Vatra se zejtinom ne gasi

“Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi”, napisao je davno Baltazar Bogišić, autor poznatog Opšteg imovinskog zakonika Knjaževine Crne Gore.

Tokom napornog dugogodišnjeg rada na tom projektu (1873-1885), Bogišić je proučavao crnogorske običaje, anketirao Crnogorce te proučavao povijesne spise. U Zakoniku je inkorporirao i najsavremenije pravne standarde, poput švicarskih zakonika Code de Grisons i Ciriškog kodeksa te Građanskog zakonika Californije.

Sentenca ovoga umnog čovjeka lijepo se uklapa u aktualnu situaciju u Federaciji Bosni i Hercegovini i državi Bosni i Hercegovini, koja je izazvana tzv. preslaganjem koalicionih partnera u Federaciji i na nivou države.

Šta se to “grbo” rodilo, a što vrijeme nikako da ispravi? Svakako, sam koncept Federacije, koja je u svojoj projekciji 1994. godine zamišljena prije svega kao instrument zaustavljanja sukoba između Armije Bosne i Hercegovine, s jedne strane, i Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, s druge strane. Ona je konceptualno, dakle, projicirana prije svega kao “bošnjačko-hrvatska” federacija, odnosno budući entitet u Bosni i Hercegovini.

Rekonstrukcija Federacije BiH

Dakle, dvoetnički entitet u jednoj višeetničkoj multikonfesionalnoj državi, u kojoj žive tri “konstitutivna” naroda i 17 zakonom priznatih nacionalnih manjina, kao i oni koji se označavaju kao “ostali”, oni koji nisu niti pripadnici konstitutivnih naroda, niti pripadnici nacionalnih manjina, ali jesu građani i državljani ove države i to mnogi sa višestoljetnim korijenima u Bosni i Hercegovini.

Tako “grbo” zaplanirana Federacija Bosna i Hercegovina nikada nije uspjela zaživjeti funkcionalno u punom kapacitetu, nego je od prilike do prilike, od slučaja do slučaja, praksa dokazivala upravo suprotno, da Federacija neće moći funkcionirati u zamišljenom i očekivanom obimu.

Treba ubrzano i sveobuhvatno razmišljati o rekonstrukciji Federacije i to na osnovama koje nudi presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju ‘Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine’.

Razlozi za to su višestruki, a zasigurno je jedan od krupnih taj što se političko predstavništvo u Federaciji, kao i u državi, zasniva na etničko-teritorijalnom načelu, umjesto, kao što je to u svakoj normalnoj državi red, na građanskom principu, koji svakako neće zanemariti i taj neophodan etnički element. Zato treba ubrzano i sveobuhvatno razmišljati o rekonstrukciji Federacije, i to na osnovama koje nudi presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine”.

Gledano iz tog rakursa, ne iznenađuju posljednja dešavanja u vezi s “preslaganjem” vladajuće koalicije u Federaciji, ali i na državnom nivou, jer je ukupnom kompliciranom mehanizmu donošenja odluka u Federaciji dodan još jedan – onaj stranačko-koalicioni, a to je prethodni neprirodni koalicioni savez formalno ljevičarske političke stranke (Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine) s prononsiranim desničarskim i etabliranim jednonacionalnim političkim strankama.

Mnogi su se neprijatno iznenadili i otvoreno kritizirali politički brak SDPBiH i Hrvatske stranke prava, Stranke demokratske akcije i Narodne stranke Radom za boljitak, odnosno nasljednika i sljedbenika dijametralno suprotstavljenih ideologija. Zbog toga je jedan broj članova tih stranaka napustio njihove redove. I ti danas slavodobno vrte glavom i govore: “Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se obijaju.”

S druge strane, takav politički brak je objašnjavan potrebom izgradnje države za čovjeka i stvaranja od Federacije Bosne i Hercegovine – Zapadne Njemačke. No, ubrzo nakon konačne uspostave vlasti na državnom nivou i obnovljene ljubavi između SDPBiH i Saveza nezavisnih socijaldemokrata (još uvijek nije poznato šta su sve u procesu pomirenja lideri ovih stranaka obećali jedan drugom), došlo je do zahlađivanja odnosa među partnerima u Federaciji. Svi prijašnji animoziteti unutar “stranaka Platforme” isplivali su na površinu, pa je samo trebao okidač kako bi se svi ti animoziteti pretvorili u sveobuhvatan politički rat, u kojem se ne biraju sredstva, “oružja i oruđa” kako bi se “neprijatelj” porazio.

Svaka razumna osoba u Bosni i Hercegovini, osoba koja kao zoon politikon racionalno razmišlja o aktualnoj političkoj situaciji u državi, ne može a da se ne zapita zašto se to sve desilo, šta se ovo dešava, koji su razlozi sklapanja neprirodnih koalicija, a potom pokretanja i izazivanja političke krize te koji su krajnji ciljevi koji se žele postići izazivanjem te krize u Federaciji, a time i u državi Bosni i Hercegovini.

Šta se željelo (i želi) izazivanjem krize u radu Vlade i Parlamenta Federacije, ali, vidjećemo uskoro, i u radu Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine? Ostaje još Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Da li će se ova kriza odraziti i u radu tog tijela?

Kontrolirani kaos

Ostaje da se vidi i dobije odgovor na pitanje kome sve to odgovara. Da li samo onima koji su zajednički osmislili ovu strategiju izazivanja “kontroliranoga kaosa” ili iza toga ima umiješanosti i nekih drugih kako domaćih, tako i međunarodnih faktora?

Povod je poznat. Stranka demokratske akcije, kao dio vladajuće koalicije, glasala je protiv budžeta Bosne i Hercegovine, SDPBiH je potom, poslušavši sugestiju Milorada Dodika kako SDA treba izbaciti iz vladajuće šestorke, pokrenuo sve raspoložive mehanizme raskida koalicije sa SDA i strankama “Platforme”, a što u operativnom smislu podrazumijeva izbacivanje ministara i drugih zvaničnika SDA iz vlasti sa svih nivoa i, što je posebno važno za političke stranke u izbornoj godini, iz upravnih i nadzornih odbora jakih državnih (javnih) kompanija.

Ne treba odbaciti i mogućnost organiziranja prijevremenih izbora u Federaciji, ako to može biti jedan od načina prevazilaženja ove nesumnjive političke krize.

Pri tome se SDPBiH očito precijenio u namjeri da taj “posao” završi do  27. juna, kada će biti održan “svebosanski sabor” u Briselu. Očito, to se neće moći završiti do toga datuma, pa će za istim stolom ipak morati sjesti i Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić i drugi koji su trenutno u žestokom političkom ratu. Tu će biti i oni iz Republike Srpske koji čine “vladajuću” šestorku, ali se slavodobitno smješkaju i naslađuju sukobima stranaka unutar Federacije, odnosno oni koji su očito primorani na izlaznu strategiju iz te strukture, ali i oni koji su u čekaonici za preuzimanje vlasti na nivou Vlade Federacije i Vijeća ministara.

U međuvremenu ne manjka optužbi, kao ni svakovrsnih “nemoralnih” ponuda za promjenu stranačkih dresova, boja, ili za odigravanje važne uloge “insajdera” i “spavača”, koji će se aktivirati kada to bude potrebno za glasanje i donošenje prijeko potrebnih odluka kako u Parlamentu Federacije, tako i u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.

U svoj toj situaciji na površinu je isplivao i “sindrom Sejde Bajramovića”, u liku visoko pozicioniranog člana SDA i ministra u federalnoj Vladi Federacije Desnice Radivojevića, koji je promijenio dres i iz SDA prešao u SDPBiH, kako bi omogućio deveti glas u Vladi Federacije za izglasavanje odluka o smjeni upravnih i nadzornih odbora javnih kompanija.

To je bio povod da se aktivira famozna bjanko ili “kovertirana” ostavka, koja se kao oblik stranačkog discipliniranja uveliko primjenjuje u svim strankama u Bosni i Hercegovini i šire. Sada će usljediti proces kojim će se pravno morati sankcionirati ovakva praksa, pa ostaje da se vidi šta će biti krajnji politički i sudski epilog.

No, nije loše podsjetiti da se nije dobro igrati s ustavnim, zakonskim i poslovničkim procedurama, kao što se to već jednom desilo u Domu naroda Parlamenta Federacije, kada je protumačeno i provedeno u praksi da “najmanje trećina delegata” jednog kluba pri izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije jeste pet od 17.

Politička kriza

Takvim tumačenjem izabran je Predsjednik Federacije, kao šef izvršne vlasti u Federaciji, a on je kasnije imenovao Vladu Federacije, čiji je rad sada doveden u pitanje, jer od 17 ministara osam nije većina, pa je zlata vrijedan taj deveti (pogotovu što se radi o Srbinu, potpredsjedniku Vlade), koji bi trebao dati legalitet i legitimitet svim budućim odlukama jednopartijske SDP-ovske vlasti u Vladi Federacije.

Da li će to moći opstati ili se ponovo nešto “grbo” rodilo ostaje da se vidi u narednim junsko-julskim danima. Tako se užarenom ljetu u Sarajevu priključila i užarena politička klima, koja još nije dosegla svoj vrhunac, ali je blizu erupcije.

Zato bi bilo dobro da se rješavanju ove nesumnjive političke krize priđe hladne glave, sagledavajući sve aspekte aktuelnog političkog trenutka, a ne da se isključivo gledaju uskostranački sitnosopstvenički interesi u svjetlu pozicioniranja za ovogodišnje lokalne ili naredne opće izbore.

Donosioci političkih odluka trebaju imati u vidu staru bosansku izreku “Vatra se zejtinom ne gasi”, te dati doprinos izgradnji političke kulture u Bosni i Hercegovini tako što će o svim razlikama razgovarati hladne glave, imajući prije svega općedruštveni, a ne uskostranački interes u vidu.

Pri tome ne treba odbaciti i mogućnost organiziranja prijevremenih izbora u Federaciji, ako to može biti jedan od načina prevazilaženja ove nesumnjive političke krize.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera