Preokret u Siriji ili prazna obećanja

Al Jazeerin politički analitičar razmatra posljedice navodnog napada hemijskim oružjem i međunarodne reakcije.

Koji su motivi i posljedice korištenja hemijskog oružja u Siriji?

Ako se korištenje hemijskog oružja pokaže tačnim, to će biti jedan od najbizarnijih preokreta u konfliktu režima i opozicije.

Nakon svega, zašto bi Assad naredio takav užas kad su ga već Sjedinjene Američke Države upozorile da bi se zbog takve ludosti promijenila “pravila igre”?

I zašto bi izveo veliki napad hemijskim oružjem u vrijeme kada inspektori UN-a u Siriji istražuju posljednje navode o njegovom korištenju?

Osim toga, Assadovoj vojsci dobro ide u proteklim sedmicama i mjesecima i zapravo nema potrebe za takav užasan napad. Takav napad donosi loš publicitet i potiče međunarodni pritisak, dok se koristi teško naoružanje protiv opozicije.

Assadova glavna briga je da bude viđen kao moćnik, a ako će biti ozloglašen na putu do slave, neka tako i bude.

S druge strane, takav napad mogao bi biti dio strategije – o korištenju hemijskog oružja ili nekog drugog plana – da situacija prevagne na Assadovu stranu.

Otrovni gas je i moćno vojno i psihološko oružje – to je ‘efikasno’ sredstvo koje ubija i terorizira mase – perfektna kombinacija za režim kojeg baš briga za međunarodnu ogorčenost.

Hemijsko oružje ne koriste samo desperatni, također se može koristiti prilično bombastično, kao što je to 1988. učinio Saddam Hussein protiv Kurda u sjevernom iračkom gradu Halabji.

Assadova glavna briga je da bude viđen kao moćnik, a ako će biti ozloglašen na putu do slave, neka tako i bude.

Drugim riječima, upotreba hemijskog oružja mogla bi biti posljedica neposjedovanja osnovne političke i ljudske pristojnosti. Vladajući režim pokušava nadmašiti opoziciju koja se služi nasiljem u „malim količinama“, putem, oprostite na izrazu, masovnog ubijanja.

Assadov režim, koji ima diplomatsku zaštitu Rusije, ovime možda šalje nedvojbenu poruku da protivnike ništa ne može zaštiti od njihovog bijesa i da cilj opravdava sredstvo.

I dok ovakav potez podiže uloge, on također uvećava kratkoročne vojne uspjehe vladajućeg režima.

Također se može reći da je napad hemijskim oružjem upotrijebljen kao način da se pošalje poruka Izraelu i Zapadu da Sirija ima načine da se osveti za moguća bombardovanja u budućnosti.

Kao što je bilo i očekivano, već su upućeni pozivi na međunarodnu istragu, ali bilo kakva takva istraga trajat će predugo, ukoliko do nje uopće dođe. U međuvremenu, pogibije ljudi i sav taj užas štete ugledu zapadnih sila i prikazuju sirijsku opoziciju kao nemoćnu.

Koje je objašnjenje za nesposbonost međunarodne zajednice da djeluje u Siriji?

U toku posljednjih pedeset godina, volja međunarodne zajednice da djeluje u ovakvim okolnostima zavisila je od volje SAD-a.

Obamina administracija je, pak, jasno dala do znanja da ne namjerava intervenirati vojnim putem u Siriji uprkos protivljenju Kongresa i intelektualca.

Standardna deviza je da je Bijela kuća zaokupljena domaćim pitanjima i da oklijeva da pokrene vojnu intervenciju nakon fijaska u Afganistanu i Iraku, posebno kada njeni vitalni interesi nisu ugroženi.

Donedavno je istina bila suprotna ovome. Drugim riječima, izgledalo je da izostanak intervencije odgovara američkim interesima bez obzira na ljudske žrtve u Siriji.

Nije bilo nikakve štete od posmatranja sa strane kako Sirija, dugogodišnji američki  neprijatelj i zakleti neprijatelj Izraela, biva potpuno oslabljena, dok u isto vijeme Iran i Hezbollah bivaju poniženi i gube podršku u arapskom svijetu.

Pa ipak, neprekidna ruska i iranska podrška Assadu preokrenula je situaciju za opoziciju i američke proračune.

Ukoliko je Obama oklijevao da intervenira ili obezbijedi pomoć opoziciji koja je danas završila u rukama „ekstremističkih džihadista“, Washington ima mnogo strateških razloga da pokuša sačuvati obraz.

I kada predsjednik nastavi da priča o Americi kao o „naciji od suštinskoj značaja“, to znači da ima međunarodne odgovornosti kao glavna sila i da ne može dopustiti da je ponize takvi kao Assad i Khamenei.

Ali, administracija predsjednika Obame pažljivo bira bitke i više voli da se ne uključuje u prljave bitke s Assadom, Putinom i Khameneijem.

I to bi i bio normalan, pa čak i mudar potez da Amerika nije vodeća sila Bliskog istoka i da ne zapovijeda najvećim vojnim flotama na istočnom Mediteranu i u Perzijskom zaljevu.

Ali jeste. I kada predsjednik nastavi da priča o Americi kao o „naciji od suštinskoj značaja“, to znači da ima međunarodne odgovornosti kao glavna sila i da ne može dopustiti da je ponize takvi kao Assad i Khamenei.

Šta da se onda očekuje od Washingtona, kada se pređe granica dozvoljenog?

Ako se dokaže da je Assad upotrijebio hemijsko oružje, onda će predsjednik Obama doista imati veliki strateški izazov kojim se treba pozabaviti, sviđalo mu se to ili ne.

Pozivajući se na napade hemijskim oružjem koje je izveo Assadov režim, intervencionisti pojačavaju pritisak na Obaminu administraciju da postupi u skladu s upozorenjem.

Sve veći pritisak na administraciju da intervenira dolazi od istomišljenika senatora McCaina, koji prevodi ovu skupinu s izrazito populističkim pozivom na intervenciju. On smatra da bi izostanak reakcije od strane Washingtona, ukoliko ga Sirijci dožive kao izdaju, u budućnosti mogao proganjati Ameriku.
I sirijska opozicija, koja uživa podršku Turske i Zaljevskih zemalja, voljela bi da Washington intervenira. Izgleda da su njihovi politički lideri isuviše revnosni da naglase hemijski aspekt tragedije, a ne strašni ljudski danak.

Američki mediji su izvijestili da Pentagon unosi finalne izmjene u američke vojne planove za reakciju u Siriji ukoliko ili kada predsjednik za nju izda naredbu.

Sličan presedan predstavlja vojna intervencija SAD-a/NATO-a u bivšoj Jugoslaviji u sklopu „koalicije voljnih“, ali bez rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Sedamdeset osam dana bombardiranja Beograda i drugih srpskih vojnih baza u proljeće 1999. godine, smatrano je legitimnim odgovorom na masovna ubistva na Kosovu.

Ostaje da se vidi da li će predsjednik Obama narediti barem ograničeni udar s ciljem kažnjavanja Assadovog režima bez njegovog svrgnuća.

Predsjednik za sada nastavlja savjetovati oprez. Do sada je zastupao stav da je upotreba bojnog otrova protiv civila krajnja granica ne samo za SAD, već bi morala biti i za međunarodnu zajednicu kao cjelinu.

Drugim riječima, Sjedinjene Američke Države ne bi trebale nastupiti same; odgovornost da se postupi razumno je na drugim čuvarima međunarodnog zakona u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Ali, Rusija i Kina nisu ogorčene zbog užasavajućeg stanja represije  u Siriji. Ako ništa, one smatraju da Washington i njegovi regionalni saveznici snose najveću odgovornost za eskalaciju nasilja u Siriji.

S obzirom na ovakve protuoptužbe, očekujte da Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ostane u ćorsokaku i da se masovna ubistva u Siriji nastave, i očekujte veći broj istih poziva za održavanje dugo očekivane međunarodne konferencije o Siriji.

Kada ni SAD ni međunarodna zajednica ne shvataju ozbiljno granice koje su sami postavili, zašto bi ih Assad ozbiljno shvatio? Najveća promjena do sada desila se kod generalnog sekretara UN-a, koji je bio zabrinut, a sada je veoma zabrinut. Ili kako je to rekao američki predsjednik, navodni hemijski napad je događaj velikih razmjera „koji izaziva ozbiljnu zabrinutost“.

Sudeći prema njihovim prvobitnim izjavama, sumnjam da je užasavajuća smrt još hiljadu civila promijenila stavove onih koji su ili bili saučesnici ili su se ponašali ravnodušno spram pogibije stotine hiljada Sirijaca.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeere