Nezavisnost nije rješenje za sve

Piše: Carne Ross

Nakon nedavno održanog referenduma o nezavisnosti Škotske, obuzeo me osjećaj zavisti. Kako bih volio da i ja mogu imati referendum. Želim da imam pravo da odlučujem.

Jasno da nisam jedini koji se tako osjeća, i očekujem više ovakvih referenduma u budućnosti. Izgleda da se u Kataloniji – koju je savjetovala moja firma Independent Diplomat – održava neka vrsta glasanja 9. novembra, uprkos žestokom protivljenju iz Madrida, i ovaj pokušaj neće biti zadnji. Glad za samoopredjeljenjem sazrela je diljem Evrope.

Samoopredjeljenje ne podrazumijeva samo želju za sopstvenom državom. U periodu prije škotskog referenduma, brojni komentatori su okarakterisali ovaj trend kao ponovno buđenje nacionalizma, ali ja nisam posve siguran da je to pravi termin.

Iako je kampanja za nezavisnost ponekada sadržavala nacionalističke prizvuke i rasizam, upečatljivo je da je stanovnicima koji nisu Škoti, ne samo izvornim Škotima, bilo dozvoljeno da glasaju. Škoti po porijeklu koji nisu nastanjeni u Škotskoj, pak, nisu mogli glasati.

Pobornici nezavisnosti su buduću Škotsku vidjeli kao multikulturalnu, inkorporiranu u zajednički suverenitet i otvorene granice Evropske unije. Ankete su pokazale da većina glasača za nezavisnost želi da se više odluka donosi na lokalnom nivou; mnogo manje ih je zanimalo isticanje atavističnog škotskog “identiteta”.

Slična je situacija i u Kataloniji, gdje su stotine hiljada ljudi izašle na ulice tražeći nezavisnost. Za razliku od nacionalizma iz 20. stoljeća, ovdje se ne radi o krvi i o tome koja rasa posjeduje teritoriju. Ovdje se ipak prije radi o kontroli.

To za sobom povlači dublji problem. Kampanju za nezavisnost u Škotskoj pokrenuli su motivi koji su rašireni daleko van škotskih granica.

Škoti nisu jedini koji preziru činjenicu da daleke elite donose odluke bez njihovog učešća: veliki broj Amerikanaca se osjeća upravo tako. Škoti nisu jedini koji žele obrnuti naizgled neumoljivo produbljavanje nejednakosti i gramzivo haranje modernog kapitalizma po okolini i po društvu.

Gotovo se svi, osim možda velikih korporacija i bogatih pojedinaca koji imaju koristi od trenutne raspodjele, osjećaju obespravljeno. Ovo je kolektivna kriza samostalnog odlučivanja i prava na slobodan izbor.

Da li se situacija popravlja?

Alex Salmond, premijer Škoske i pobornik nezavisnosti, koji je nakon referenduma podnio ostavku, tokom kampanje je tvrdio da bi nezavisna Škotska riješila ove probleme tako što bi jednostavno bolje upravljala državom. Ali takvo obećanje daje svaka politička stranka: u njihovim rukama će, kako kažu, situacija biti bolja. Ali bez promjene suštinske strukture demokratije i ekonomskog sistema, situacija se neće poboljšati.

Francuska je pokazala da tradicionalne političke strategije ne mogu riješiti problem i da nose rizik srozavanja u ekstremizam. 

Bez obzira o kojoj zastavi i državi se radi, uslovi se neće promijeniti bez dubljih strukturalnih promjena u oblicima demokratije i ekonomije, od vrha prema dolje i obratno.

Prosječni političari ili političke stranke neće napraviti ove suštinske reforme. Da bismo razumjeli ograničenja politike, pogledajmo primjer Francuske. Prije dvije godine, na vlast u ovoj državi došla je socijalistička vlada sa sličnim obećanjima o društvenoj pravdi, zaštiti okoline i boljem upravljanju. 

Ovi poduhvati danas izgledaju prazno: predsjednik Francois Hollande ima niži rejting popularnosti od svih poslijeratnih francuskih vođa. Nacionalni front, stranka krajnje desnice je prije nekoliko dana osvojila prva mjesta u francuskom Senatu: prema rezultatima anketa, vođa ova stranke bi pobijedio na predsjedničkim izborima ako bi se održali danas.

Hollandeova “reformistička” vlada nije uspjela prvenstveno zato što nije bila u stanju podnijeti pritisak međunarodnih investitora i globalnog tržišta da oslabi planove za zaštitu radnih mjesta i minimalne plate. Cijene obveznica su opale u Francuskoj, a kreditni rejting se urušio, kamatna stopa je porasla, ulaganja presušila, a stopa nezaposlenosti ostala visoka. Hollande je bio primoran promijeniti kurs, pri tome uništavajući svoj kredibilitet.

Porazio ga je, ne njegov bolni manjak karizme, već strukturalne sile kapitalizma. Još jedan bivši učenik Francuske škole za javnu upravu (ENA), i on se pokazao žalosno nesposobnim da se poveže sa razočaranim, ljutitim stanovništvom, te tako otvorio vrata populističkom Nacionalnom frontu, stranci koja više odiše onom vrstom ružnog nacionalizma karakterističnog za 20. stoljeće.

Francuska je pokazala da tradicionalne političke strategije ne mogu riješiti problem i da nose rizik srozavanja u ekstremizam.

Politike s vrha za rješavanje problema nejednakosti i jaza u društvu potkopat će globalna ekonomska konkurencija, koja prisiljava vlade da se utrkuju do dna u pogledu minimiziranja zaštite zaposlenja i korporativnih poreza.

Dokaz je kukavički pokušaj irske Vlade da potplati Apple i druge multinacionalne kompanije da dođu u Irsku, nudeći im velike poreske olakšice. Nezavisna Škotska bi se suočila sa istim ovakvim pritiscima, zajedno sa nesigurnostima u vezi svoje valute i raspravama sa Britanijom u vezi pitanja vlasništva nad naftom u Sjevernom moru. Potrebno je nešto temeljitije.

Navodni ugovor između države i naroda je da vlada treba osigurati sigurnosti i prosperitet jer će narod zauzvrat poštovati pravila koja postavi država (navodno jer nije napisan, i ja se ne sjećam da sam ga potpisao).

Veliki broj ljudi u Škotskoj i dalje osjeća da njihovi političari ne ispunjavaju svoj dio dogovora. Prosperitet je rezervisan za nekolicinu, dok su svi ostali osjetili veliki pad u bogatstvu i svojim dugoročnim finansijskim izgledima.

Ako je i sama Zemlja ugrožena, onda nema sigurnosti. Politikom dominira mala grupa ušminkanih profesionalaca koja izvježbano priča o banalnostima dok predsjedava potličkom i ekonomskom katastrofom. Ni ne čudi što su ljudi razočarani, posebno mladi, koji u buudćnosti vide beskrajni dug i ekološku katastrofu.

Nije dovoljno samo prodrmati kreatore politika. Demokratija je srušena, i mora biti vraćena narodu. U drevnoj Atini, svaki građanin je učestvovao u donošenju odluka (premda su samo slobodni muškarci smatrani građanima). Danas je takva demokratija sa masovnim učešćem proizvela bolju, manje korumpiranu vladu i više jednakosti u gradovima kao što je Porto Alegre u Brazilu (kao što pokazuje studija Svjetske banke).

Kada su hiljade građana odlučivale, budžet, gradske usluge, kao što su obrazovanje i pristup pitkoj vodi i kanalizacioni sistem, dramatično su se povećali i ravnomjernije su raspoređeni u siromašnim i bogatim kvartovima.

Grad je na vodećoj poziciji u razvoju naprednih projekata reciklaže i obnovljive energije. Proces učešća podržava stanovništvo ovog grada. Ovo je, navodno, promijenilo i suštinu gradske politike, u kojoj je sada manje pristrasnosti i više zajedničkog zalaganja.

Za značajne demokratske reforme – u diktaturama i monarhijama, kao i u zapadnjačkim državama koje se netačno nazivaju demokratijama – potrebno je vrijeme; reforme se moraju graditi i učiti “odozdo prema gore”. 

Sve je transparentno, od donošenja odluka do sklapanja ugovora, čime je korupcija dramatično smanjena.

Kritičari takve masovne demokratije često navode argument da obični ljudi nisu u stanju voditi grad ili državu. Ali procesi odlučivanja u kojema učestvuju građani u Porto Alegru i drugdje, širom svijeta, pokazuju, upravo suprotno, da je narod bolji od profesionalnih političara koji su daleko od svakodnevnice.

Postepena revolucija

Baš kao što ćurke nikada neće glasati za Dan zahvalnosti, nijedan profesionalni političar neće predložiti reforme koje mu oduzimaju moć. Postoji izvjesna naivnost u vjerovanju da će samo jedan glas, bilo na općim izborima ili referendumu o nezavisnosti, promijeniti tako fundamentalne stvari.

Za značajne demokratske reforme – u diktaturama i monarhijama, kao i u zapadnjačkim državama koje se netačno nazivaju demokratijama – potrebno je vrijeme; reforme se moraju graditi i učiti “odozdo prema gore”.

To su kulturološke i lične promjene, od poražavajućeg i, iskreno govoreći, lijenog vjerovanja da se ništa ne može promijeniti do prosvijetljene posvećenosti saradnji i zajedničkoj odgovornosti. To će iziskivati rad. Učešće u odlukama koje se tiču vašeg grada mogu biti dosadne. (Probao sam na sastancima pokreta Occupy Wall Street i u njujorškim kvartovima.) Tolerisati različita stanovišta na radnom mjesto je iritantno. Ali ovo su navike koje se mogu naučiti i koje se mogu stalno oplemenjavati. Ništa ljudsko ne može biti savršeno, ali originalnost i strpljenje će, uz posvećenost, pobijediti.

Škotska je glasala o modernom konceptu samoopredjeljenja. Ranije je samoopredjeljenje značilo oslobođenje na jednom više ličnom nivou: slobodu da pojedinac živi onako kako želi, pri čemu je narod imao veći stepen kontrole. Danas se ovaj libertarijanski ideal mora kombinovati sa istinom da samo zajedno kroz mirnu, pravednu i demokratsku saradnju čovječanstvo može napredovati i preživjeti brojne probleme s kojima se sada suočava.

Ovo je samopredjeljenje koje svi žele. Do sada je ono tragično uskraćivano. Staromodni nacionalizam za krv i zemlju ne može donijeti slobodu i pravo izbora za kojim mnogi od nas danas žude. Ali, možda će frustracije i glad koji su došli do izražaja na vatrenom škotskom referendumu, a kako možemo predvidjeti, i na drugim mjestima, pomoći da se podstakne ova prijeko potrebna debata i pokrene neophodna revolucija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera