Mamićev pogubni društveni utjecaj

Piše: Davor Gjenero

Malo je aktera u hrvatskoj javnosti koji, poput Zdravka Mamića, sustavno i ustrajno već godinama kontaminiraju javnost diskursom primjerenom samo totalitarnim i autoritarnim sustavima. Sve do ovogodišnjih „martovskih ida“, obljetnice kraja Cezarove diktature, Mamić je bio jasan dokaz toga da u Hrvatskoj svi građani nisu jednaki pred zakonom.

Junakom crnih kronika postao je još u vrijeme kad se našao u „opoziciji Tuđmanovu režimu“ i borio se „za sveto ime Dinamo“, što ga je Tuđman žrtvovao u ime svoga nacionalističkog kiča.

‘Otpor režimu’

Njegov „otpor režimu“, međutim, bio je tada vrlo precizno odmjeren i sukob oko Dinama između njega i režima riješen je tada „džentlmenski“, otkupom njegova vlasničkog udjela u klubu. Zato je istovremeno mogao javno vrijeđati i maltretirati policajca u središtu Zagreba, koji je pokušao sankcionirati to što je ovaj nepropisno parkirao svog Jaguara. Čak niti to što je lokalna televizija sve snimila sa svog balkona, ispod kojeg se incident događao, pa onda višekratno emitirala snimku, nije dovelo do ikakvih konzekvenci za Mamića.

Smjena vlasti 2000., od koje su mnogi očekivali radikalne društvene promjene, nije bitno utjecala na Mamićev društveni status. Kad je ovaj 2003. naumio sagraditi neboder u poslovnom središtu grada, koji nije bilo moguće uklopiti u prostorni plan, pa nije mogao dobiti građevinsku dozvolu, stvar je riješio tako da je u Gradskoj skupštini napao i izudarao pročelnika za prostorno planiranje Miljenka Mesića.

Malo je aktera u hrvatskoj javnosti koji, poput Zdravka Mamića, sustavno i ustrajno već godinama kontaminiraju javnost diskursom primjerenom samo totalitarnim i autoritarnim sustavima.

Umjesto da za to krivično odgovara Mamić, žrtvom sukoba postao je Mesić, kojeg su uskoro smijenili s položaja u gradskoj upravi, a Mamić je vrlo skoro dobio traženu dozvolu.

Tek nakon te epizode Mamić se razvio u tipičnoga „društvenog lidera“ iz autoritarnih društava.  Pokazao je da model, koji primjenjuju svi populistički vođe u totalitarnim pokretima, da u društvu samo trebaju pokazati da se ničega ne boje i da ni pred čime ne prežu, pa da onda mogu povesti ustrašenu masu ili ostvariti sve svoje interese, itekako dobro funkcionira u Hrvatskoj.

Kombinacija pokazivanja da za njega zakoni ne vrijede, ovladavanja najvećim državnim nogometnim klubom, kroz koji se prelijeva ogroman kapital, i neobuzdanih medijskih nastupa pretvorili su ga u društvenog čimbenika od nacionalnog značenja.

Ustaljena praksa

Mamić u domaćoj javnosti nikad nije prezao od posve otvorenog nacionalizma, kao i svi autoritarci uzimao si je pravo da on sudi o tome tko pripada kojoj nacionalnoj zajednici. Pravilo je svakog totalitarnog poretka da nije Židov (ili za hrvatske potrebe, Srbin) onaj tko to jest, nego onaj za koga režim odredi da to jest. Tako je i Mamić sebi uzimao pravo da ljude proglašava Srbima, komunistima, udbašima… ako su se u javnosti usudili na neki način suprotstaviti mu se ili dovesti u pitanje trošenje javnog novca na „njegov“ Dinamo.

Kad je ovaj 2003. naumio sagraditi neboder u poslovnom središtu grada, koji nije bilo moguće uklopiti u prostorni plan, pa nije mogao dobiti građevinsku dozvolu, stvar je riješio tako da je u Gradskoj skupštini napao i izudarao pročelnika za prostorno planiranje Miljenka Mesića. Umjesto da za to krivično odgovara Mamić, žrtvom sukoba postao je Mesić, kojeg su uskoro smijenili s položaja u gradskoj upravi, a Mamić je vrlo skoro dobio traženu dozvolu.

Sve to godinama je bila ustaljena praksa i nitko nije ozbiljnije reagirao, na primjer, kad je profesora emeritusa zagrebačkog sveučilišta javno nazvao udbašem i hrvatskim neprijateljem. Kad je prema svojim kriterijima ministra znanosti, obrazovanja i sporta nazvao Srbinom, iako se ovaj tako ne izjašnjava, ali i neprijateljem Hrvatske, koji genetski ne podnosi ništa hrvatsko, čini se da je ipak napravio korak previše.

U ozbiljnim društvima Mamiću bi jednostavno bio uskraćen put do javnosti. Njegove ekscese mediji ne bi prenosili, dajući im prostor u središnjim minutama informativnog programa i na naslovnicama novina, nego bi ih se možda uzgred spominjalo u crnim kronikama.

Njegovi ispadi bili bi već odavno sankcionirani prema prekršajnom ili možda prema kaznenom zakonu.

Ovako je u petak, 15. ožujka 2013. protiv Mamića prvi put pokrenuta ozbiljnija istraga, koja će vjerojatno rezultirati pokretanjem kaznenoga postupka. Čini se da je konačno sazrela i klima da ga se suspendira s pozicija u nogometnoj organizaciji.

Nema nikakve mogućnosti da bi ga njegovo uhićenje moglo pretvoriti u žrtvu. Za navijače Dinama on je već godinama, točno sukladno njegovoj retorici, Srbin i Cigan, dakle, sve ono što i u njegovom pojmovnom sustavu simbolizira „neprijatelja“.

Za ostatak Hrvatske, pak, on je simbol centralizma Zagreba, sustava korupcije koji grumfovski uzima siromašnima i daje bogatima i koji sprečava da se izvan Zagreba stvori išta relevantno.

U ozbiljnim društvima Mamiću bi jednostavno bio uskraćen put do javnosti. Njegove ekscese mediji ne bi prenosili, dajući im prostor u središnjim minutama informativnog programa i na naslovnicama novina, nego bi ih se možda uzgred spominjalo u crnim kronikama. Njegovi ispadi bili bi već odavno sankcionirani prema prekršajnom ili možda prema kaznenom zakonu.

Sukob s Vladom, koliko god ga je Mamić pokušao prikazati kao sukob samo sa jednim njenim članom, sigurno će utjecati na koruptivnu strukturu  u forumima Hrvatskoga nogometnog saveza.

Na ‘drugu stranu’

Kad druga strana prvi put pokaže odlučnost i snagu, podanici jednog autoritarnog aktera odmah će preskočiti na „drugu stranu“ i nastojati pokazati kako nikada nisu imali ništa s odsad ozloglašenim.

Pokretanje postupka protiv Mamića zbog govora mržnje na neki je način olakšanje za hrvatsko društvo. Dobro je da je, možda, došao kraj praksi da zakoni ne važe za one koji ih se usude drsko kršiti, pritom ponižavajući i one koji bi trebali štititi zakonitost, i sugrađane koji poštuju zakonski poredak.

Sukob s Vladom, koliko god ga je Mamić pokušao prikazati kao sukob samo sa jednim njenim članom, sigurno će utjecati na koruptivnu strukturu  u forumima Hrvatskoga nogometnog saveza.

Sramota je, međutim, da je reakcija pravosuđa i policije uslijedila tek kad je Mamić, neobuzdano, surovo i nacionalistički, nasrnuo na ministra u Vladi, dakle, osobu koja je zaštićenija i sigurnija od ostalih sugrađana i koja, po logici svog položaja, mora biti izloženija riziku od javnih verbalnih napada.

Kad je Mamić napadao sveučilišne profesore, novinare, policajce na ulici, suprotstavljene mu sportske radnike, sportaše, koji su nastojali izbjeći iz njegove menadžerske mreže, gradske činovnike… ovi, daleko manje zaštićeni od ministara, nisu dobivali baš nikakvu javnu zaštitu.

Koliko god uspostavljanje prakse da se zakoni odnose i na pojedince poput Mamića izgledalo kao ohrabrenje zagovornicima načela vladavine prava i jednakosti pred zakonom, valja vidjeti je li hrvatsko društvo išta naučilo iz ove epizode.

Tek ćemo vidjeti hoće li mediji naučiti lekciju kako su totalitarizam i kontaminiranje društva totalitarnim ideologijama nemogući bez medijskog posredovanja. Čini se, nažalost, da neće.

Važnije od zanimljivosti

Sada kad Mamić pada, kao da opstaje obrazac što ga je ovaj uspostavio. Njegova pogubnog društvenog utjecaja ne bi bilo da mediji godinama nisu toliku pozornost posvećivali njegovim ispadima, a i sad kad se protiv njega pokreće postupak zbog govora mržnje i nacionalne diskriminacije, odnosno kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju, mediji opsežno prenose njegove nesuvisle izjave o ministru i tako im daju javno značenje.

Koliko god uspostavljanje prakse da se zakoni odnose i na pojedince poput Mamića izgledalo kao ohrabrenje zagovornicima načela vladavine prava i jednakosti pred zakonom, valja vidjeti je li hrvatsko društvo išta naučilo iz ove epizode.

Dok hrvatski medijski profesionalci ne nauče lekciju da je javno dobro važnije od „zanimljivosti“ takvih istupa, Hrvatska neće biti sigurna od pojave nekoga ozbiljnijega i opasnijeg manipulatora, koji bi za modeliranje protudemokratskog pokreta mogao upotrebljavati retoriku vrlo sličnu onoj koja je u proteklom razdoblju obilježavala izvršnog predsjednika Dinama Zdravka Mamića.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera