Balkanizacija Evrope i njenih političara

Piše: Davor Gjenero

Pojam balkanizacije ne ograničava se samo na opisivanje situacije u kojoj se veća državna tvorba raspada na više malih regija ili država, nego se njime naglašava i to da su ti mali novonastali entiteti uglavnom neprijateljski nastrojeni jedan prema drugome i da njihove političke elite nisu spremne na suradnju i pokazivanje bilo kakva obzira i razumijevanja za interese ostalih entiteta.

Otuda pejorativni karakter pojma balkanizacija.

Političke elite zemalja Zapadnog Balkana niti danas, više od dvadeset godina nakon raspada Jugoslavije, nisu naučile sputavati politički mentalitet, uz koji se vezuje pojam balkanizacije i to niti u unutarnjepolitičkom životu niti u međunarodnoj areni.

Cjelokupna mirovna arhitektura suvremene Europe izgrađena je na sprečavanju da takav mentalitet ovlada europskim političkim procesima, a da se uspostave takvi i unutarnji i međudržavni odnosi, u kojima će biti poštovani elementarni interesi svih zainteresiranih.

Europsko načelo dobrog upravljanja zasniva se na tome da u toku procesa donošenja odluka svi dionici (stakeholders) moraju biti uključeni, a da se odluka ne donosi pukom političkom većinom, nego uspostavljanjem kompromisa, koji će osigurati dobrobit svih zainteresiranih strana.

Dvije skupine

Slično je i u međunarodnim odnosima među zemljama Europske unije. Odluke se donose polako i to tako da niti jedna od strana ne bude zakinuta u ostvarivanju svojih važnih interesa, te da se nitko ne osjeća niti poraženim niti pobjednikom.

Taj europski mentalitet relativno je brzo politički prihvaćen u dvjema skupinama novih demokracija: baltičkim republikama i Višegradskoj skupini. I baltičke države su, zajedno s Mađarskom, Poljskom, Češkom i Slovačkom, ubrzo nakon raspada željezne zavjese uspostavile međusobnu suradnju, u kojoj su zanemarile sve eventualne bilateralne probleme koji postoje među njima i koncentrirale se na suradnju u reformama i  pristupanju euroatlantskim strukturama i europskoj integraciji.

Time su pokazale da su savladale prvu važnu lekciju europske integracije: Europska unija, naime, ne želi u svoj okvir unositi probleme, posebno ne one vezane uz granice, koji bi mogli opterećivati cijelu integraciju.

Najgore što su autoritarni vladari, poput Miloševića, Tuđmana ili slovačkog Vladimira Mečiara, mogli doživjeti od europskih kreatora politike bili su šutnja i zatvorena vrata.

Odnosi među političarima unutar Europske unije, odnosno njihov svojevrsni „protokol“, zasniva se na načelu solidarnosti. Zemlje članice prema van uvijek podupru jedna drugu, pa u sukobu s nekom od članica političar iz EU-a nikad neće poduprijeti predstavnike „treće zemlje“. Kad je riječ odnosima prema europskom susjedstvu, političari iz starih članica EU-a će prema tim zemljama uglavnom zauzimati stav razmjeran tome u kojoj se mjeri u toj državi poštuju principi važeći u EU-u.

Diplomatski odnos prema onima koji ne poštuju ta načela u mirnim je razdobljima svojevrsna „slavna izolacija“. Europska unija uglavnom ne rabi taktiku SAD-a, koji u kriznim vremenima i situacijama u takve države odašilje „diplomatske specijalce“, koji se ne osvrću pretjerano na diplomatski protokol, pa one koji stvaraju probleme prilično izravno i grubo suočavaju s konsekvencama njihova djelovanja.

Stari protokol

Unija nikad nije imala nekoga poput američkog specijalnog izaslanika Richarda Holbrooka ili diplomata za posebne misije (u Bugarskoj, Hrvatskoj i na kraju Srbiji) ambasadora Williama Montgomeryja. Najgore što su autoritarni vladari, poput Miloševića, Tuđmana ili slovačkog Vladimira Mečiara, mogli doživjeti od europskih kreatora politike bili su šutnja i zatvorena vrata.

Upravo se tako, sukladno starom europskom protokolu, nedavno u Crnoj Gori, prema opoziciji koja, prema mišljenju europskih institucija neopravdano zahtijeva poništenje rezultata predsjedničkih izbora, a to čini kao dio politike destabilizacije crnogorske državnosti i sprečavanja ostvarivanja euroatlantskih ambicija političke (doduše, tijesne) većine, u Podgorici ponijela barunica Catherine Ashton, kao visoka predstavnica za vanjsku i sigurnosnu politiku Unije.

Međutim, političari koji dolaze iz zemalja „nove Europe“, kao što su slovački ministar vanjskih poslova Miroslav Lajčak ili slovenski europarlametarac Jelko Kacin, ne zauzimaju stranu u ovom sukobu diplomatski suzdržano, poput lady Ashton, nego vrlo ostrašćeno.

Razlog za takav stav mogla bi biti posvećenost europskom proširenju i briga za europsku perspektivu Zapadnog Balkana.

Međutim, uočljivo je da političari iz zemalja nove Europe, kad se sami uključe u neki od političkih sporova u europskom susjedstvu i u njemu zauzmu stranu, apriorno očekuju „poštovanje“ u tim zemljama. Iako se sami spuštaju na razinu domaćeg diskursa u balkanskim državama, oni očekuju da se takav diskurs nikako ne smije primjenjivati prema njima.

Na taj način ozbiljno štete zajedničkoj europskoj politici proširenja, ali i konceptu stabilizacije mira i suradnje pomoću politike europske integracije.

Neugodno razdoblje

Najzanimljivije miješanje balkanskoga i europskog političkog diskursa događalo se proteklih godina, vezano za hrvatsko pristupanje Europskoj uniji i slovensko uvjetovanje njihova „dopuštenja“ za integraciju Hrvatske hrvatskim popuštanjem u bilateralnim sporovima.

Slovenija je, s jedne strane, igrala na kartu načela solidarnosti, a, s druge, nije bila spremna niti na potiskivanje bilateralnog problema u ime europske suradnje (princip koji je omogućio suradnju Mađarske i Slovačke, unatoč brojnim bilateralnim problemima) niti na kompromis, zasnovan na zadovoljavanju interesa obiju strana.

Iako se dijalog između Hrvatske i Slovenije često spuštao na razinu negativno pojmljenog balkanskog diskursa, tadašnji je slovenski predsjednik Danilo Turk često ponavljao kako hrvatska politika ne poštuje Sloveniju, koja je članica Europske unije.

Sjećanje je javnosti, međutim, vrlo kratko.

Zato  će 1. srpnja ove godine početi za slovensku politiku relativno neugodno razdoblje, na koje će se slovenski političari tek morati naviknuti, jer će nestati razlika u poziciji dviju zemalja. Budući da nijedan problem dviju država u pristupnom razdoblju nije do kraja riješen, tek treba vidjeti hoće li Hrvatska i Slovenija u Uniju unijeti negativan balkanski politički mentalitet i stvoriti žarište unutarnje krize ili će političke klase dviju država probleme naučiti rješavati kompromisom, uvažavajući interese obiju država kao legitimne.

Iako je Slovenija u proteklim godinama uspješno iskorištavala prednosti članstva, pa i ovladala važnim položajima u europskoj diplomatskoj i političkoj mreži na Zapadnom Balkanu, nije se pokazala vještom u kreiranju koalicija unutar Europskog vijeća. Uskoro ćemo vidjeti hoće li hrvatski političari u tome biti uspješniji.

‘Slovenski sindrom’

U svom pristupnom razdoblju Hrvatska je naglašavala distancu prema slovenskom, odnosu prema europskom susjedstvu i naglašavala da se ona neće, zbog bilateralnih problema, koristiti blokadama prema svojim susjedima Crnoj Gori, Srbiji i Bosni i Hercegovini, kao što je to Slovenija činila njoj.

Ponašanje nekih od slovenskih aktera, pri čemu je prednjačio predsjednik Turk, ali nisu zaostajali niti neki drugi slovenski političari vrlo „vidljivi“ na balkanskoj sceni (Jelko Kacin, Ivo Vajgl) koji su zahtijevali poštovanje, ali nastupali s diskursom utemeljenim na „balkanskim vrijednostima“, istovremeno izražavajući prezir prema Balkanu i zahtijevajući poštovanje prema superiornoj slovenskoj „europskoj poziciji“, vrlo je snažno iritiralo hrvatsku javnost.

Sjećanje je javnosti, međutim, vrlo kratko.

Ubrzo nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji i od njenih će se aktera očekivati angažman u susjednim državama i poticanje zajedničke politike proširenja. Tek treba vidjeti hoće li hrvatski političari u toj novoj situaciji imati snage oduprijeti se sirenskom zovu „slovenskog sindroma“, dakle, ispunjavanju kratkoročnih sebičnih ciljeva, uplitanju u sukobe i istovremenom očekivanju da druga strana poštuje „superiornost“ njihove pozicije predstavnika zajedničke europske politike.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera