Egipat sve bliže sirijskom scenariju

Piše: Osman Softić

Pažnju svjetske javnosti proteklih dana privukla je posjeta Egiptu baronese Catherine Ashton, visoke predstavnice Evropske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Za vrijeme posjete Egiptu šefica diplomacije EU-a uspjela je, na vlastito insistiranje, sastati se i sa svrgnutim predsjednikom Egipta Muhamedom Mursijem, s kojim je obavila dvosatni razgovor. Bila je to prva posjeta nekog stranog diplomate predsjedniku Mursiju nakon njegovog svrgavanja sa vlasti 3. jula 2013. Mursija je, također, posjetila i delegacija afričkih zemalja, koju je predvodio bivši predsjednik Malija.

S obzirom na to da javnosti nije obznanjen sadržaj razgovora Ashtonove sa Mursijem, postavlja se pitanje da li je posrijedi eventualno evropsko rješenje egipatske krize. Sama činjenica da je došlo do ove posjete indikativna je, jer na simboličan način ukazuje na pružanje međunarodnog legitimiteta svrgnutom predsjedniku.

Iako ni Ashton stanje u Egiptu nije označila državnim udarom, kao što to nije učinila ni američka administracija, egipatskim generalima je time, ipak, upućen jasan signal da njihovo ponašanje nije blagonaklono primljeno i da, ukoliko čim prije vlast ne vrate narodu, to neće proći bez sankcija. Očito je da je EU time, također, željela uputiti poruku generalu Al-Sisiju i kvazicivilnoj privremenoj upravi da se od njih očekuje ozbiljno pristupanje provođenju tzv. mape puta, koja podrazumijeva organiziranje novih slobodnih parlamentarnih i predsjedničkih izbora i donošenje novog ustava.

Eliminacija najveće političke snage

Koliko će spomenuta posjeta imati odjeka teško je sa sigurnošću predvidjeti. Ali, imajući u vidu loše dosadašnje rezultate diplomatskih aktivnosti EU-a na Bliskom istoku, teško je vjerovati da će ona uroditi nekim ozbiljnijim promjenama. Inače, evropska vanjska politika prema regionu Bliskog istoka u prošlosti se pokazala fargmentiranom i nekoherentnom. Evropsku politiku često karakteriziraju dijametralno suprotstavljeni stavovi zemalja članica, koje bilateralno primjenjuju drugačiju politiku od one koju zagovaraju njihovi predstavnici na nivou Vijeća Evrope ili Evropske komisije.

Svrgnutog predsjednika Mursija egipatska vojska već mjesec dana drži utamničenog na tajnoj lokaciji zajedno sa njegovim savjetnicima, a veliki broj visokopozicioniranih dužnosnika i aktivista Muslimanske braće je uhapšen.

Kriminalizacijom Muslimanske braće daju se krila politici Rusije i Kine na Bliskom istoku. 

Vojni vlastodršci tvrde da Mursija drže u zatvoru radi njegove vlastite sigurnosti. Međutim, u javnosti su procurile informacije da ga najmanje jednom dnevno posjećuju specijalni policijski isljednici koji, ispitujući ga o nekim manje poznatim detaljima iz vremena njegovog predsjednikovanja, pokušavaju iskonstruirati optužnicu protiv njega kako bi, kriminalizirajući Mursija osobno i Muslimansku braću, uklonili sa političke scene najveću političku snagu u Egiptu.

Eliminacijom najbrojnije i najbolje organizirane političke snage u zemlji egipatskim vojnim vlastodršcima bio bi otvoren put za manipulaciju drugim, slabije organiziranim i međusobno podijeljenim pripadnicima sekularne i tzv. liberalne opozicije, koja je naivno podržala državni udar, demonstrirajući na taj način svoju neprincipijelnost i snishodljivost prema vojnim uzurpatorima demokratske vlasti.

Uklanjanjem Muslimanske braće sa političke scene najviše koristi imat će despotski režim Bashara al-Assada i Iran.

Egipatska vojska gaji nepovjerenje, animozitet i mržnju prema Muslimanskoj braći i to od momenta svrgavanja monarhije i protjerivanja u egzil kralja Faruka polovinom proteklog stoljeća, koje je izvršeno pod vodstvom pukovnika Gamala Abel Nasera. Animozitet prema Muslimanskoj braći proističe iz ultrasekularističkog karaktera oružanih snaga i njenog elitističkog uvjerenja da je vojska jedina snaga koja posjeduje jasnu viziju modernizacijskog projekta, a temelji se na samopercepciji vojske kao zaštitniku egipatske republike.

Pridobijanje naklonosti zapadnih mentora

Egipatska vojska je, stoga, sve vrijeme imala povlašten položaj u društvu, kontrolirala je u cjelosti ekonomiju, a takvom njenom statusu posebno je doprinosila izdašna finansijska pomoć SAD-a, koja godišnje iznosi 1,3 milijarde dolara. Za razliku od vojne, civilna pomoć iznosi tek 250 miliona dolara. Američka pomoć egipatskoj vojsci prvenstveno je predstavljala nagradu za poštivanje dogovorenih principa mirovnog sporazuma sa Izraelom, koji je potkraj sedamdesetih godina u Camp Davidu potpisao Anwar al-Sadat.

Egipatskim generalima se ni ovoga puta ne može vjerovati da će ispoštovati obećanja o provedbi slobodnih izbora iduće godine. Ako to, pak, učine, bit će to radi pridobijanja naklonosti zapadnih mentora, prije svega SAD-a i EU-a, te kako bi očuvali vlastite privilegije i kontinuirani priliv finansijske pomoći, a ne iz težnje ka demokraciji.

Policijski isljednici pokušavaju iskonstruirati optužnicu protiv Mursija kako bi, kriminalizirajući njega osobno i Muslimansku braću, uklonili sa političke scene najveću političku snagu u Egiptu.

Ako se to i desi, egipatska vojska učinit će sve da ishod tih izbora bude u skladu sa priželjkivanim scenarijem, koji će reflektirati takav odnos snaga koji će vojsci i dalje osiguravati da drži poluge vlasti i Egiptom upravlja iz pozadine, kao što je to činila za vrijeme Mubarakovog diktatorskog režima, s tim da će za to imati makar i privid narodnog legitimiteta.

Egipatske oružane snage pokušale su manipulirati i Muslimanskom braćom, ali im to oni nisu dozvolili, iako su nekoć zajedno učestvovali u obaranju monarhije. Nakon što su ustanovili da je njima nemoguće manipulirati, uslijedile su mjere represije, pa su njihove najistaknutije članove zatvarali, mučili i ubijali. Najpoznatiji primjer je vješanje glavnog ideologa Muslimanske braće Sayyeda Qutba, kojeg je Naserov režim dao objesiti 1966. godine na osnovu iskonstruiranih optužbi za izdaju, rušenje ustavnog poretka i terorizam.

Trenutna kriza u Egiptu vrlo je složena i opasna i ako se za nju uskoro ne pronađe političko rješenje, koje će neminovno uključivati i učešće legitimnog Muslimanskog bratstva i oslobađanje te povratak na vlast svrgnutog predsjednika, u ovoj najvećoj arapskoj zemlji moglo bi doći do pravog građanskog rata, s obzirom na veliku polarizaciju političkih snaga i manipulaciju vojne hunte, koja to vješto iskorištava kako bi se što bolje pozicionirala u budućoj konstelaciji političkih odnosa.

Korist za Assadov režim

Egipat kao najjači idejni, politički, vjerski i kulturni centar arapskog svijeta ima najvažniju ulogu i uticaj na razvoj političkih i društvenih dešavanja u drugim zemljama regiona. Ako postane poprište građanskih sukoba, to će imati kobne posljedice za budućnost regije u cjelini.

Muslimanska braća, bez obzira na to što ih se nastoji po svaku cijenu delegitimizirati, pa čak i kriminalizirati, predstavljaju konstruktivnu političku snagu sa ozbiljnim demokratskim kredibilitetom, a time i snažan stabilizacijski faktor u regionu, budući da djeluju ne samo u Egiptu, nego i širom arapskog svijeta. Osim toga, oni su, bez obzira na neke ekonomske i političke pogreške, pokazali da su, također, konstruktivan međunarodni partner.

Odigrali su pozitivnu ulogu u pogledu približavanja stavova Hamasa sa Vladom u Tel Avivu, a surađivali su i sa MMF-om. Kada je u pitanju ekonomska politika, pozitivno su opredijeljeni spram kapitalizma, crpeći inspiraciju iz briljantne ekonomske efikasnosti prijateljske vlade AKP-a u Turskoj, koja je tokom protekle decenije postigla impresivne rezultate.

Egipatska vojska je sve vrijeme u cjelosti kontrolirala ekonomiju, a takvom njenom statusu posebno je doprinosila izdašna finansijska pomoć SAD-a u godišnjem iznosu od 1,3 milijarde dolara.

Uklanjanjem Muslimanske braće sa političke scene u Egiptu i marginalizacijom njihovog pozitivnog uticaja u regiji najviše koristi imat će despotski režim Bashara al-Assada u Damasku. Osim toga, time će biti osnažen i uticaj Irana u Levantu, budući da će Iran uspostaviti ponovni uticaj nad Hamasom, koji je za vrijeme Mursija na vlati bio oslabljen.

Kriminalizacijom Muslimanske braće daju se krila politici Rusije i Kine na Bliskom istoku. Režimi Arapskog zaljeva, sa izuzetkom Katara, koji se, također, na ovaj način pokušava marginalizirati, budući na izdašnu pomoć Muslimanskoj braći, možda će kratkoročno profitirati, ali će dugotrajne posljedice biti puno teže.

Eliminacijom Muslimanske braće egipatskim vojnim vlastodršcima bio bi otvoren put za manipulaciju drugim, slabije organiziranim i međusobno podijeljenim pripadnicima sekularne i tzv. liberalne opozicije.

Zapadni centri moći nisu, očito, ništa naučili iz svoje bliske povijesti u regiji, koju je karakterizirala politika intervencionizma i podržavanje despotskih režima na štetu slobode, demokracije i procesa koji se smatraju njihovim neotuđivim dijelom, a to su izbori i glasačka kutija.

Zanimljiva je paralela sa Iranom za vrijeme pedestih godina. Svrgavanjem demokratski i legitimno izabranog premijera Muhameda Mosadiqa 1953, unatoč njegovom liberalnom opredjeljenju, zapadne zemlje su posijale sjeme buduće islamske revolucije, koja koja se dogodila u Iranu 1979. godine. Sličan scenario ne može se isključiti ni u Egiptu, ali ni u drugim arapskim zemljama u narednim decenijama.

Toleriranjem despotizma u arapskom svijetu i odustajanjem od principa demokracije, koje su same proklamirale SAD i EU, mogle bi proizvesti kobne posljedice, čija će cijena biti isuviše visoka. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera