Čvrste pesnice sektaštva u Siriji

U slučaju sektaškog profiliranja sukoba smanjuju se i mogućnosti nekog značajnijeg vanjskog interveniranja (Reuters)

Piše: Mirnes Kovač

Horor je najblaža riječ za situaciju u Siriji koja, ušavši u treću godinu, prelazi iz jednog oblika sukoba u drugi. Počelo je mirnim demonstracijama protiv dugogodišnjeg diktatorskog režima, u valu zahtjeva za dostojanstvom i slobodom koji je zahvatio arapski svijet, da bi se uskoro pretvorilo u očajni građanski rat sa svim pretpostavkama da uskoro, ako već nije, dobije najgori oblik sektaškog sukoba.

Sektaški sukob se sada nasilu formatira i uklapa u kontekst promjena i previranja na Bliskom istoku i ne samo da će te promjene trajno osujetiti, ma u čijem to interesu bilo, već će znatno narušiti prirodno stanje islama koje je poštovalo raznolikost i imalo snage da u koegzistenciji drži širok spektar sekti i grupa.

Razvoj događaja posljednjih dana je itekako zabrinjavajući. Prvo su se pojavili izvještaji o korištenju hemijskog naoružanja. Reagirao je američki predsjednik Obama, ponovivši raniji stav američke administracije da će upotreba hemijskog oružja u konfliktu biti “prelazak crvene linije.” Ma šta to značilo, realne su procjene da zapadne sile nemaju ni volje ni odlučnosti da se upuštaju u tako iskompliciranu situaciju, posebice nakon traumatičnih iskustava iz Iraka i Afganistana, te kompromitirajućih jednostranih intervencija izvedenih proteklih godina, a koje su umnogome doprinijele ovako bezizlaznom stanju u Siriji.

Treba se samo prisjetiti okolnosti interveniranja u Libiji i reakcija Rusije i Kine. S druge strane, izvješća o korištenju hemijskog naoružanja ostala su problematična u pogledu vjerodostojnosti, a redale su se i analize sa klasičnim tezama i antitezama o tome ko je i zbog čega iskoristio nervni gas sarin.

Čija je korist

Potom se pojavio “prijevremeni” govor vođe libanskog Hezbollaha, Hasana Nasrallaha. “Sirija ima prave prijatelje u regionu  i svijetu  koji neće dopustiti da Sirija padne u ruke Amerike, Izraela i tekfirskih (ekstremnih) grupa,” rekao je Nasrallah, posebno upozorviši na to kako će uslijediti “opasna odmazda” ukoliko se šteta nanese historijskom šiijskom svetištu Sejjide Zejnebe (džamija i grob unuke Božijeg poslanika) južno od Damaska. Interesantno je da je ovu poruku Nasrallah odaslao iz Teherana, gdje je nazočio konferenciji o odnosu islamskih učenjaka prema “islamskom buđenju”, kako iranski režim voli nazvati promjene koje su od 2011. godine zadesile širi region Bliskog istoka.

Kao i uobičajeno, Nasrallahov govor je uznemirio arapski sunijski svijet. Nakon samo nekoliko dana, oštar odgovor Nasrallah je dobio od najutjecajnijeg sunijskog vjerskog lidera, šejha Jusufa el-Karadawija. On je tokom propovijedi petkom sa govornice džamije u Dohi osudio i Nasrallaha i iransku podršku Assadu, a dotakao se i ugnjetavanja sunija u Iraku. Otvoreno je pozvao arapske zemlje da svim sredstvima spase sunijsku braću u Siriji. “‘Istinski ‘Hezbollah’ (Allahova stranka) ne može nikada pomagati nasilnicima, to je ‘hizbu-šejtan’ (Sotonina stranka)! – oštro je osudio Karadawi i pozvao međunarodnu zajednicu i zapadne zemlje poimenice da iz humanitarnih razloga zaustave pokolj civila u Siriji.

Gubitnici su, naravno, najviše i dugoročno najteže, sirijski građani, oni koji su imali namjeru osloboditi se tiranije i živjeti u svojoj domovini sretniji, slobodniji i prosperitetniji.

Nasrallah je, ustvari, svojim govorom potvrdio ono od čega svi strahuju, a to je da će se situacija u narednom periodu u Siriji još više pogoršati. Sada to prvi put čine i vjerski lideri, otvoreno i javno pozivajući na spas ugrožene sunijske ili šiijske braće, zavisno od toga ko se obraća. Poruke na ekstremnim selefijskim forumima, koje pozivaju na obračun sa šijama, te snimci mobiliziranja šiijskih dobrovoljaca u Iraku za pomoć ugroženim šiijskim svetinjama u Siriji, sada dominiraju, iako realno stanje na terenu u Siriji još nije tako sektaški izdiferencirano. Jer, na Assadovoj strani se još bori i, ustvari, njegovu armiju čini većinska sunijska populacija, kao što i na strani pobunjenika ima veoma veliki broj alevita, kršćana i drugih.

Ono što se sada nameće kao važno pitanje jeste – ko ima koristi od pretvaranja sirijskog konflikta u sektaški sukob?

Opravdane su sumnje da Assadov režim ovim preusmjerava pažnju sa glavnih razloga zbog kojih je pobuna u ovoj zemlji i krenula. U slučaju sektaškog profiliranja sukoba smanjuju se i mogućnosti nekog značajnijeg vanjskog interveniranja. Paralelno tome, dosad počinjeni zločini režima i više od 70 hiljada žrtava teže će biti procesuirani. Zar nije čudno što se od strane međunarodnih instanci pravde još ne čuju najave uspostavljanja specijalnih sudova za ratne zločine i otvorenija upozorenja na međunarodni progon počiniocima zločina protiv civilnog stanovništva?

Opravdane su, također, sumnje da se ovakvim novim formatom sukoba dodatno učvršćuje tzv. “šiijski polumjesec”, na kojeg su upozorili neki sunijski arapski vladari nakon sukoba u Iraku i preovladavanja šiijskog elementa. Ovakva teza dugoročno održava stabilnim i režim u Teheranu, ali i svoju protutežu, jer će ona sigurno ojačati i stabilizirati monarhističke arapske sisteme koji se oslanjaju na Rijad, a koji sada pažnju svoje javnosti mogu mirno skrenuti od reformi ka mobiliziranju javnog mijenja protiv sve veće šiijske prijetnje.

Gubitnici su, naravno, najviše i dugoročno najteže, sirijski građani, oni koji su imali namjeru osloboditi se tiranije i živjeti u svojoj domovini sretniji, slobodniji i prosperitetniji. Sektaški sukob u Siriji trenutno, a potencijalno i u širem regionu Bliskog istoka, umnogome će odvratiti i međunarodnu zajednicu. U ovako diskreditiranom stanju UN-a i Vijeća sigurnosti u slučaju Sirije, zapadnim silama ostaje samo da izaberu najmanje štetni način involviranja, a ukoliko to bude potpuno razvijeni sektaški sukob, onda su izgledi za humanitarnu intervenciju i spašavanje civila još bljeđi.

Pitanje Izraela

I, naravno, tu je važan faktor koji se upravo posljednjih par dana istakao u prvi plan. Izrael, čini se, nije mogao ni zamisliti idealniji razvoj događaja po svoje geostrateške prilike. U narednom periodu u prilici je svaki svoj potez učiniti dvostruko, pa i trostruko efikasnim za svoje interese. Međutim, posljednjim zračnim napadima na sirijske ciljeve oko Damaska i navodne vojne konvoje namijenjene Hezbollahu, čudno, upravo će najljući neprijatelj Irana i Hezbollaha na čistac izvesti i razbistriti cjelokupnu dogmu tzv. “šiijskog polumjeseca”.

Sirijska nacionalna koalicija je već osudila napad i optužila Izrael da koristi situaciju za sticanje prednosti. Također, optužila je i tempiranje vremena ove operacije koja je, čini se, efikasno iz fokusa istjerala posljednje masovne zločine Assadovog režima nad civilnim stanovništvom Banijasa i okolnih sela.

Od samog početka sukoba u Siriji permanentni argument šiijskog Irana i njegovih satelita u Iraku i Libanu za podršku Assadu bio je odbrana Sirije kao ključnog bojnog polja protiv “cionističkog entiteta” i podrška Palestini. Iako je do sada, za nešto više od dvije godine, deset puta više Sirijaca stradalo od Assadovog režima negoli od Izraela za 65 godina, sada će biti prilika da se, umjesto priče o nepokolebljivoj “borbi protiv cionista”, pokaže koliko je šiijska pesnica čvrsta i uistinu spremna uzvratiti na napad Izraela.

Ovaj konflikt će zasigurno osvijetliti i sve laži zalaganja za tzv. “palestinsko pitanje”. I to upravo proporcionalno gromoglasnosti njegovih zagovaratelja, ma ko oni bili i ma kojoj sekti pripadali, ukoliko ga, kao što, uostalom, čine i sa Sirijom, koriste za svoje vlastite geopolitičke agende.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Članica UN-ovog tima Carla del Ponte izjavila da UN ima podatke da su pobunjenici u Siriji koristili nervi gas sarin.

Published On 06 May 2013

Napadi su flagrantna agresija i opasno kršenje suvereniteta jedne arapske države, kazao Nabil al-Arabi, glavni tajnik Lige.

Published On 05 May 2013
Više iz rubrike Piše
POPULARNO