Ko opet i zašto proziva Mesića

Piše: Davor Gjenero

Stipe Mesić poseban je među hrvatskim političarima, i to ne zato što je jedini dva mandata bio na mjestu predsjednika Republike i postao prvi bivši predsjednik, već zato što mu je uspijevalo nekoliko puta, nakon relativno velike političke moći, završiti na političkoj margini, a nakon toga se ponovno vratiti u središte političkoga života.

Kad je u veljači 2010. predao dužnost svome nasljedniku Ivi Josipoviću, kome je uvelike pomogao da u drugom krugu do nogu porazi konkurenta Milana Bandića, koji je, pak, u zadnja dva tjedna kampanje više „ratovao“ protiv Mesića nego protiv Josipovića, činilo se da je Mesić dosegao vrhunac političke moći koji ne može tek tako biti potresen i kako mu se više ne može dogoditi da završi na političkoj periferiji.

Dva “brda moći”

Naime, na Pantovčaku, brdu na kome je Predsjednički ured, ostao je dobar dio Mesićevih suradnika, a činilo se da Josipović s poštovanjem gleda na svog prethodnika i da će pri donošenju odluka u velikoj mjeri uvažavati njegova mišljenja.

S druge strane, na Griču, drugom zagrebačkom „brdu moći“, u Banskim dvorima, sjedištu predsjedništva Vlade, u to je vrijeme stolovala Jadranka Kosor, Tuđmanova izazivačica na predsjedničkim izborima pet godina ranije, a tada nasljednica „odbjegloga“ Ive Sanadera.

Otkad je usred ljeta 2009. preuzela vođenje dobrano potonule Vlade, Jadranka Kosor jednog je od rijetkih saveznika imala u Stipi Mesiću, koji je bio iznenađen time koliko je njoj brzo nakon Sanaderova odlaska uspjelo „relaksirati“ hrvatsku politiku, a posebice olakšati konflikt sa Slovenijom koji je prouzročio blokadu pretpristupnih pregovora s EU.

Kosor se nije usudila provesti sve savjete staroga gentlemana, koji je uživao u mentorskoj ulozi.

Mesićevo političko iskustvo, ali i „pitoreskna“ mreža njegovih prijateljstava u hrvatskoj političkoj areni, pomagali su tadašnjoj premijerki da se odupre podzemnim Sanaderovim udarima kroz stranačku mrežu, da pokrene protukorupcijsku kampanju i da se koliko-toliko konsolidira.

Nažalost, ona se nije usudila provesti sve savjete staroga gentlemana, koji je uživao u mentorskoj ulozi, ali i ostvarivao neke svoje stare ciljeve vezane uz reformu HDZ-a.

Danas Kosor priznaje da je pogriješila što prema Mesićevim savjetima nije onda, kad je u javnosti bila najjača, raspisala unutarstranačke izbore i iz stranke „očistila“ sve Sanaderove lojaliste koji su ovako, svih ovih godina, slabili njen položaj.

Dvije godine potom političke su se okolnosti u Hrvatskoj za Mesića bitno promijenile. U Banskim dvorima stoluje koalicija koju je on podržavao, ali čije vođe ne nalaze potrebu da se s njim savjetuju.

Mesić ne krije svoje nezadovoljstvo načinom na koji Josipović vodi politiku prema BiH.

Izostavili su ga čak i s proslave potpisivanja pristupnog ugovora s EU, a i inače čak niti u protokolu za Mesića više nema mjesta.

Njemu bliski ljudi, koji su ostali Josipovićevi suradnici, kao da su teret novom predsjedniku, a Mesić ne krije svoje nezadovoljstvo načinom na koji Josipović vodi politiku prema BiH.

Nakon okončanja mandata, Mesić je uživao ponavljati kako je on sada doživotni bivši predsjednik.

Ova njegova doskočica vuče korijen iz jednoga verbalnog sukoba. Naime, redikulozni se par javnih osoba našao u sudskom sporu s Mesićem zbog zgode koju je taj par sam prouzročio.

Mesićev se status „doživotnoga bivšeg predsjednika“ pokazao daleko fluidnijim nego što je on to očekivao.

Bivši Tuđmanov ministar koji, kao i njegova žena, nastupa u zborovima nacionalističkih radikala, Mesića je uporno nazivao „privremenim predsjednikom“, na što je Mesić u svom stilu odgovorio da je njemu bolje kao privremenom predsjedniku nego tom gospodinu kao „doživotnom suprugu“, na što ga je supruga bivšeg ministra tužila za uvredu.

Ipak, Mesićev se status „doživotnoga bivšeg predsjednika“ pokazao daleko fluidnijim nego što je on to očekivao.

Reforma zakona pitanje vremena

Naime, Hrvatska nema Zakona o predsjedniku Republike, već samo Zakon o pravima bivšeg predsjednika, koji je donesen potkraj Mesićeva prvog mandata.

Iako je postojala ustavna obveza da Vlada predloži, a Sabor izglasa, Zakon o predsjedniku Republike, kojim bi se jasno definirale sve njegove ovlasti, ali i prava, to se niti Račanova ni Sanaderova vlada nisu usudile uraditi, a vlada Jadranke Kosor tu je obvezu, u vrijeme Josipovićeva mandata i na njegovu inicijativu, izbacila iz Ustava.

Time je predsjednik Republike u Hrvatskoj u neprihvatljivoj poziciji da sam definira svoje nadležnosti, što je u sukobu s temeljnim načelom ustavnosti.

Mesiću je takva pozicija pragmatično odgovarala, ali danas vjerojatno i sam vidi da je to bila teška pogreška.

Naime, Zakon o pravima bivšeg predsjednika vrlo je „mek“, a javnost s negodovanjem dočekuje informacije o troškovima Ureda bivšeg predsjednika na koji, prema tom zakonu, Mesić ima doživotno pravo.

U većini demokratskih zemalja sa sustavom parlamentarne vlade, kao što je hrvatski (ako one nisu monarhije, naravno) bivši predsjednik uživa posebna prava samo još jedan predsjednički mandat ili maksimalno onoliko godina koliko je bio na dužnosti.

Reforma hrvatskog Zakona o pravima bivšeg predsjednika vjerojatno je samo pitanje vremena i, po svemu sudeći, Mesiću će pravo na Ured, zaštitu i vozača biti ukinuto istekom pet godina od prestanka mandata.

Osim negativnog publiciteta, stvorenoga populističkim naglašavanjem troškova njegova Ureda i posebnih prava što ih uživa, još su dvije priče poljuljale Mesićev status u javnosti.

Jedna je vezana uz aferu nabave oklopnih transportera finske Patrije za Hrvatsku vojsku u toku njegova drugog mandata, a druga je činjenica da je Mesić godinu dana nakon prestanka mandata kupio stan od firme svoje nekadašnje bliske suradnice (a u toj firmi je i sam radio u socijalizmu), šefice financija obiju njegovih kampanji, a da nije objasnio porijeklo tristotinjak tisuća eura, koliko je stan plaćen.

Mesić je rekao kako namjerava prodati svoj stari stan u bučnom središtu grada, koji vrijedi otprilike toliko, da je novac posudio od dvojice prijatelja i da će im ga vratiti kad proda stan.

Uvijek “inatljiv”

Ne želi, međutim, javno reći tko su ta dvojica, pozivajući se na to da šest mjeseci nakon prestanka mandata on više nije obvezan Zakonom o sprečavanju sukoba interesa polagati račune o svojoj imovini.

Mesić je uvijek bio „inatljiv“, a kad je krenula medijska kampanja protiv njega, još se čvršće zakopao u svome stavu.

Kako to u takvim okolnostima biva, našao se netko da podnese prijavu protiv njega Specijalnom tužilaštvu za suzbijanje korupcije (USKOK) i sada je stvorena priča o tome kako je bivši predsjednik postao predmetom njihova interesa.

Mesić je u svom političkom životu „sijao“ neprijatelje, a vjerojatno ih ponajviše ima u tuđmanovskom obavještajnom podzemlju. Ovi su već krajem devedesetih protiv njega konstruirali korupcijske afere, a jedna se je „uhvatila“ u javnosti, iako je konstruirana ni iz čega.

Premda je bila iskonstruirana zbog Mesića, nije se slomila na njemu, već na njegovu prijatelju i suradniku iz predsjedničke kampanje, funkcionaru HNS-a, koji je zbog čiste konstrukcije čak i nepravomoćno osuđen za korupciju, iako se radi o posve netipičnom čovjeku u hrvatskoj politici – osobi koja je u politiku ušla kao bogati vlasnik naslijeđene obiteljske firme, a baveći se politikom nije se bogatila, nego, dapače, gubila obiteljsku imovinu.

Priča o aferi Patria još je čudnija. Naime, Slovenija i Hrvatska istovremeno su od te finske firme nabavljale oklopne transportere, a hrvatski, bolje opremljeni, bili su bitno jeftiniji nego slovenski, lošije naoružani.

U Sloveniji je još 2008. izbila afera o navodnom podmićivanju, koja se unatoč indicijama razvlači, ali stvari nisu jasnije nego što su bile prije četiri godine.

Sada su korumpirani posrednici u poslu uprli prst i u posao s Hrvatskom, iako se ne čini vjerojatnim da je u tom poslu moglo biti provizije. Naime, taj je posao ugovoren na osnovi javnog natječaja, što su ga zajedno provodili Sanaderovi ljudi iz Vlade i Mesićevi iz Predsjedničkog ureda.

Odnosi između dvaju „brda moći“ u to su vrijeme bili harmonični poput odnosa psa i mačke, pa je malo vjerojatno da su se o jednoj stvari – proviziji – mogli dogovoriti Mesić i Sanader, odnosno njihovi suradnici.

Ostavljen da se brani sam

Vjerojatnije je da su obavještajnim tuđmanovskim strukturama bliski gubitnici na natječaju, koji su efikasno opstruirali provođenje posla s Fincima, offset program i početak proizvodnje oklopnjaka za treća tržišta u slavonskobrodskom „Đuri Đakoviću“ (tek suradnja Mesića i Kosor do neke je mjere slomila te otpore), sada, kao osvetu, lansirali konstrukciju o Mesićevoj korumpiranosti.

Primjeren odnos prema bivšem predsjedniku pokazao bi da je Hrvatska u pravom smislu postala zrelom demokracijom.

Kako god bilo, bivši se predsjednik, pomalo neočekivano, treći put u svojoj političkoj karijeri, nakon razdoblja goleme moći, našao na političkim marginama, a čini se da ovoga puta nema niti bar tihe naklonosti medija i dijela javnosti, već je ostavljen da se brani sam.

Šteta, jer bi primjeren odnos prema bivšem predsjedniku pokazao da je Hrvatska u pravom smislu postala zrelom demokracijom.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera