Predsjednička uvertira za parlamentarni sraz

Piše: Davor Gjenero

Iako je hrvatski politički sustav nakon ustavne reforme 2001. godine postao tipičan sustav parlamentarne vlade, predsjednika Republike Hrvatska još uvijek bira neposrednim izborima.

Glavnina zemalja koje imaju sustav parlamentarne vlade ili su ustavne monarhije, ili predsjednika republike biraju posredno, u parlamentu ili nekom drugom izborničkom tijelu.

U Hrvatskoj je, stoga, izrazit disbalans između činjenice da je predsjednik jedini akter na nacionalnoj razini koji investituru dobiva izravno od naroda i njegovih realnih ovlasti u političkom sustavu.

Predsjednik Stjepan Mesić u svojoj se prvoj predsjedničkoj kampanji zalagao za ograničavanje predsjednikovih ovlasti, ali je ipak upozoravao da on u političkom sustavu ne smije biti “sveden na fikus”. Sam je svoju ulogu u političkom sustavu koncentrirao na “krizno upravljanje”.

Iako je često javno nastupao, njegov je utjecaj u političkom sustavu bio velik samo kad je trebalo donositi brze odluke s dugoročnim posljedicama. Njegovo predsjedništvo, pogotovo prvi petogodišnji mandat, bilo je obilježeno političkom nestabilnošću, koja je pratila hrvatsku “drugu tranziciju”, a u nekoliko slučajeva država je bila na rubu situacije koja se mogla smatrati pokušajem vojnoga ili državnog udara. U takvim je slučajevima Mesić radikalno, brzo i odlučno djelovao.

Predsjednik Stjepan Mesić u svojoj se prvoj predsjedničkoj kampanji zalagao za ograničavanje predsjednikovih ovlasti, ali je ipak upozoravao da on u političkom sustavu ne smije biti ‘sveden na fikus’.

Kad je skupina generala krenula napadati administraciju i kad se činilo da bi moglo doći do vojnog udara, on je, bez konzultacija s ministrom obrane, odmah umirovio skupinu generala i tako je ostavio bez realnog utjecaja u društvu.

Kad je stigla optužnica protiv generala Janka Bobetka, koji je u društvu imao status važnoga ratnog zapovjednika, i kad je većina političkog tijela bila za prekid suradnje s Međunarodnim sudištem za ratne zločine u Haagu, Mesić je svojim državničkim govorom preokrenuo odnose u javnosti i Hrvatsku održao u procesu eurointegracijske tranzicije.

Ivo Josipović postao je predsjednikom Republike u posve drukčijem kontekstu, na samom kraju pristupnih pregovora s Europskom unijom, kad su glavne prepreke pristupanju Hrvatske već bile prevladane.

Od njega se nije očekivalo da preuzme ulogu kriznog upravljača, a i svoju ustavnu ulogu u vanjskoj politici nije obavljao posebno “zaneseno”.

Do neke se mjere bavio regijom, ali samo na početku mandata, s nekoliko dobrih poruka Bosni i Hercegovini, iza kojih nije uslijedio nastavak, ali jest nepotrebno “petljanje” s Miloradom Dodikom. Na početku mandata činilo se da bi on i predsjednik Srbije Boris Tadić mogli bitno promijeniti odnose u regiji, ali nakon Tadićeva izbornog poraza zamrla je i komunikacija sa Srbijom.

Josipović nije razvio nikakvu “europsku politiku”, a od početka njena mandata, kad je riječ o regionalnoj politici Hrvatske, njoj svoj pečat daje ministrica Vesna Pusić.

Neispunjena obećanja

Josipović nije napravio mnogo niti u euroatlantskoj politici Hrvatske, nije bitno unaprijedio obrambeni i sigurnosni sustav države, nad kojim ima ozbiljne ingerencije, a posve je zakazao kad je riječ o ostvarivanju ustavne odgovornosti za osiguravanje djelovanja svih sastavnica državne vlasti.

Njegov mandat bit će negativno obilježen neefikasnom, bezidejnom i sve nepopularnijom Vladom premijera Zorana Milanovića, a predsjednik Josipović nije učinio ništa da tu Vladu “pokrene”, da utječe na to da ona počne funkcionirati unutar tvrda proračunskog ograničenja i da definira efikasnu proturecesijsku politiku te politiku zapošljavanja. Bez svega toga “u zraku” je ostalo i njegovo obećanje iz predizborne kampanje u kojoj je govorio o “novoj pravednosti”.

Ipak, u ovu predizbornu kampanju predsjednik Josipović ulazi kao favorit. Naime, on osobno nije činio mnogo, ali za razliku od drugih političara na vlasti, nije činio niti velike pogreške.

U posljednje se vrijeme nastoji prikazati kao onaj koji birače želi zaštititi od neodgovorne političke klase, a iako ništa konkretno nije učinio, nastoji stvoriti dojam kako je on zapravo jedini koji trenutno može obuzdati posve nepredvidljivog premijera Milanovića.

Josipović je, osim toga, ljubimac hrvatskih medija, a i najutjecajniji poduzetnici smatraju da bi njegov reizbor bio povoljan za zaštitu njihovih interesa. U političkoj se areni uvijek nastojao prikazati drukčijim od većine konkurenata, i to uglađenošću i umjerenošću te isticanjem svoga širokog obrazovanja, respektabilne akademske pravničke i profesorske karijere, ali i karijere muzičara – kompozitora.

Još se proljetos, zato, činilo da će ovi izbori biti posve nekompetitivni, da će se predsjednik Josipović “prošetati” kroz predizbornu arenu i izbore dobiti u prvom krugu. Iako je Hrvatska demokratska zajednica jačala, pa i imala iza sebe tri uspješna izborna kruga – dvoje izbore za zastupnike u Europskom parlamentu te lokalne i regionalne izbore – činilo se da umjerenom i omiljenom Josipoviću ne može konkurirati nitko od političara iz te stranke, za koju velik dio medija u Hrvatskoj tvrdi da se vraća radikalnom nacionalizmu.

Kandidatura Kolinde Grabar-Kitarović, u tom trenutku pomoćnice glavnog tajnika NATO-a, bitno je promijenila odnose u političkoj areni. Grabar-Kitarović osobno je umjerena političarka, bivša ministrica europskih integracija i vanjskih poslova, izrazito euroatlantski profilirana.

Još se proljetos činilo da će ovi izbori biti posve nekompetitivni, da će se predsjednik Ivo Josipović ‘prošetati’ kroz predizbornu arenu i izbore dobiti u prvom krugu.

Da je bolje iskoristila svoje vanjskopolitičke prednosti pred Josipovićem i snažnu stranačku mašineriju, a pritom se obraćala isključivo biračima iz političkog centra, Grabar-Kitarović mogla je posve preokrenuti odnose u političkoj areni i u predizbornu kampanju ući kao favorit.

Bilo je očito da je najava njene kandidature uzrujala predsjednika Josipovića, pa je ovaj nekoliko puta nastupio bez svoje uobičajene finoće, rabeći rodne stereotipe i podcjenjujući protukandidatkinju. Doduše, dio njegova biračkog tijela to mu je zamjerio, ali Grabar-Kitarović je pogriješila što se, nakon što je došla iz Bruxellesa, s funkcije u NATO-u, previše obraćala nacionalističkom biračkom tijelu i pustila se svesti tek na status kandidatkinje svoje stranke.

Za Grabar-Kitarović predizborne je šanse smanjilo i kandidiranje dvojice kandidata s desne margine političke arene: Milana Kujundžića, iza kojeg stoji skupina nacionalističko-radikalnih stranaka, i Ante Đapića, bivšeg šefa Hrvatske stranke prava, koji je evidentno na kraju političke karijere, jer je izgubio i stranku i, nakon toga, mjesto gradonačelnika Osijeka.

