Foreign Affairs: Pozitivne strane normalizacije odnosa sa Sirijom

Assad čini gnusne stvari, ali izolacija je donijela više lošeg nego dobrog.

Prijestolonasljednik Saudijske Arabije Mohammed bin Salman na sastanku sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom u Džedi, maj 2023. (Reuters)

U julu se sirijski predsjednik trijumfalno vratio u Arapsku ligu, dvanaest godina nakon što je ova organizacija obustavila članstvo njegove države zbog oštrih mjera prema demonstrantima tokom Arapskog proljeća. Po dolasku na samit ove grupe u Džedi, u Saudijskoj Arabiji, Assad je razmijenio poljupce sa saudijskom prestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom. Rukovao se s egipatskim predsjednikom Abdel Fattahom al-Sisijem. I, pred okupljenim čelnicima, proslavio je ponovni prijem Sirije. „Prošlost, sadašnjost i budućnost Sirije su arapske“, kazao je Assad.

Assadovo pojavljivanje u Džedi Foreign Affairs je opisao kao dovršetak dramatičnog oporavka za Assada i njegov režim. Duže od jedne decenije, sirijski čelnik je bio u lošim odnosima sa većinom bliskoistočnih i sjevernoafričkih država dok se borio da uguši domaću pobunu. Ali, počevši od 2018, razne arapske države su počele obnavljati veze. Zatim je, u zimu 2023, Saudijska Arabija intervenisala kako bi potpunije reintegrisala Siriju u regiju. Nakon dva mjeseca energične diplomatije, Rijad je uspio. Assadova Sirija je ponovo primljena u zajednicu arapskih država.

Obnovljene veze arapskih država sa Sirijom naljutile su mnoge na Zapadu. Zvaničnici i analitičari tvrde da je Assadova rehabilitacija duboko nepravedna, te da ugrožava dobrobit Sirijaca, kao i širu regiju. „Arapska rehabilitacija Assada samo će ubrzati opasne trendove širom regije“, napisao je Emile Hokayem, direktor odjela za regionalnu sigurnost na Međunarodnom institutu za strateške studije, za Foreign Affairs u maju prošle godine. Hokayem je predvidio da će normalizacija osnažiti Assada unutar Sirije i pojačati pritisak na sirijske izbjeglice van države.

Ljutita reakcija je razumljiva, kaže sada druga autorica Foreign Affairsa Sam Heller u tekstu Pozitivne strane normalizacije odnosa sa Sirijom; Assad je radio gnusne stvari kako bi ostao na vlasti. Kada su Sirijci protestovali, većinom mirno, 2011, Assadove snage sigurnosti odgovorile su ekstremnim nasiljem. Potom je vodio, brutalnu, neselektivnu vojnu kampanju da porazi oružanu pobunu koja je uslijedila. Protiv svog naroda je upotrijebio hemijsko oružje čak.

Ipak, kaže Heller, normalizacija odnosa s arapskim zemljama pravi je potez. Ponovno uspostavljanje veza s Damaskom može se činiti nezdravim, ali bojkot regije nije uspio zaustaviti Assada ili olakšati život napaćenom sirijskom narodu. Ponovnim uspostavljanjem odnosa, arapske države mogu ući u dijalog s Damaskom u vezi važnih pitanja. Mogu izvršiti pritisak na Assada da obuzda trgovce drogom koji su preplavili regiju opasnim amfetaminima. Mogu osigurati da Sirija ne bude potpuno podređena Iranu. Najvažnije, mogu sarađivati sa Damaskom kako bi poboljšali uslove u kojima žive obični Sirijci, proširivši pristup pomoći, ponovo uspostavljajući osnove usluge i općenito osiguravajući da situacija u Siriji nije u toj mjeri loša  da njen narod nema izbora osim otići.

Sjedinjene Američke Države vjerovatno neće izvana podržati arapsku normalizaciju i Washington sigurno neće obnoviti veze s Damaskom. No, s obzirom na činjenice, SAD ne bi trebao spriječiti svoje arapske partnere da sarađuju s Assadom. Umjesto tog, Washington i njegovi zapadni saveznici trebali bi sarađivati s ovim državama dok one pokušavaju učiniti Damask manje destabilizirajućim i opasnim, kako za regiju, tako i za Sirijce.

Članstvo u Arapskoj ligi i njegova obustava

U novembru 2011, na vanrednoj sjednici, Arapska liga je najavila da obustavlja članstvo Sirije. Ova odluka lige došla je usred Arapskog proljeća i nakon odluke ranije te godine da suspenduje Libiju zbog napada predsjednika Muammara Gaddafija na svoje građane. Assad se protivio sporazumu u kojem je posredovala Arapska liga, da se zaustavi nasilje protiv demonstranata i da se utre put za dijalog Damaska i sirijske opozicije. Iz lige su rekli da, zbog tog, nisu imali izbora nego da ga izbace.

„Sirija je država koja nam je svima draga“, reporterima je kazao katarski premijer šeik Hamad bin Jassem prilikom objavljivanja odluke. „Nadamo se da će iz Sirije doći hrabar potez da se zaustavi nasilje i započne stvarni dijalog prema stvarnoj reformi.“

Nije ga bilo. Umjesto tog, Assad je pojačao svoje nasilno gušenje sirijskog protestnog pokreta. Taj pokret je, zauzvrat, ustupio mjesto oružanoj pobuni kada su grupe koje se bore protiv Assada preuzele kontrolu nad većim dijelom države. U brutalnom građanskom ratu koji je uslijedio, ubijene su stotine hiljada ljudi, a raseljeni milioni.

Ali, Assad je preživio. I na kraju je, uz pomoć Irana i Rusije, uglavnom porazio neprijatelje. Do jula 2018, sirijska vojska je vratila posljednje enklave koje su držali pobunjenici u centralnoj i južnoj Siriji. Građanski rat još traje, ali samo nekolicina perifernih područja države ostaje izvan kontrole Damaska.

U mjesecima nakon velikih Assadovih osvajanja, Bahrein, Jordan i Ujedinjeni Arapski Emirati – arapske države koje su ranije podržavale opoziciju u Siriji, počele su ponovo uspostavljati veze sa sirijskim čelnikom. Jordan je, naprimjer, ponovo otvorio svoj glavni granični prelaz sa Sirijom. Bahrein i Ujedinjeni Arapski Emirati ponovo su otvorili ambasade u Damasku.

U to vrijeme, ove države nisu napravile daljne korake na unapređenju odnosa, zbog snažnog protivljenja normalizaciji odnosa u regiji od strane Trumpove administracije. Ali, nakon što je Joe Biden došao na poziciju predsjednika 2021, oni su obnovili odnose. Kako su pisale međunarodne arapske novine Asharq Al-Awsat, jordanski kralj Abdullah bin al-Hussein promovisao je plan predvođen Arapima da se obnove odnosi sa Sirijom tokom posjete Americi u julu 2021. u kojoj se susreo s Bidenom. Viši jordanski i sirijski zvaničnici sreli su se kasnije te godine, i u oktobru Abdullah je razgovarao s Assadom telefonom. UAE je, u međuvremenu, redovno pojačavao kontakte sa Sirijom. Ministar vanjskih poslova UAE-a posjetio je Damask u novembru 2021, a lideri UAE-a ugostili su Assada u Abu Dhabiju i Dubaiju u martu naredne godine.

U početku je Saudijska Arabija ostala opreznija od svoja tri susjeda kada je riječ o ponovnom uspostavljanju odnosa sa Sirijom. Damask i Rijad ponovo su uspostavili neke ograničene kontakte tokom 2021, ali u javnosti je Saudijska Arabija zadržala čvrst stav. Zaista, u decembru 2021 čak, Abdallah al-Mouallimi, izaslanik Saudijske Arabije u UN-u, oštro je napao Assada zbog tvrdnje da je pobijedio u sukobi u svojoj državi. „Kako se pobjeda može proglasiti među nedužnima koji su stradali, među kućama pretvorenim u ruševine?“, pitao je on na sastanku Generalne skupštine UN-a. „Kakva je to pobjeda za čelnika na tijelima svog naroda i svojih građana?“

Potom je, u februaru 2023, sjevernu Siriju pogodio katastrofalni zemljotres. Zbog ove katastrofe, koja je, prema procjenama, usmrtila 6000 Sirijaca, iz cijelog arapskog svijeta slila se humanitarna pomoć u ovu državu, uključujući i iz Rijada. Saudijska Arabija je, za promjenu, poslala velike količine pomoći u dijelove Sirije pod kontrolom vlade, i istovremeno, počela raditi na obnovi svog odnosa s Assadom. Saudijski zvaničnici su počeli govoriti da arapski svijet postaje sve skloniji direktnom dijalogu s Assadovim režimom. Krajem februara, naprimjer, ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije, Faisal bin Farhan, izjavio je da, kada je riječ o Siriji, „status quo nije izvodljiv“. U martu su Saudijska Arabija i Sirija pristale da obnove  konzularne usluge. U roku od nekoliko sedmica, ovaj sporazum je prerastao u puno diplomatsko otvaranje.

Saudijska Arabija je potom predvodila povratak Sirije u Arapsku ligu. Rijad je pomogao da se prvog maja održi sastanak saudijskog, egipatskog, jordanskog, iračkog i sirijskog ministra vanjskih poslova u Ammanu, prijestolnici Jordana. Pomenute države su potpisale zajedničko saopštenje u koje su se složile oko niza humanitarnih, sigurnosnih i političkih koraka za razrješenje sukoba u Siriji. Šest dana kasnije, na podstrek Saudijske Arabije, ministri vanjskih poslova članica Arapske lige glasali su za vraćanje članstva Siriji. A 19. maja, Assad se i formalno vratio na samitu Arapske lige u Džedi.

Pakt s đavolom

Assadov pobjednički krug u Džedi naišao je na loš prijem u Washingtonu. Predsjedavajući demokrata i vođa republikanaca Komiteta za vanjskopolitička pitanja američkog Senata izdali su izjavu tvrdeći da je odluka Arapske lige prijetila da „dodatno zamrzne sukob“ i da je služila „kao prepreka za odgovornost“. Njihove kolege u Zastupničkom domu su se složile, osuđujući normalizaciju kao „ozbiljnu stratešku grešku“. Više zastupnika u Kongresu je od tada predstavilo zakone kako bi obeshrabrili države od normalizacije odnosa s Assadom.

Ogorčenost zbog rehabilitacije Assada je razumljiva, ali pogrešno usmjerena, piše Heller. Normalizacija bi se desila prije ili kasnije iz jednostavnog razloga: Assadova kontinuirana vladavina u Siriji je stvarnost. Damask je ugušio pobunu u državi, uprkos najboljim naporima mnogih međunarodnih igrača da podrže sirijsku opoziciju. Većina arapskih država koje su se srele u Ammanu to zna. Jordan, Saudijska Arabija i UAE su proveli godine naoružavajući sirijsku opoziciju prije nego što su odustali i obnovili odnose s Damaskom. Shvatili su da nekoliko dodatnih godina izolacije ne bi uspjelo poljuljati Assadov režim.

Status quo je, u međuvremenu, otežavao život gotovo svima, uključujući obične Sirijce. Izolacija Damaska je pomogla osiromašiti narod u ovoj državi, koji je većinom zaglavljen, iako ne svojom greškom, u uništenoj državi. Čak su i prije februarskog zemljotresa, sirijske humanitarne potrebe već bile na najvećem nivou ikad. Većina od više miliona ljudi koji su pobjegli iz države učinila je to kada je rat bio najintenzivniji, ali čak i sada, Sirijci odlaze da bi pobjegli od uništene ekonomije svoje države i da bi izbjegli poziv u vojsku.

Ti raniji talasi izbjeglica napravili su pritisak na ekonomije država domaćina i sada se Sirijci u Libanu i Turskoj suočavaju sa sve intenzivnijim ksenofobičnim reakcijama. Ne pomaže Sirijcima, ili arapskim državama, činjenica da je Sirija postala izvoznik nedozvoljenih droga i baza za paravojne grupe koje podržava Iran. Arapske države stoga nisu imale mnogo izbora do da se uključe u dijalog s Damaskom. Sirija je jednostavno isuviše ključna geografski, ekonomski i politički da bi bila izolovana kao arapska Sjeverna Koreja.

Assad je, naravno, daleko od idealnog partnera. Ali arapske države nisu u krivu kada misle da bi obnavljanje odnosa moglo služiti njihovim interesima. Jednostavna činjenica obnovljenih veza, naprimjer, vjerovatno će učiniti Damask manje ovisnim o Teheranu i razvodniti iranski utjecaj u Siriji. Izgleda da su arapske države već osigurale neku sirijsku saradnju na zaustavljanju trgovine drogama. Prema izvještaju Reutersa, u maju, Jordan je izveo zračni napad na tvornicu droge na jugu Sirije. Odgovor Damaska, upadljiva tišina, jasno je dao do znanja da se Sirija ne protivi. Zapravo, Jordan i Sirija su od tada osnovali radnu grupu o suprotstavljanju trgovini drogom, a sirijske snage sigurnosti izvele su slične akcije duž jordansko-sirijske granice.

Ključno je to da bi arapska normalizacija također trebala koristiti običnim Sirijcima. U saopštenju iz Ammana, naprimjer, Egipat, Irak, Jordan i Saudijska Arabija dogovorili su se sa Sirijom u vezi niza zajedničkih humanitarnih mjera. One uključuju korake sirijskih vlasti  da se pojasni kojim će sirijskim izbjeglicama biti dodijeljena amnestija na osnovu dekreta koje izdaje Damask. Ovo saopštenje također poziva na daljnju saradnju između svih pet država na oslobađanju sirijskih zatvorenika i potrazi za nestalim Sirijcima, uz pomoć organizacija kao što su Međunarodni odbor Crvenog križa. Osim tog, ovo saopštenje povezuje napore Damaska da organizuje dobrovoljni povratak izbjeglica sa arapskim i međunarodnim doprinosima prema izgradnji infrastrukture i osnovnih usluga u predjelima u koje će se ljudi doseliti. S tim ciljem, ovo saopštenje propisuje da će potpisnice sarađivati sa međunarodnim donatorima i UN-ovim agencijama kako bi ubrzale gradnju škola i bolnica u Siriji, kao i da bi pružile ekonomske prilike za sirijski narod.

Još nije jasno je li Damask zaista posvećen ovim ciljevima. Ali, vlada je napravila značajne geste dobre volje. Nakon sastanka u Ammanu, naprimjer, proširila je pristup humanitarnoj pomoći koju pruža UN sjeveru Sirije koji drži opozicija. Prvo je obnovila dozvolu UN-u da koristi dva granična prelaza (prvobitno otvorena nakon februarskog zemljotresa). Zatim, kada je Rusija uložila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a koja dozvoljava da ova organizacija koristi još jedan ključni prelaz, Damask i UN su sklopili sporazum koji dozvoljava ovom tijelu da ga svejedno koristi. Arapsko uključivanje, onda, možda već pomaže unaprijediti živote Sirijaca.

Neugodna istina

Neki protivnici normalizacije priznaju da će arapsko uključivanje učiniti Siriju podnošljivijom za život. Ali, smatraju da će ova promjena imati nepodnošljivu cijenu na polju ljudskih prava. „Vjerovatno će doći do unapređenja humanitarnog pristupa i ekonomskih uslova u dijelovima Sirije“, priznaje Hokayem. Ali unutar Sirije, kaže on, „režim će koristiti arapsku podršku da subvencionira svoju brutalnu strategiju za učvršćivanje moći.“

Ipak, nema dokaza koji bi ukazivali na to da će normalizacija zapravo učiniti Assada još represivnijim. Sirijske snage sigurnosti nisu čekale potvrdu izvana kako bi ciljale disidente i one koje smatraju nepoželjnima. Nema mnogo naznaka da je vlada teško uspijevala suzbiti nasilje zato što joj nedostaju ekonomski resursi koje bi joj normalizacija mogla donijeti. Analitičari se mogu pribojavati da će normalizacija omogućiti Assadu da osvoji nekolicinu preostalih enklava izvan kontrole Damaska, ali za ove bojazni ne postoji logičko uporište. Glavna prepreka potpunoj Assadovoj pobjedi nisu arapske države nego prisustvo turskih i američkih snaga na sjeveru i istoku Sirije. Nema razloga vjerovati da će arapska normalizacija potaknuti ijednu od ove dvije države da se povuče.

Arapska saradnja s Damaskom po pitanju izbjeglica nosi više rizika, a kako ove zemlje obnavljaju veze, agencije UN-a i države donatori morat će blisko sarađivati ​​s arapskim vladama kako bi osigurale da svaki povratak bude zaista dobrovoljan. Ali Jordan, država koja predvodi napore za povratak izbjeglica, odgovoran je i pouzdan partner za zapadne države, i do sada je izbjegavao tjerati Sirijce da se vrate. Egipat i zaljevske države također vjerovatno neće protjerati sirijske migrante. Libanske i turske vlasti su te koje su po kratkom postupku deportovale izbjeglice. A ove vlade su to radile zbog domaćeg antisirijskog sentimenta, a ne zbog nečeg na što su arapske države pristale.

Protivnici normalizacije tvrde da će sporazumi ovih država sa Sirijom onemogućiti privođenje Assadovog režima pravdi za počinjene zločine. Ali, uvijek je bilo pogrešno vjerovati da će arapske države donijeti pravdu Sirijcima. Poznato je da je čelnik Saudijske Arabije naručio ubistvo novinara Jamala Khashoggija i izbjegao kaznu; niko ne bi trebao očekivati od njega da zagovara odgovornost. Ni lideri drugih arapskih zemalja nisu čisti kada je riječ o poštivanju ljudskih prava. A sve i kada bi ove države kaznile Assada, činjenica je da kontinuirana sirijska izolacija nije postizala odgovornost. Samo je zapravo nanosila štetu sirijskom narodu.

Mirenje s Assadom još je isuviše neukusno za SAD i većinu njegovih zapadnih saveznika, koji se i dalje odlučno protive ponovnom uspostavljanju veza s Damaskom. Ali srećom, Biden izgleda razumije zašto su njegove arapske kolege izabrale drugačiji put. Iako je Bidenova administracija kritikovala odluku Arapske lige da ponovo primi Damask, isto tako je i naglasila da ove arapske države dijele ciljeve sa SAD-om u Siriji i nije pokušala prisiliti arapske države da promijene kurs. Zvaničnica State Departmenta Barbara Leaf je umjesto tog podstakla vlade koje ponovo ulaze u dijalog s Damaskom da osiguraju „konkretne radnje koje će koristiti sirijskom narodu“. Evropska unija je usvojila sličan stav.

Washington bi trebao zadržati svoj kurs. Ne bi trebao pokušati poništiti normalizaciju (što je nemoguće), nego bi trebao natjerati svoje arapske partnere da daju sve od sebe kako bi značajno poboljšali uslove života za Sirijce. SAD bi trebao, naprimjer, potaknuti arapske države da pitanja poput pristupa pomoći i oslobađanja zatvorenika zadrže u središtu svog angažmana s Asadom, umjesto da se jednostavno fokusiraju na trgovinu drogom i Iran. Washington bi također trebao podsticati svoje arapske partnere na saradnju sa Gairom Pedersonom, specijalnim izaslanikom UN-a za Siriju, koji pokušava uključiti političke i humanitarne geste raznih strana u postupni okvir kako bi se razriješio sukob u Siriji. Nijedan od ovih koraka ne zahtijeva da SAD normalizira odnose sa Sirijom.

Idealno bi bilo da niko ne mora birati između odgovornosti u Siriji i dobrobiti sirijskog naroda. Ali realnost je takva da svijet mora birati prioritete. Assad ostaje i šira oblast Bliskog istoka je zaglavila s njim. Odluka arapskog svijeta da ponovo poželi Damasku dobrodošlicu stoga je razumna koliko i neizbježna. Sada je na Washingtonu i njegovim saveznicima da pomognu arapskim državama pobrinuti se da obični Sirijci imaju koristi od tog, zaključuje Heller.

Izvor: Agencije

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada