Iznenadni kraj dugog sukoba: Da li je borba za Nagorno-Karabah konačno gotova?

“Dobro došli u Karabah Telecom. Broj koji ste birali ne postoji”, kaže ženski glas bez emocija.

Broj pripada etničkoj Armenki koja je ostala u Stepanakertu, sada već bivšoj de facto prijestolnici Nagorno-Karabaha, separatističkoj državici duboko u planinama Azerbejdžana, koju nije priznao čak ni njen glavni podržavatelj, Armenija.

Ženin suprug je ranjen i zadobio je teške opekline nakon što je skladište goriva eksplodiralo u utorak i ubilo desetine ljudine u blizini Stepanakerta, grada poznatog kao Khakendi u Azerbejdžanu.

Dan kasnije prebačen je u Erevan, glavni grad Armenije, ali porodica je još u Stepanakertu zbog velike nestašice hrane, lijekova i drugih osnovnih potrepština.

“Ovo je noćna mora. To je samo zamka”, rekao je za Al Jazeeru rođak te žene u Ukrajini.

“Cijela moja porodica, tri tetke, njihova djeca, unuci, moj djed, svi su beskućnici.”

Beskućnici su i deseci hiljada etničkih Armenaca koji bježe iz Nagorno-Karabaha nakon više od tri desetljeća njegove de facto nezavisnosti, proglašene 2. septembra 1991.

Proglašenje je uslijedilo nakon prvog rata između dvije bivše sovjetske države, Armenije i Azerbejdžana. Rat je odnio oko 30.000 života a protjerano je stotine hiljada Armenaca i Azerbejdžanaca koji su uglavnom pobjegli u Rusiju.

Armenske i separatističke snage zauzele su sedam okruga koji okružuju Gorski Karabah, koji su povezivali državu s Armenijom i postali ničija zemlja prošarana gradovima duhova i minskim poljima.

Zastoj je opisan kao jedan od “zamrznutih sukoba” bivšeg SSSR-a, u kojem se činilo da su separatisti i resursima siromašna Armenija daleko iznad svoje vojne i ekonomske moći.

Trijumfalni separatistički čelnici došli su na vlast u Armeniji, formirajući “karabaški klan” naširoko optuživan za korupciju koja je gušila ekonomski rast i strana ulaganja. Također su navodno otuđili izdašne donacije Armenaca iz dijaspore za novo oružje.

Nakon gotovo tri desetljeća siromaštva, izolacije i rasplamsavanja nasilja, separatisti su izgubili okruge i druga ključna područja u ratu s Azerbejdžanom 2020. godine.

Nakon 32 godine i 26 dana nepriznate nezavisnosti i još jednog rasplamsavanja vatre početkom ovog mjeseca, Nagorno-Karabah je prestao postojati.

U četvrtak je separatistički vođa Samvel Šakhramanjan potpisao dekret kojim se kaže da će državne institucije u regiji biti raspuštene i da država, poznata lokalno i u Armeniji kao Artsakh, više neće postojati od 1. januara 2024.

Također u četvrtak, David Babajan, bivši visoki diplomata Karabaha, predao se azerbejdžanskim vlastima.

Dan ranije, Ruben Vardanjan, etnički Armenac koji je zaradio milijarde u Rusiji, ali se preselio u Karabah i služio kao jedan od njegovih “ministara”, uhapšen je i odveden u glavni grad Azerbejdžana Baku.

U Azerbejdžanu je vijest dočekana s likovanjem.

Historijski dan

“Danas je historijski dan i moramo zahvaliti azerbejdžanskom predsjedniku Ilhamu Alijevu i azerbejdžanskim vojnicima”, rekao je analitičar iz Bakua Emil Mustafajev za Al Jazeeru, dodajući kako misli da je sukob “definitivno” gotov.

“Danas smo svjedoci kako je završio separatizam na teritoriji Azerbejdžana.”

Rekao je da je pred Azerima i etničkim Armencima u Nagorno-Karabahu “nova faza” razvoja, jer su im zagarantirana puna građanska prava.

“Naravno, početak će biti težak, postoji nepovjerenje”, rekao je. “Ali siguran sam da ćemo za 10 godina vidjeti drugu sliku, s razvijenim Karabahom i sretnim Armencima.”

Ali ogromna većina Armenaca u Karabahu ne vjeruje obećanjima Bakua.

Hiljade njihovih automobila polako idu prema Armeniji preko kontrolnih tačaka s azerbejdžanskim vojnicima i ruskim mirovnim snagama, i vide se iz svemira.

Oko 85 posto armenskog etničkog stanovništva Nagorno-Karabaha, koje je do prošle sedmice bilo 120.000 ljudi, već je otišlo, a većina preostalih stanovnika vjerovatno će se također preseliti.

“Moja tetka je jedina ostala u svom susjedstvu u Stepanakertu, njena snaha je medicinska liječnica, a liječnici će biti posljednji koji će otići”, rekao je etnički Armenac koji sada živi u Uzbekistanu.

Otac mu je pokopan u Stepanakertu, a on je spreman ugostiti svakog od svojih rođaka.

Također je uvjeren da su kraj nezavisnosti Nagorno-Karabaha ranije ovog mjeseca planirali čelnici Rusije i Turske.

Utjecaj Rusije i Turske

Ruski predsjednik Vladimir Putin dočekao je 6. septembra svog turskog kolegu Recepa Tayyipa Erdogana u crnomorskom ljetovalištu Sočiju.

Rusija desetljećima podržava Armeniju i ima bliske veze s Azerbejdžanom, dok Turska snažno podržava Azerbejdžan, te ga je snabdijevala naprednim oružjem i bespilotnim letjelicama u ratu 2020.

Dvije sedmice nakon sastanka, četiri azerbejdžanska vojnika i dva civila poginuli su od mina za koje Baku tvrdi da su ih postavili separatisti.

Azerbejdžanske trupe su se probile u Nagorno-Karabah, a dan kasnije, munjevita ofanziva je završila jer je Rusija posredovala u prekidu vatre.

“Nakon njihovog sastanka, azerskim snagama je naređeno da idu na Karabah”, rekao je čovjek. “Putin je iznevjerio Armeniju, odlučio ju je ostaviti.”

Analitičari su ukazali na druge trendove i pogrešne procjene koje su dovele do trijumfa Bakua.

Jedna od njih je demografija.

Uprkos visokoj stopi nataliteta, emigracija u Armeniju, Rusiju i na Zapad tokom godina isušila je državu veličine Dubaija, čija je službena populacija dostigla vrhunac od oko 140.000.

Populacija Armenije također se smanjila na oko 2,7 miliona, dok se naftom bogati Azerbejdžan danas može pohvaliti s više od 10 miliona stanovnika.

Broj etničkih Armenaca iz Sirije, koji su pobjegli od građanskog rata i dobili besplatnu zemlju u Nagorno-Karabahu, bio je malen i nije preokrenuo populacijski trend.

“Razumljivo, čak 140.000 ne bi moglo izdržati mnogo veću i rastuću populaciju Azerbejdžana”, rekao je za Al Jazeeru Nikolaj Mitrohin s njemačkog Univerziteta u Bremenu.

Zastarjela vojska

Drugi najveći problem bila je vojska.

Separatisti, Armenija i svjetska armenska dijaspora malo su uložili u izgradnju druge odbrambene linije, posebno uporišta u planinama, rekao je Mitrohin.

Oslonili su se na zastarjele strategije i nisu uzeli u obzir nova zbivanja testirana u bitkama na Bliskom istoku.

“Loše su maskirali vojnu opremu, jednostavno nisu puno mislili o tome”, rekao je Mitrohin o ratu 2020.

“Zanemarili su napore Bakua da modernizira svoju vojsku 2010-ih i nisu kupili bespilotne letjelice i pokretne topovske jedinice montirane na džipove, nešto što je bilo pristupačno za Armeniju i Artsakh”, rekao je.

Tokom rata koji je trajao 44 dana, separatističke i armenske trupe kretale su se u velikim grupama ili u kamionima. Njihovi rovovi bili su široki, ali plitki, a njihova artiljerija i položaji ostali su na mjestu danima, postavši laka meta za bespilotne letjelice.

Neki posmatrači i armenski dužnosnici tvrdili su da se rojevima dronova koji gađaju tenkove, raketne sisteme, artiljeriju, rovove i trupe upravlja iz Turske, te da je Ankara navodno poslala “plaćenike” regrutirane u Siriji.

Armenski dužnosnici i zapadni mediji također su tvrdili da je Turska rasporedila hiljade “plaćenika” regrutiranih u proankarskim područjima Sirije. Azerbejdžan i Turska odbacili su tvrdnje.

Rat je Azerbejdžan koštao gotovo 2.800 vojnika i milijarde dolara potrošenih na oružje.

I, konačno, kombinirane ekonomije Armenije i Nagorno-Karabaha bile su preslabe i korumpirane da podrže vojsku.

“Ekonomija je bila slaba, prožeta kriminalom, ako ne i mafijaškim”, rekao je Mitrohin.

“Strani investitori, posebno oni iz armenske dijaspore, nisu htjeli ulagati poznavajući lokalne običaje, jer su se opekli ranije.”