Pravosuđe svezanih ruku

Izricanje presude nekadašnjem predsjedniku Liberije Charlesu Tayloru je samo jedna mala iskra (AFP)

Piše: Enver Robelli

Značajan događaj u historiji pravde. Pobjeda pravde. Historijska sudska odluka. Tako su ili slično zvučali komentari brojnih zapadnih medija nakon što je jedan specijalni sud u Hagu pretprošle sedmice proglasio krivim nekadašnjeg liberijskog predsjednika Charlesa Taylora za teške zločine protiv čovječnosti.

To je prvi put da je nakon čuvenih procesa iz Nurnberga protiv nacističke klike jedan međunarodni tribunal osudio nekog bivšeg predsjednika države. Prema mišljenju sudaca, Charles Taylor imao je središnju ulogu u građanskom ratu u susjednom Sierra Leoneu, koji se odvijao u razdoblju 1996-2002. te u kojemu je živote izgubilo najmanje 30.000 ljudi. Među brojnim zločinima su ubistva, seksualno ropstvo te angažiranje djece kao vojnike u ratu.

Taylor je imao središnju ulogu u građanskom ratu u Sierra Leoneu, u kojem je živote izgubilo najmanje 30.000 ljudi. 

Suđenje u Hagu protiv Taylora bez ikakve sumnje šalje signal prema kolovođama rata i diktatorima: oni se ne mogu osjećati sigurnima da će izbjeći ruku međunarodne pravde. No, ne treba imati iluzije, jer takva poruka ne predstavlja nekakvu novost. Takva se poruka malo-pomalo ponavlja već 20 godina, od kada je počelo rušenje i raspad bivše Jugoslavije.

Tada je tzv. međunarodna zajednica (napose zapadne zemlje) ostala zapanjena razmjerima zločina na Balkanu, koje su izvršile poglavito srpske snage. Utemeljenje Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji predstavljalo je očajni odgovor protiv barbarstva.

Assad i Bashir

No i danas, u mnogim dijelovima svijeta, ubistva se nastavljaju. Uzimajući kao osnovu utemeljenje privremenog tribunala za bivšu Jugoslaviju, kasnije je utemeljen i Međunarodni kazneni sud, kao stalna institucija s prvenstvenom zadaćom proganjanja ratnih zločinaca. Ipak, sva ta nastojanja, uključujući i osuđivanje Taylora, neće odvratiti ratne zločince da i dalje čine zvjerstva.

To pokazuju i aktuelni primjeri. Sirijski diktator Bashar al-Assad vuče svijet za nos, terorizira vlastiti narod i uopće ga nije briga što može biti optužen od međunarodnog pravosuđa. Na drugoj strani, njegova supruga i u okolnostima građanskog rata u Siriji postaje tema zapadnih medija sa svojim ispadima tokom kupovanja.

Sirijski diktator Bashar al-Assad vuče svijet za nos, terorizira vlastiti narod i uopće ga nije briga što može biti optužen od međunarodnog pravosuđa.

Jedan drugi primjer: Omar al-Bashir je pod tjeralicom koju je protiv njega raspisao ICC, ali se on, istodobno, u mnogim diktatorskim i poludiktatorskim zemljama dočekuje s počastima. Ovih dana Bashir upućuje ratne prijetnje Južnom Sudanu.

Preopterećene optužnice

Uprkos nekoliko poduzetih velikih koraka, međunarodno pravosuđe i dalje ostaje “bezubo”. Takvim će i ostati sve dok demokratske države poput SAD-a i Indije, diktature poput Kine te autokratske zemlje poput Rusije bojkotiraju ICC.
“Zločini protiv međunarodnog prava”, ističe se u deklaraciji Nurenberških procesa nakon Drugog svjetskog rata, “vrše se od strane ljudi, a ne od apstraktnih institucija. Samo ukoliko se kazne pojedinci koji čine takve zločine, jedino tada odredbe međunarodnog prava mogu biti primijenjene”.

Ukoliko neka optužnica bude toliko preopterećena, tada postoji opasnost da se sudski proces produži unedogled, te da masovne ubice umru kao nevini.

Da bi se to dogodilo međunarodno pravosuđe mora biti učinkovitije. Ukoliko, primjerice, neka optužnica bude toliko preopterećena, tada postoji opasnost da se sudski proces produži unedogled, te da masovne ubice – pravno gledano – umru kao nevini. To se i dogodilo sa srpskim voždom Slobodanom Miloševićem. A glavnu krivicu za takav neuspjeh međunarodnog pravosuđa snosi tadašnja tužiteljica Haškog tribunala Carla del Ponte. Nažalost, međunarodno pravosuđe od takvog neuspjeha još uvijek nije izvuklo potrebne pouke.

Polovična pravda

U Hagu se aktuelno odvija sudski megaproces protiv Radovana Karadžića, bivšeg “predsjednika” bosanskih Srba. Za sada se ne vidi kraj tome suđenju. Očekuje se da će sredinom maja, također u Hagu, početi proces protiv komandanta vojske bosanskih Srba, generala Ratka Mladića. Suci su odbili zahtjev tužiteljstva za razdvajanjem predmeta na dva procesa; oni su samo reducirali optužnicu na nekoliko tačaka kako bi ubrzali proces. Zaključak? Kao posljedica neuspjeha međunarodnog pravosuđa, kasni pravda.

Svaka zakašnjela pravda jest polovična pravda. Svaka polovična pravda odgađa ili onemogućava postizanje pomirenja među narodima. Ne treba zaboraviti: Karadžić je proveo 13 godina u bijegu ili slično tome, Mladić 16 godina, te su obojica čak s vremena na vrijeme uživala zaštitu srpskih vlasti.

Svaka zakašnjela pravda jest polovična pravda.

Predsjednik Srbije Boris Tadić je poslije Mladićeva hapšenja obećao da će se otvoriti istraga protiv onih koji su pružali utočište dugo traženom za ratne zločine. No, Mladićevi rođaci koji žive u selu Lazarevo, kod kojih je on živio u posljednje vrijeme, do hapšenja nisu niti taknuti od srbijanskog pravosuđa. Oni se katkada brinu o svojim svinjama, katkada o sijenu i ponekad peku rakiju. Dakle, vode jedan normalan život poljoprivrednika došljaka iz Bosne u Vojvodinu. Isto tako, ne treba zaboraviti da su mnoga obećanja Tadića samo obećanja kako bi on izgledao što proevropskiji u Briselu, Berlinu, Parizu, Beču i Rimu.

Tigar od papira

Nikako ne treba zaboraviti kako mnogim diplomatama na Zapadu nije drago da ih se podsjeti na činjenicu kako su nekada dočekivali Karadžića u Ženevi radi razgovora o pronalaženju nekog mirnog rješenja za Bosnu. Oni koji se danas doživljavaju kasapima, do jučer su smatrani partnerima za razgovore. I to je dio istine. I ne vrijedi samo za Balkan. Svi su, ama baš svi političari u zapadnoj Evropi znali za zločine Muammara Gaddafija prema svom narodu. Znali su da je kralj pustinje i finansijer međunarodnog terorizma. Ali je Gaddafi kontrolirao nešto što je vrijedno: milijune barela nafte!

Oni koji se danas doživljavaju kasapima, do jučer su smatrani partnerima za razgovore.

Izricanje presude nekadašnjem predsjedniku Liberije Charlesu Tayloru je samo jedna mala iskra. Međunarodno pravosuđe treba dokazati da je nešto više od “tigra od papira”. Za takvo nešto tom je pravosuđu potrebna i bezuvjetna potpora političara, naročito onih zapadnih. U suprotnome, to će pravosuđe ostati svezanih ruku.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Charles Taylor proglašen je krivim za pomaganje u izvršenju ratnih zločina u Sierra Leoneu. Optužnica ga je u 11 tačaka teretila za ubistva, silovanja, regrutovanje djece u vojnike i seksualno porobljavanje za vrijeme ratova u Sierra Leoneu i u Liberiji devedesetih godina. Taylor je oslobođen optužbe da je izdavao naređenja za izvršenje zločina, jer je […]

Published On 26 Apr 2012
Više iz rubrike Piše
POPULARNO