Povratak sivog tržišta u Hrvatsku

Piše: Goran Borković

Hrvatska je zemlja apsurda.

Evo i zašto. U svakoj normalnoj državi ministar financija je najomraženija osoba. To je čovjek koji vam svaki dan izravno iz džepa uzima novac. Kupite kruh, dio morate dati državi; kupite mlijeko, opet on čeka s ispruženom rukom; zatrebaju vam cipele, evo opet glavnog poreznika da uzme još 25 posto.

I, unatoč svemu tome, nakon predsjednika Ive Josipovića hrvatski financijaš Slavko Linić najpopularniji je hrvatski političar. Odgovor na pitanje čemu duguje omiljenost ne treba tražiti u njegovoj karizmi.

Naprotiv, ako je i ima onda je negativna, nego u činjenici da su se ljudi nakon 22 godine kaosa poželjeli sređene države i upravo su u Liniću prepoznali čovjeka koji želi uvesti red i to bez obzira na cijenu. 

S druge strane, mrze ga svi kojima je na bilo koji način stao na rep i uskratio im dio dojučerašnjih “sivih” prihoda. Ilustrativan je primjer fiskalizacije.

Jednom ugostitelju s Hvara promet se usred krize i rapidnog pada potrošnje, koji je lani dosegnuo gotovo šest posto, u prvoj polovici 2013. povećao za nevjerojatnih 2.729 posto.

Izdavanje računa u Hrvatskoj nije bilo uobičajeno u poslovanju s gotovinom, posebno u ugostiteljskim objektima, kioscima i manjim trgovinama.

Doduše, istina je da prvih dana prošle godine, kada je – nakon pola godine priprema – uvedena obavezna naplata s računom, prodavači nisu baš trčali za vama, kao što je bio slučaj u Srbiji kada je Zoran Đinđić pokušao stati na rep švercu cigareta, ali je malo tko prijetnje rigoroznim kaznama i zatvaranjem lokala shvatio neozbiljno.

Oni koji su mislili da se ministar šali su uglavnom isti oni koji su sve ove godine muljali s plaćanjem državnih nameta.

Najbolje govore brojke. Prosječni dnevni promet u kafićima je do fiskalizacije iznosio 84 eura, što znači da je dobit jedva dosezala 13 eura. U trgovini je rezultat bio tek nešto bolji, pa je promet iznosio sto eura.

Ne treba biti ovlašteni poreznik ili računovođa da se vidi kako ovdje nešto gadno nije štimalo i da je ogroman novac prolazio negdje između prstiju i punio džepove vazda nezadovoljnih gazda.

Primjerice, jednom ugostitelju s Hvara promet se usred krize i rapidnog pada potrošnje, koji je lani dosegnuo gotovo šest posto, u prvoj polovici 2013. povećao za nevjerojatnih 2.729 posto (dobro ste pročitali) u odnosu na isto prošlogodišnje razdoblje.

Stvarnost drugačija od planova

Zato su očekivanja od primjene fiskalizacije bila velika. Kako nisu svi kao ovaj mudri otočanin, poreznici su krenuli u akciju koju su hrvatski mediji pratili iz dana u dan. Bilježio se broj naplaćenih računa, uspoređivao promet, fotografirali zatvoreni lokali zbog nekoliko kuna viška u blagajni…

U uvođenje reda država je pokušala uključiti i građane, koji su putem reklama nagovarani da uz relativno skromne nagrade prijave one koji varaju. Akcija je, kako kažu u Poreznoj upravi, naišla na dobar odziv, pa su “volonteri” Ministarstva financija poslali pet tisuća prijava.

Medijsko zanimanje se nakon mjesec dana ispuhalo, a ugostitelji i trgovci su ostali sa svojim internetski navođenim kasama i strogim nadzorom inspektora.

Nisu više vijest, premda je Porezna uprava nedavno objavila završni saldo iz kojeg se vidi da su prošle godine obavili više od 35 tisuća nadzora primjene fiskalizacije i da su u 17 posto slučajeva utvrđene nepravilnosti, a izdano je i nešto više od tisuću rješenja o “privremenoj zabrani obavljanja djelatnosti”, što je vlasnike koštalo 1,5 milijuna eura izrečenih kazni. Razlozi očekivani: neizdavanje računa, pogrešna stopa PDV-a i višak u blagajni.

Uzrok obrata je u nekonzistentnoj ekonomskoj politici svih dosadašnjih vlada, pa i ove Zorana Milanovića. 

Premda je informatički sustav prvih dana znao zatajiti, na kraju se Porezna uprava uhodala, omogućivši priljev i registriranje 2.000 računa u jednoj sekundi. Do predzadnjeg dana prošle godine izdano je tako njih 2,2 milijarde, a prosječan dnevni priljev iznosi blizu šest milijuna računa.

I uistinu, kad se uzmu u obzir postoci fiskalizacija se pokazala kao puni pogodak, budući da su ugostitelji prošle godine prijavili dvostruko više prometa nego u 2012. godini, trgovci četvrtinu više, a odvjetnici – koji, također, izdaju gotovinske račune – osam posto više.

Sve je to, kako su predstavljajući projekt kazali iz Ministarstva financija, državi trebalo donijeti dodatnih 132 milijuna eura poreznih prihoda.

Međutim, stvarnost se opet pokazala drugačijom od planova. Prema posljednjim dostupnim podacima, u prvih jedanaest mjeseci prošle godine naplaćeno je 7,7 milijardi eura poreza, što je punu milijardu manje u odnosu na godinu ranije. Zaštekao je i PDV, koji je sa 5,5 milijardi eura pao na 4,96 milijardi, a proračunski prihodi su se u 2013. strmoglavili sa 15,3 milijardi u 2012. godini na 13,7 milijardi eura…

Parcijalne reforme

Uzrok obrata je u nekonzistentnoj ekonomskoj politici svih dosadašnjih vlada, pa i ove Zorana Milanovića. Umjesto da se krenulo u sveobuhvatne reforme i pokretanje gospodarstva, posebno s investicijama u proizvodnju, što bi povećalo prihode građana i povećalo potrošnju, vlast se isključivo koncentrirala na povećanje porezne presije, pokušavajući osigurati punjenje proračuna.

Naravno da rezultat takve ekonomske politike ne može biti pozitivan. Niti se država naplatila u dovoljnoj mjeri, s obzirom na silne milijarde koje mora osigurati za vraćanje kredita, niti je dodatni financijski pritisak djelovao stimulativno na poduzetnike.

Jedini dobitak od cijelog onog urnebesa kojem je Hrvatska bila izložena početkom primjene fiskalizacije, uključujući tuče na tržnicama između jednih koji su željeli uvesti kase i drugih kojima to nije padalo na pamet, kao i pompoznim najavama državnih dužnosnika, imali su prodavači fiskalnih kasa, jer se pokazalo da i snižavanje udjela novca u sivoj zoni ne mora biti pozitivno, budući da je završio u državnoj blagajni za njenu potrošnju. 

Cinici bi rekli da ćemo na kraju imati potpuno sređenu državu, u kojoj će se znati i poštivati sva zadana pravila, uz “sitan” problem da će u njoj živjeti siromašni ljudi.

Ovakav ishod lako je mogao predvidjeti svaki student ekonomije, posebno zato što Hrvatska ulazi u šestu godinu recesije i što su građani iscrpljeni. Potrošnja iz godine u godinu pada, nezaposlenost nezaustavljivo raste, a plaće – onih sretnika koji ih još primaju – iz mjeseca u mjesec sve su niže. Kuna postaje jako teška. Ne prevrne se više dva puta, nego četiri prije nego što se potroši.

Linić je na sve računao, ali ga je ovakav dramatičan pad, ipak, zatekao. Ništa bolje ne očekuje se ni u 2014. godini, s obzirom na to da je već sada utvrđen nesrazmjer prihoda i rashoda, pa se već za veljaču najavljuje rebalans netom donesenog proračuna, zbog čega se i manjak zarade od fiskalizacije čini kao kap u moru ogromnih problema s kojima se suočava Hrvatska i kojima se ne vidi kraja. 

Cinici bi rekli da ćemo na kraju imati potpuno sređenu državu, u kojoj će se znati i poštivati sva zadana pravila, uz “sitan” problem da će u njoj živjeti siromašni ljudi.

Ipak, Linića i dalje vole. Možda i zbog Wi-Fi veze koju danas ima praktički svaki kafić u Hrvatskoj. Još samo da je imati za kavu…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera