FP: Šta će se desiti ako Erdogan izgubi na izborima?

Šta se dešava kada aktuelni turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan izgubi na izborima?, zapitao se Reuben Silverman, istraživač na Institutu za turske studije Univerziteta u Štokholmu u tekstu za Foreign Policy (FP).

U Turskoj će 14. maja biti održani predsjednički i parlamentarni izbori, na kojima bi Erdogan i njegova Partija pravde i razvoja (AKP), koji su vladali posljednjih 20 godina, mogli pasti sa trona.

U to vrijeme Erdogan i AKP ostavili su dubok trag na zemlju, proširivši ulogu islama u tradicionalno sekularnoj državi i utjecaj Turske u inostranstvu.

No, godine neortodoksne ekonomske politike i smrtonosni potres u februaru potkopali su povjerenje u vladu, što je navelo mnoge glasače da dovedu u pitanje kompetentnost uprave.

Nakon dva desetljeća, teško je zamisliti Erdoganov odlazak, piše u tekstu.

Ankete sugeriraju da bi ga mogao poraziti opozicioni protukandidat, ali rašireno je uvjerenje da će on učiniti sve što je potrebno da ostane na vlasti, koristeći prednost svog položaja da izbori tijesnu pobjedu ili se suprotstavi rezultatima koji bi bili nepovoljni po njega.

Rani odlazak Mustafe Kemala Ataturka

Velik dio nervoze oko borbe za mjesto turskog predsjednika i toga kako će Erdogan odgovoriti na njegove rezultate posljedica je turske političke historije.

Teško je zamisliti da bi Erdogan graciozno prihvatio poraz, jer bi to bilo bez presedana – nijedan turski predsjednik nikada nije direktno izgubio vlast, konstatira autor.

Ne samo da je Erdogan prvi turski predsjednik kojeg je izabrao narod, a ne parlament, već je on, također, nadgledao transformaciju zemlje iz parlamentarnog u predsjednički sistem.

Dok su mnogi od Erdoganovih 11 prethodnika dolazili i odlazili bez ikakve buke, nekoliko njih koji su – poput njega – bili podržani od masovne političke stranke bili su skloni ostajati na dužnosti sve dok ih vojska nije smijenjivala ili su se suočili s neočekivanom smrću.

Jedini izuzetak nije ohrabrujući.

Utemeljitelj i prvi predsjednik Turske Mustafa Kemal Ataturk, preminuo je na dužnosti u relativno mladoj dobi od 57 godina, vjerovatno zbog žestokog načina života.

Njegov nasljednik i bliski čovjek od povjerenja Ismet Inonu služio je 12 godina, sve dok Republikanska narodna partija (CHP) – koju su on i Ataturk vodili – 1950. godine nije poražena od otcijepljene frakcije nazvane Demokratska partija, na prvim relativno slobodnim i poštenim izborima u Turskoj.

Demokrate su kritizirale prepotentnu, sekularnu državu i hvalili privatno poduzetništvo, a političari poput Erdogana su ih držali kao demonstraciju prirodne veze između politike desnog centra i demokratije u Turskoj.

Smjene, smrtne kazne, zatvorske kazne

Erdoganova odluka da održi izbore 14. maja, na godišnjicu pobjede demokrata nad CHP-om, ima za cilj naglasiti ovu vezu.

Inonu, koji je 1950. već imao 65 godina, prihvatio je veliki poraz svoje stranke, ali je odlučio da se ne povlači iz politike.

Nastavio je voditi CHP još 22 godine, dok ga na dramatičnoj stranačkoj konvenciji 1972. godine konačno nije otjerao Bulent Ecevit, koji je proveo gotovo desetljeće kao njegov nasljednik na čekanju.

Inonu je preminuo godinu i po kasnije.

Iako nikada nije postao predsjednik, Ecevit će ostati glavna figura u politici još tri desetljeća, vodeći CHP sve dok nije zabranjen nakon vojnog udara 1980. godine.

Kasnije je predvodio stranku nasljednicu.

Čelnik demokrata Celal Bayar bio je predsjednik desetljeće, dok nije smijenjen vojnim udarom 1960. godine.

Nakon toga osuđen je na smrt, zajedno s nekoliko ministara u vladi.

Međutim, kazna je ublažena zbog njegove starosti.

Bayar i mnogi od preživjelih demokrata proveli su veći dio sljedećih pet godina u zatvoru.

Bayar je živio 103 godine i nastavio je utjecati na politiku iza kulisa mnogo godina nakon što je pušten na slobodu.

Oni demokrati koji nisu bili u zatvoru tokom ranih 1960-ih osnovali su novu Partiju pravde, koju je vodio Suleyman Demirel.

Demirel se pokazao kao lukav političar i zadržao je kontrolu nad strankom i njenim nasljednicima gotovo četiri desetljeća.

Bivši generali ili admirali postali predsjednici

Parlamentarni izbori 1960-ih i 1970-ih vodili su se između frakcije desnog centra, koju je vodio Demirel, i grupe lijevog centra, koju je zagovarao Ecevit.

Međutim, vojska je ostala pod kontrolom.

Ustav usvojen nakon državnog udara 1960. godine navodi da predsjednike mora birati parlament na jedan sedmogodišnji mandat, a uzastopni mandati bili su zabranjeni.

Tri predsjednika iz tog doba – Cemal Gursel, Cevdet Sunay i Fahri Koruturk – bili su bivši generali ili admirali.

Nemogućnost sukoba političkih frakcija u parlamentu da odaberu novog predsjednika na kraju Koruturkovog mandata 1980. godine bila je među mnogim faktorima koji su potaknuli vojsku da pokrene novi državni udar te godine, raspuštanjem parlamenta, pisanjem novog Ustava i izborom još jednog generala Kenana Evrena, sedmim predsjednikom Turske.

Vojni režim raspustio je CHP i Partiju pravde; također je zabranio Demirelu i Ecevitu bavljenje politikom.

U teoriji, to je moglo omogućiti pojavu novih lica na turskoj sceni, ali su Demirel, Ecevit i drugi političari vratili svoja politička prava na referendumu 1987. godine.

Tokom njihove odsutnosti, lijevi centar je držao na okupu Inonuov sin Erdal, koji nije imao Ecevitovu karizmu, a desnim centrom je dominirala Domovinska partija, predvođena Demirelovim dugogodišnjim prijateljem Turgutom Ozalom, čija je pobjeda nad strankama koje je podržavala vojska na prvim izborima nakon puča 1983. godine došla kao upozorenje generalima.

Kada je Evren otišao u penziju 1989. godine, Ozal je postao prvi turski civilni predsjednik od 1960. godine.

Korupcijski skandali i razorni potres

Kada je Demirel ponovo ušao u politiku, nije mu bilo drago što njegov bivši saveznik Ozal sada dominira političkom scenom, pa se Demirel natjecao na izborima pod zastavom svoje Partije pravog puta.

Godine 1991. Domovinska partija izgubila je kontrolu nad parlamentom u korist koalicije koju je vodio Demirel.

Kada je Ozal iznenada umro od srčanog udara 1993. godine, prije nego što mu je završio mandat, Demirel je uspio osigurati mjesto predsjednika.

Ali, do trenutka kada je Demirelov mandat završio 2000. godine, nije mogao nastaviti drugi mandat, jer bi to zahtijevalo ustavne izmjene i političku podršku koja mu je nedostajala.

Njegova stranka bila je duboko nepopularna, a njegov stari suparnik Ecevit sada je bio premijer.

Demirela je naslijedio predsjednik Ustavnog suda Ahmet Necdet Sezer, koji je bio prihvatljiv većini političkih frakcija – osim političara koji su zastupali islamističke i kurdske interese, koji su bili pod pritiskom pravosuđa.

Zajedničko otuđenje od sekularne, nacionalističke države – koju je Sezer zagovarao – navelo je mnoge vjerske i kurdske glasače da podrže Erdogana i njegovu novoformiranu AKP na parlamentarnim izborima 2002. godine.

Erdogan je bio gradonačelnik Istanbula i član islamističke Partije blagostanja, sve dok nije zabranjena, a on smijenjen sa dužnosti 1998.  godine.

Njegov status autsajdera omogućio mu je da profitira, jer su korupcijski skandali i razorni potres potkopali povjerenje birača u uspostavljenu političku elitu.

Kako je premijer ‘izgurao’ predsjednika

Stranke povezane s Ecevitom, Demirelom i Ozalom potpuno su poražene na izborima, a samo su dvije stranke – AKP i obnovljeni CHP – uspjeli ući u parlament.

Nijedna od stranaka koje su dvije godine ranije izglasale Sezera na dužnost nije ostala u tom tijelu kada je Erdogan inauguriran za premijera 2003. godine.

Sezer se u početku pokazao kao glavna prepreka Erdoganu i AKP-u u vršenju vlasti, konstantno stavljajući veto na zakone i blokirajući kandidate za ključne položaje.

Kada je Sezerov mandat završio 2007. godine, AKP ga je zamijenio jednim od svojih kandidata Abdullahom Gulom.

S njim na vlasti, AKP je uspio učvrstiti vlast nad birokratijom i pravosuđem.

Ipak, moć se koncentrirala kod Erdogana i njegovih bliskih saveznika, a ne kod Gula.

U jednom značajnom slučaju, kada je šef Turske advokatske komore održao govor u kojem je kritizirvao vladu, Erdogan je izašao iz sobe dok je predsjednik išao za njim.

Nije bilo iznenađenje kada se sam Erdogan odlučio kandidirati za predsjednika na prvim direktnim predsjedničkim izborima u Turskoj 2014. godine, a Gul je ostao po strani bez borbe.

Erdogan je transformirao ured predsjednika.

Tokom svog prvog mandata – kada je, zbog te dužnosti, morao prekinuti veze sa svojom strankom – često je intervenirao u donošenju odluka u vladi i ponašao se stranački, za šta su pravni eksperti tvrdili da je zabranjeno.

Nekoliko modela kako se mirno odreći vlasti

Referendumom iz 2017. godine, koji je podržao Erdogan, odobrene su ustavne promjene, koje su eliminirale premijersku dužnost i pretvorile Tursku u predsjednički sistem, za koji je Erdogan tvrdio da će osigurati učinkovitije upravljanje.

Tokom svog drugog mandata Erdogan je iskoristio svoj novostečeni autoritet za miješanje u nekoliko sektora društva koji su ostali donekle autonomni, mijenjajući četiri predsjednika Centralne banke u toliko godina.

Turski predsjednici postavljeni nakon državnih udara ili uz podršku vojske mogli su prilagoditi institucije svojoj volji, ali nedostajale su im političke stranke koje bi se povezale s javnošću.

Predsjednici koji su vodili političke stranke u međuvremenu su uživali podršku građana, ali nikada nisu imali tako direktan utjecaj na sve državne institucije.

Erdogan je jedinstven po tome što ima i državnu kontrolu i znatan broj sljedbenika koji ga ne žele vidjeti kako odustaje od vlasti.

Ako izgubi na izborima sljedećeg mjeseca, to će vjerovatno biti tijesnom razlikom.

Sa 69 godina života, bio bi relativno mlad u poređenju s bivšim turskim čelnicima koji su bili na zalasku karijera.

Ukratko: Erdogan ima nekoliko modela kako se mirno odreći vlasti.

Jedini turski predsjednik koji je dobrovoljno napustio dužnost dok je još uvijek imao moć i utjecaj uporediv s Erdoganovim bio je Inonu 1950.  godine.

Tranzicija se tada pokazala teškom.

Ideološki različite stranke protiv Erdogana

Demokratska partija i njene pristalice duboko su zamjerali Inonuu i CHP-u.

U godinama koje su uslijedile pobjedničke demokrate zaplijenile su imovinu CHP-a te krivično gonili jednog od Inonuovih sinova za ubistvo na slabim temeljima.

Demokrate su, također, organizirale grupe pristalica koje su napadale Inonuove skupove.

Vojni udar 1960. godine, kojim su uklonjene demokrate sa vlasti, dogodio se kad se činilo da se stranka priprema zatvoriti CHP.

Trenutna turska opozicija Erdogana često optužuje da je korumpirani diktator, što otvara mogućnost da on ili njegova porodica budu suočeni s krivičnim progonom nakon odlaska sa dužnosti.

Erdogan ove optužbe očito shvata ozbiljno – opozicioni čelnici su novčano kažnjavani i procesuirani zbog izjava.

Kako bi ublažile Erdoganove strahove od gubitka i svega što bi on mogao sa sobom povlačiti, turske opozicione stranke trebale bi izbjeći osude predsjednika i izraditi pozitivnu poruku koja bi biračima objasnila pozitivne korake koje će preduzeti kada dođe na vlast

To je bio dio CHP-ove strategije u uspješnoj kampanji za gradonačelnika Istanbula 2019. godine.

Erdoganov glavni izazivač, čelnik CHP-a Kemal Kilicdaroglu, proslavio se kao kritičar malverzacija AKP-a.

Od kako je imenovan, pomiješao je pozitivan program s obećanjima da će okončati korupciju.

Fokusirao se na pitanja novčane pomoći i socijalne brige, naglašavajući da će prekinuti dotok novca moćnoj kliki kompanija koje podržavaju AKP.

Suprotstavio je podijeljenost Erdoganovog režima “jednog čovjeka” s inkluzivnošću opozicione koalicije, koju vodi CHP, koju čine ideološki različite stranke koje namjeravaju ukloniti Erdogana sa dužnosti.

Biti prvi koji je dostigao moć zahtijeva viziju i maštu

Može li ovo balansiranje motivirati birače a da ne učvrsti Erdoganovu odlučnost da zadrži vlast – ostaje za vidjeti.

Kilicdarogluova široka koalicija je neophodna, jer se nije pojavila nikakva dominantna turska politička ličnost koja bi bila konkurent Erdoganu.

Nema nikakvog Ecevita Demirelu, niti Inonua Bayaru.

Djelimično je to proizvod Erdogana.

Uzbudljivi političari, poput gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua ili Selahattina Demirtasa, čelnika Kurdske narodne demokratske partije, ostali su po strani, zbog krivičnih progona i zatvaranja.

Za Erdogana biti prvi koji je dostigao toliku moć zahtijeva viziju i maštu.

Pitanje je može li i on zamisliti da je se prvi odrekne, piše u tekstu Foreign Policyja.