Kujundžiću uspijeva nametnuti nekakav “politički dijalog” s predsjednikom Josipovićem, a potonjemu odgovara da se nekome s desnice dade na značenju, kako bi ozbiljnoj protukandidatkinji ugrozio desni bok, ali i kako bi spriječio da odmah u prvom krugu izbori budu samo sraz njega i HDZ-ove kandidatkinje.

Autsajderi iz ljevice i desnice

Za Josipovića je, pak, vrlo neugodno što su se pojavila i dva kandidata lijevo od centra, a oba ta kandidata nisu, kao oni s desnice, neki marginalni radikali. Doduše, niti Ivan Rude, uspješni stečajni upravitelj iz Šibenika, kojeg kandidiraju sindikati, i don Ivan Grubišić, liberalni umirovljeni svećenik iz Splita, ne mogu osvojiti relevantan broj glasova, ali Josipoviću odnose upravo onoliko koliko bi mu moglo nedostajati za pobjedu u prvom krugu.

Rude ga prokazuje kao aktera koji je, iako deklarativno socijaldemokrat, bliži kapitalu nego radnicima, a don Ivan, koji je, iako bivši svećenik, najžešći kritičar serije ugovora što ih je Hrvatska potpisala sa Svetom stolicom, stavlja na ispit dosljednost Josipovićeva sekularizma.

U Hrvatskoj se izbori za predsjednika Republike održavaju u krajnje neprimjereno vrijeme za provođenje izborne procedure – u vrijeme novogodišnjih praznika. Naime, predsjednik Franjo Tuđman umro je na Dan ljudskih prava, 10. prosinca 1999. godine, a predsjednik Mesić prisegnuo je 18. veljače 2000. godine.

Zato se inauguracija predsjednika otad obavlja u veljači, a izbori se moraju provesti najmanje 30, a najviše 60 dana prije isteka mandata aktualnog predsjednika. Ove godine kružile su glasine da predsjednik Josipović od Vlade traži da izbore raspiše izvan zakonskog i ustavnog roka, za 11. i 25. siječnja, ali, ako je to Vlada i namjeravala, nakon pritiska javnosti to nije učinila.

Pobijedi li Kolinda Grabar-Kitarović, to bi bio kraj svake nade za vladajuću koaliciju, iako formalno ne bi doveo do momentalnih parlamentarnih izbora.

Hrvatska je tako na početku predizborne kampanje, a ishod izbora relativno je neizvjestan. Istraživanja javnog mnijenja daju prednost Josipoviću, ali tako su i u Rumunjskoj davali prednost Victoru Ponti, a pobijedio je konzervativni Klaus Iohannis.

Tko god pobijedio u Hrvatskoj neće imati stvarnih ovlasti, niti velikog utjecaja na realne političke odnose, ali na početku godine, u kojoj će se održati i parlamentarni izbori, rezultat predsjedničkih bitno će utjecati na političke odnose. Pobijedi li Josipović, stranke ljevice smatrat će se do neke mjere konsolidiranima, iako to premijera Milanovića ne bi učinilo niti popularnim, niti uspješnim.

Pobijedi li Grabar-Kitarović, to bi bio kraj svake nade za vladajuću koaliciju, iako formalno ne bi doveo do momentalnih parlamentarnih izbora. Isto tako, to bi bio i kraj političke karijere Ive Josipovića, a poraz u drugom krugu za Kolindu Grabar-Kitarović ne mora značiti stvarni karijerni poraz.

Kao što je, nakon poraza u drugom izbornom krugu predsjedničkih izbora 2005. godine, Jadranka Kosor već za četiri godine postala premijerkom, bude li poražena nakon uistinu natjecateljske trke za predsjednički položaj, Grabar-Kitarović može vrlo skoro računati na visoku državnu poziciju, na primjer mjesto šefice diplomacije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera