita baljezganja pred novinarima i gotovo nevjerojatan tok misli izravno se prenose na televiziji i svojom bizarnošću često začepe kompletan javni prostor. Fraze tipa “nećeš, razbojniče” ili “mučko đubre” već su našle svoje mjesto u ozbiljnim rječnicima. A kad je čovjek navratio do Beograda dočekan je kao autentična zvijezda. S njime su se čak radili sasvim ozbiljni intervjui.

Neslavni rekordi

I takva je situacija izvan Hrvatske: u prosjeku se cijeni Mamićeva “sposobnost”, jer je utopio nekoliko igrača za basnoslovne svote i klub – koji se inače doživljava kao njegovo vlasništvo – dogurao do Lige prvaka, pa makar ondje iz godine u godinu obarao neslavne rekorde i jednim za drugim porazom prekrajao sportske almanahe.

U samoj Hrvatskoj situacija je nešto drugačija: čovjek je već nekoliko godina prepoznat kao okupator cijelog jednog sporta, kojega je neformalno privatizirao zahvaljujući odličnim političkim vezama, pomoću desetaka milijuna eura javnog novca svog pokrovitelja Milana Bandića (30 milijuna eura u samo pet godina!) i pomno izgrađene mreže suradnika i ovisnika u nogometnim institucijama. On je “master of puppets”, kazat će Amerikanci.

Pred Zdravkom  Mamićem zasad je nemoćna kompletna država: ministar sporta, koji ne uspijeva uvesti red, tužilaštvo koje ničice pada pred njegovom vojskom dobro plaćenih odvjetništva, navijači koji godinama zahtijevaju najobičnije izbore, pa da silom zakona svaki član jedne obične udruge – i to financirane javnim sredstvima – ima pravo birati njeno vodstvo.

Na Dinamove utakmice, pak, osim nekoliko stotina navijača koji izdrže gotovo nevjerojatan teror kako bi uopće prišli stadionu i izrazili svoje nezadovoljstvo, ne dolazi ama baš nitko. Čak ni bliža rodbina.

Mamić je stvorio sustav u kojemu skupština jedne formalne udruge građana bira njenu upravu, a onda ta ista uprava bira članove skupštine – i tako se u zatvorenom krugu održava na vlasti, ubire novac i trguje sve mlađom djecom. S njima čak sklapa ugovore po kojima su mu dužni do kraja karijere plaćati postotak od zarade, gdje god igrali. Kontrolira i suce. Kad netko pokuša narušiti tu praksu u zaštitu staje ekipa iz Hrvatskog nogometnog saveza – a nije tajna da i tamo čovjek kontrolira ama baš sve procese. A kad netko dovede u pitanje takvo ponašanje nacionalnog saveza, oni već imaju spreman kakav službeni dopis FIFA-e i UEFA-e o “autonomiji sporta”.

I tako ukrug, dok svi ne polude. Pred Zdravkom Mamićem zasad je nemoćna kompletna država: ministar sporta, koji ne uspijeva uvesti red, tužilaštvo koje ničice pada pred njegovom vojskom dobro plaćenih odvjetništva, navijači koji godinama zahtijevaju najobičnije izbore, pa da silom zakona svaki član jedne obične udruge – i to financirane javnim sredstvima – ima pravo birati njeno vodstvo. Tako nalažu i zakoni i zdrav razum, ali u najmlađoj članici Europske unije to i nije neki argument. Barem zasad.

Cijela država svjesna je bizarnosti situacije, punom parom rade nekakvi sportski inspektori, ali avaj – nitko da mu stavi soli na rep. Kad se osjeti ugroženim samo izvede još jedan svoj show i zagrmi o srspkoj/ komunističkoj/ antihrvatskoj uroti. A kad mu zbilja dogori do noktiju, jednostavno se pomlati – kao prošlog vikenda u svečanoj loži na Poljudu – pa iznova kreće serija javnih monologa, gušenja javnog prostora i izigravanja žrtve.

Javilo se i nekoliko bivših Dinamovih igrača, klupskih legendi, traživši demokraciju i odlazak “diktatora” iz kluba. Odgovorio im je da nemaju previše mozga, pa da im se “rastopi kad se stavi u posudu s vodom”.

Sistem mora pasti

I kad vam u Hrvatskoj netko kaže da je ‘Mamić car’ – odnosno, vjerojatnije je da će ispustiti kakav samoglasnik i nazvati ga Mam'ć – to vam je pouzdan znak da nesretnik niti ima pojma o nogometu, niti posjeduje zrnce društvene svijesti, niti uopće funkcionira kao normalan i čestiti građanin.

A onda se prije nešto više od dvije godine na sceni pojavio Hrvoje Maleš. Izgledao je dosta zbunjeno i smeteno, došavši na poziciju predsjednika Hajduka, kluba kojega je politika prije toga temeljito popljačkala. Sablaznio je javnost svojom fotografijom iz mladosti, kada je na nekakvom seoskom derneku iz šale na glavu metnuo ustašku kapu, pa je sve upućivalo na zaključak da se radi o još jednom idiotu, koji će se lijepo uklopiti u uhodani sustav hrvatskog nogometa.

No, on se odvažio: u roku od nekoliko tjedana shvatio je da nogometni suci potpuno besramno zakidaju splitski klub, poništavaju regularne golove i sviraju ofsajde koje se ni Ray Charels ne bi usudio označiti, pa je učinio gotovo nevjerojatan potez. Obratio se istražiteljima. Oni su ga lijepo ozvučili, stavili mu mikrofone u iglu za kravatu i poslali natrag u nogometnu kaljužu. Par mjeseci kasnije uhapšen je Željko Širić, šef svih nogometnih sudaca i Mamićeva desna ruka. U rukama je držao 30 tisuća eura u označenim novčanicama, spremajući se da ih “podijeli dečkima da imaju nešto za Božić”. Sucima, naravno.

Akcija bondovskog tipa u Hrvatskoj je u početku popraćena spektakularno i s golemim oduševljenjem, no onda je proradila Mamićeva mašinerija. Mladog predsjednika Hajduka proglasio je “drukerom” i “cinkerom”, izjasnio se da ništa slično ne bi napravio “ni da mu metnu vrući žarač u guzu”, što je bio znak da od svoje pozicije ne odustaje. Prolazili su mjeseci, pa čak i godine, a suđenje Širiću polako je padalo u zaborav. Na klupi za svjedoke izredalo se dvadeset i pet svjedoka, redom velikih faca hrvatskog nogometa, a svi su nešto muljali i – baš kako Mamiću odgovara – zaobilazili ključnu stvar. Korupciju. Da one novčanice nisu bile označene, valjda mi cijeli taj sistem i samog Hrvoja Maleša bacio u zatvor.

Cijeli ovaj izopačeni sustav, naravno, jednom mora pasti. To je naprosto zakon svemira, pravda jednom mora pobijediti. Širić je tek ona prva, nadamo se ključna domina, koja će – barem s odmakom – ipak krenuti rušiti ostale.

Primijetila je to i sutkinja, koja je ovog tjedna Širiću odrapila četiri godine zatvora. Čovjek će pravomoćnu presudu dočekati na slobodi, vjerojatno šepureći se kao specijalni gost u svečanim ložama nogometnih stadiona, kao i dosad. A Maleša će i dalje čuvati policija.

“Širić se ponašao kao apsolutni vladar jedne virtualne igrice, a nitko od 25 svjedoka – redom uglednih nogometnih djelatnika – nije se ni osvrnuo na Malešovu građansku hrabrost”, konstatirala je zaprepašteno.

Cijeli ovaj izopačeni sustav, naravno, jednom mora pasti. To je naprosto zakon svemira, pravda jednom mora pobijediti. Širić je tek ona prva, nadamo se ključna domina, koja će – barem s odmakom – ipak krenuti rušiti ostale.

A kad se to dogodi, lijepo molim da ne žalite za “Mamićem carem”. Ako itko zaslužuje kraljevski status u narodu, barem što se tiče nogometa, to je čovjek koji se odaziva na ime Hrvoje Maleš.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO