Reket slobodne trgovine

Piše: Dean Baker

U pristojnim krugovima u Sjedinjenim Američkim Državama podrška slobodnoj trgovini je nalik dobrim higijenskim navikama – uzima se zdravo za gotovo. Samo beznadežno primitivni i nečisti ljudi ne bi podržavali slobodnu trgovinu.

Postoji i osnova za ovakav stav. SAD je, svakako, imao ogromnu korist od kupovine raznih proizvoda iz drugih država po nižim cijenama. Međutim, to ne znači da je većina ljudi u zemlji uvijek imala koristi od svakog usmjeravanja ka širenju trgovine.

I to, svakako, ne znači da će zemlja imati koristi od svega što oni na vlasti zovu “slobodnom trgovinom”. To vidimo sada, u vrijeme kada se Obamina administracija zalaže za dva velika sporazuma o “slobodnoj trgovini”, koji, ustvari, imaju jako malo veze sa slobodnom trgovinom i vjerovatno će naštetiti onima koji nemaju novca i moći da uđu u igru.

Spomenuti sporazumi, Transpacifičko partnerstvo (TPP) i Ugovor o slobodnoj trgovini SAD-a i Evropske unije predstavljeni su kao velika otvaranja ka trgovini, kojom će se povećati rast i stvoriti nova radna mjesta.

U interesu velikih korporacija

Ustvari, eliminiranje trgovinskih restrikcija je relativno mali dio oba sporazuma, jer je većina carina i kvota već uveliko smanjena ili ukinuta.

Ovi sporazumi, zapravo, postoje kako bi velike korporacije ostvarile dobit. U nekim slučajevima, kao što je veća zaštita patenata i autorskih prava, ovakvi sporazumi od načela slobodne trgovine odstupaju za 180 stepeni. Oni podrazumijevaju veća ograničenja.

Svi argumenti koje trgovinski ekonomisti koriste protiv carina i kvota odnose se na zaštitu patenata i autorskih prava. Zbog carina i kvota cijene određenih proizvoda će porasti 20 ili 30 posto.  S druge strane, zbog zaštite patenata i autorskih prava cijena zaštićenih artikala mogla bi porasti 2.000 ili čak 20.000 posto iznad cijene na slobodnom tržištu.

Lijekovi koji se izdaju na recept i koji bi na tržištu koštali samo nekoliko dolara prodavali bi se za stotine ili hijlade dolara kada Vlada farmaceutskoj kompaniji dozvoli monopol nad patentom.

U slučaju patentiranih lijekova cijena koja bi se plaćala nije samo ona u dolarima i centima. Skuplji lijekovi imali bi direktan utjecaj na javno zdravlje, pogotovo u siromašnijim zemljama u kojima bi se provodili ovakvi sporazumi.

Ovo je još jedan primjer Vlade koja radi za malobrojnu elitu, a protiv interesa većine. I to sve radi na način koji je teško karikirati – moćne korporacije postaju direktni pregovarački partneri, dok su demokratski izabrani zastupnici spriječeni da sudjeluju u procesu.

Ovim sporazumima se promoviraju razne regulatorne norme, umnogome zato što bi one bile teško prihvaćene u uobičajenom političkom procesu. Naprimjer, vrsta kontrole interneta po Vladinom nalogu, koja je bila dio propalog Zakona o sprečavanju piraterije na internetu, vjerovatno će se ponovno pojaviti u jednom ili oba sporazuma.

Također, vjerovatno je da će se u sporazumima naći pravila koja limitiraju mogućnost vlada da ograniče ‘fracking’, novu tehniku za eksploataciju plina hidrauličnim lomljenjem.

Prema takvim pravilima moguće je da bi ne samo saveznoj, nego i državnim ili lokalnim vladama, bilo zabranjeno da uvode restrikcije kako bi zaštitili zdravlje građana.

Ovakve restrikcije bi se mogle pojaviti u TPP-u i Američko-evropskom sporazumu o slobodnoj trgovini. Razlog za korištenje kondicionala je da nijedan detalj ovih sporazuma još nije objavljen.

Obamina administracija vodi tajne pregovore o ovim paktovima. Nije objelodanila skoro ništa o procesu pregovora, niti je prijedlog sporazuma predočila relevantnim komisijama Kongresa.

Nevjerovatno, predočila je dijelove prijedloga TPP-a relevantnim kompanijama. Dok izabrani zastupnici u Kongresu ne mogu saznati ništa o predloženim pravilima o patentima za lijekove ili ograničenjima ‘frackinga’, Pfizer i Merck moći će dati svoj stav o patentima, a velike naftne i gasne kompanije će pomoći u pisanju dijela sporazuma koji se odnosi na eksploataciju plina.

Pritisak na Kongres

Kada sporazum bude dovršen, pretpostavlja se da će ogroman politički pritisak biti izvršen na Kongres da ga odobri, bez obzira na to šta on sadržavao. Osim političkih donacija, koje će simpatizeri sporazuma dobiti od interesnih grupa koje će od sporazuma imati koristi, mediji poput Washington Posta će i u vijestima i u komentarima kritizirati kongresmene koji se protive sporazumu. Beskrajno će ih predstavljati kao ignorantne neandertalce koji ne razumiju ekonomiju.

Realnost je, naravno, da upravo “slobodni trgovci” ili ne razumiju ekonomiju ili je namjerno ignorišu.

Mnoga pravila koja ćemo, vjerovatno, vidjeti u ovim sporazumima, kao što je veća zaštita patenata, usporit će rast i koštat će nas radnih mjesta.

Ovi sporazumi će, također, dovesti do redistribucije prihoda. Što više novca ljudi u zemljama u razvoju plate Pfizeru za lijekove i Microsoftu za softver to će manje plaćati za proizvode koje mi izvozimo, nasuprot “intelektualnom vlasništvu”. Ovo je odlična vijest ako imate mnogo dionica farmaceutskih ili softverskih kompanija, ali za većinu radnog stanovništva, koji nisu veliki dioničari, izvlačenje novca od ljudi u zemljama u razvoju nije dobra vijest.

Ovo je još jedan primjer vlade koja radi za malobrojnu elitu, a protiv interesa većine. I to sve radi na način koji je teško karikirati – moćne korporacije postaju direktni pregovarački partneri, dok su demokratski izabrani zastupnici spriječeni da sudjeluju u procesu.

Primamljivo je reći da Washington ne bi mogao postati korumpiraniji, ali vjerovatno hoće.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera