Živim za dan neokaljan nogometom

Piše: Zoran Čutura

Znam da se od mene u prvom redu očekuje pisanje o košarci, tu sam na domicilnom području, a čim s tog terena izađem na mentalnu ekskurziju, nađem se na skliskom terenu – i svjestan sam toga. Ipak, ne mogu odoljeti nogometu, netom su završene kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, za Hrvatsku poluuspješne kvalifikacije: rezultatski korektne ulaskom u repesaž, dojmom katastrofalne zbog serije loših rezultata i još lošijih igara na samom kraju.

Nije mi na kraj pameti analizirati treba li nacionalna selekcija igrati sustavom 3-5-2 ili 4-4-1-1, trebaju li lijevog beka igrati Strinić, Lovren, Pranjić ili netko četvrti. Više bih se želio time pozabaviti fenomenološki.

U Hrvatskoj postoji i nešto važnije od nogometa – armija nezaposlenih, odljev sposobnih, vladavina mediokriteta, kriza kojoj se ne nazire kraj, socijala, varanje, laganje, krađe i obmane na svakom koraku.

Proteklih desetak dana, od najava domaće utakmice s Belgijom i teoretske šanse da se u Brazil ide izravno, preko dva uzastopna poraza, akceptiranja činjenice da je „repka“ u dodatne kvalifikacije prošla samo zahvaljujući pogotku Italije u Danskoj za poravnanje 2-2 u dodatnom vremenu i odlaska izbornika Štimca – stanovnici Hrvatske bili su izloženi nezapamćenom mentalnom teroru.

Nemam nimalo problema s tezom da je „nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu“, pa u skladu s time i dobiva odgovarajući medijski prostor. Štoviše, mislim da je u mojoj domovini nogomet prerastao status „sporedne stvari“, pa neka bila i najvažnija sporedna stvar. Zašto?

Nogomet je postao glavni

U kolektivnom poricanju jednostavno ne priznajemo da u Hrvatskoj postoji nešto važnije od nogometa – armija nezaposlenih, odljev sposobnih, vladavina mediokriteta, kriza kojoj se ne nazire kraj, socijala, varanje, laganje, krađe i obmane na svakom koraku. Time je ono što je glavno postalo sporedno, a nogomet je postao glavni.

Imamo još jednu karakteristiku – volimo se identificirati s pobjednicima, a naši nogometaši kroz kratku i slavnu povijest i jesu bili pobjednici. Uglavnom…

Plasman na svako veliko nogometno natjecanje za malu državu poput Hrvatske je veliki uspjeh i tu dileme nema. Ljudi koji vode nogomet u najmanju ruku imaju status saborskih zastupnika, a izbornik ima status premijera i medijski je i zastupljeniji od prvog čovjeka države, barem u intervalima kad je reprezentacija aktivna. I što se događa? Ponašaju se kao da toga nisu svjesni, vjerojatno i nisu, praveći budale od cijele nacije.

Nisam 100 posto siguran kuži li to nacija, ali ja se osjećam grandioznom budalom nakon što vidim lošu igru i poraz naše reprezentacije, a onda se izbornik pojavi na televiziji pet minuta nakon što su suparnici na travnjaku proslavili pobjedu i kaže mi u lice, dok sjedim u žutoj fotelji, kako je „Hrvatska više imala loptu u nogama i izvela je više kornera, a poraz je rezultat individualnih grešaka na koje nitko nije mogao računati“. Halo???!!!

Jasna je meni sportska diplomacija, ima je otkako sport postoji, čak nije upotrijebljena ni stara narodna „lopta je okrugla“, ali… Što je previše – previše je.

Prethodno je rekao da se „pos… u usta kritičarima“ i da „neće ni novinari ni javnost ocjenjivati njegov rad“. Zaustavimo se tu.

Status premijera

Čovjek koji za javnost može doslovce reći što god hoće i svaka će njegova riječ biti prenesena, čovjek koji je posljednjih desetak dana u medijskom statusu premijera Milanovića – izabrao je falsifikate, vulgarnosti, izabrao je stav i rječnik primjerene kakvom opskurnom kvartovskom kafiću u kojem su posjetitelji uvijek na rubu agresije, verbalne ili tjelesne, jer negdje i nekako moraju ispoljiti višak energije.

Ali, nije Igor Štimac nikakav „krivac“ u sredini u kojoj se krivac uvijek traži i nalazi, jer bez pronalaska krivca teško je živjeti. On je samo paradigma funkcioniranja nogometa, pa čak i ove sredine u cjelini. Pozicija zna sve, opozicija ne zna ništa, pozicija ne zna ništa, opozicija zna sve i jedva čeka da postane pozicija, da bi potom učinila sve što može kako bi vječito i ostala pozicijom, bez obzira na kolateralne žrtve, zaboravljajući u djeliću sekunde kako se ponašala dok je bila opozicija.

Nogomet je muška stvar, a u muškom svijetu je osnovno pitanje tko ima veći… Štimac je nekontroliranim adrenalinskim istupima (eto, dajem mu odličan alibi smatrajući te istupe nekontroliranima…) najviše naškodio samome sebi, promijenio je percepciju o svome liku i djelu, nepovratno kontaminirajući svoj daljnji rad u javnom prostoru.

Rezultati kao mjerilo uspjeha? Da, u sportu je jedino rezultat egzaktno mjerilo vrijednosti. Nije to Eurosong. Ali…

Junak naše priče odlazak je apriori proglasio katastrofičnim događajem neslućenih mjerila.

„Ponekad pobijediš, ponekad izgubiš, ponekad pada kiša“, fantastičan je citat iz filma o baseballu „Bull Durham“. To da li skupina odraslih ljudi koji se i dalje igraju loptom (negirajući surovost odrastanja i društvenih nužnosti) pobijedi ili izgubi utakmicu – sigurno nije razlog za generiranje ekstremnih emocija.

A svako djelovanje u javnom prostoru, naglašavajući ponovno da je nogometna reprezentacija možda i najjavniji od svih javnih prostora u Hrvatskoj, podložno je i kritici.

„Kritičar je onaj koji zna vrijednost svemu i ne zna vrijednost ničemu“, rekao je Oscar Wilde. Da je sad već bivši izbornik znao za taj citat, možda bi lakše podnosio i poraze i neriješene rezultate i kritike, možda ne bi davao do znanja kako mu je pogonsko gorivo opsesija pronalaska neprijatelja među tim omraženim kritičarima.

Interesna skupina IDZ

I, što sad, što dalje?

Junak naše priče odlazak je apriori proglasio katastrofičnim događajem neslućenih mjerila. „Ako odlazim ja, odlaze i Davor (predsjednik Saveza – Šuker) i Zdravko (alfa i omega hrvatskog nogometa – Mamić).“ Da, pa?

Igor, Davor i Zdravko nisu Sveto Trojstvo – Otac, Sin i Duh Sveti – koji vlada sferom duhovnog, niti su trijumvirat – Cezar, Pompej i Kras – koji vlada sferom svjetovnog.

Kad se krajnje banalno pred javnost postavi ova jednadžba, ispada kako su nekakva Trijada, oduvijek simbol podzemlja i ilegalnih djelatnosti. Trijadama se ne bih bavio i nije me stid priznati da ih se bojim…

Slutim da će se ta interesna skupina IDZ brzo raspasti, da će im zajednički interesi dogorjeti potiho poput svijeće, a da će lopta i dalje biti okrugla, ne postajući ni jajasta ni kockasta. Slutim da će trava na terenima i dalje rasti, čak će mnogi biti uvjereni da čuju kako raste. Slutim da će Brazil i dalje biti prosperitetna država lijepih stražnjica, čak i ako hrvatski nogometaši ne odu na Svjetsko prvenstvo.

Nekako slutim i to da će Sunce sutra ponovo izaći na istoku i molim dragog Boga da taj moj novi dan bude neokaljan nogometom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera