Dva desetljeća kasnije: Je li svrgavanje Saddama bilo vrijedno rata u Iraku?

Prije tačno 20 godina, 20. marta 2003. godine, SAD je pokrenuo kopnenu invaziju na Irak, obećavajući da će okončati vladavinu predsjednika Saddama Husseina i uništiti navodno oružje za masovno uništenje (WMD) u toj naftom bogatoj zemlji.

Zračne operacije počele su noć prije, kao što je tadašnji američki predsjednik George W. Bush najavio u televizijskom obraćanju.

“U ovom trenutku američke i koalicijske snage su u ranoj fazi vojnih operacija razoružavanja Iraka, oslobađanja njegovih ljudi i odbrane svijeta od teške opasnosti”, rekao je.

Međutim, američke snage, uglavnom potpomognute snagama iz Velike Britanije, nikada nisu pronašle oružje za masovno uništenje.

Iako je Saddam uhvaćen, nakon čega mu je suđeno te je na kraju obješen, zemlja ostaje duboko pogođena konfliktima, ekonomskim problemima i političkim previranjima te je pod utjecajem Irana i Amerike.

Zbog činjenice da je poginulo više od 200.000 iračkih civila i oko 4.500 američkih vojnika te zbog haosa i nestabilnosti koji su zahvatili cijelu regiju kao rezultat invazije, i dalje se često postavlja pitanje zašto je ovaj rat uopće vođen.

Otvorena vrata za svrgavanje Saddama

Američki političari i ideolozi počeli su postavljati temelje za okupaciju Iraka godinama prije nego što je počela.

Nakon što je Saddam pokrenuo invaziju na svog naftom bogatog susjeda Kuvajt 1990. godine, tadašnji američki predsjednik George H. W. Bush, otac mlađeg Georgea W. Busha, objavio je namjeru da nametne “liberalnu demokratiju” u Iraku, čime je otvorio vrata za američke neokonzervativne političare koji su se zalagali za to da Saddam bude svrgnut.

Odluka o ulasku u rat bila je podstaknuta sigurnosnim brigama izazvanim napadima na New York i Washington 11. septembra 2001. godine, pomiješanim s ideološkim motivima za liberalizaciju i demokratizaciju Iraka i regije.

Invazija pod vodstvom SAD-a je, također, bila usko povezana s iračkim prognanicima na Zapadu, koji su zagovarali Saddamovo uklanjanje.

Međutim, u poslijeratnom razdoblju, prognanici sa sjedištem u Iranu iskoristili su priliku i počeli dominirati poslijeratnom iračkom politikom.

Američke, britanske i druge koalicijske snage izvršile su invaziju na Irak iz Kuvajta 20. marta 2003. godine, brzo razbivši regularnu iračku vojsku i otjeravši Saddama sa vlasti.

Tri sedmice kasnije, 9. aprila, američke trupe zauzele su Bagdad.

Zajedno s iračkim civilima, srušili su kip Saddama na trgu Firdos u Bagdadu, što je bio historijski trenutak koji je postao simbol američke pobjede.

Prvog maja je Bush na nosaču aviona “USS Abraham Lincoln” proglasio “misiju obavljenom” i okončao velike borbene operacije u Iraku.

Bezakonje koje se brzo proširilo zemljom, podvlačeći neuspjeh američkih trupa da uvedu red, zvaničnici američke vlade odbacili su, tvrdeći da nije ozbiljno.

Nema oružja za masovno uništenje

Prije kraja 2003. godine američke trupe uhvatile su Saddama koji se skrivao u rupi u blizini svoje kuće iz djetinjstva u Tikritu.

Kasnije mu je sudio Irački sud i pogubio ga zbog uloge u masovnim ubistvima i zločinima protiv čovječnosti.

Kontroverzan je i datum odabran za njegovo pogubljenje, 30. decembar 2006. godine, koji je također bio prvi dan Bajrama.

Ubrzo nakon Saddamovog hapšenja, Busheva administracija priznala je da su njeni prijeratni argumenti o prisutnosti zaliha hemijskog, biološkog i nuklearnog oružja u Iraku bili neutemeljeni.

Predsjednička komisija je 2005. godine zaključila da su američki obavještajni podaci o iračkom oružju za masovno uništenje bili potpuno pogrešni te da nije bilo “nimalo” dokaza.

Svjedočanstva i iskazi prebjega i članova Iračkog nacionalnog kongresa na kraju su proglašeni neargumentiranim.

U maju 2003. godine je čelnik Privremene koalicijske vlasti Paul Bremer raspustio iračku vojsku i obavještajne službe te zabranio dugogodišnjoj vladajućoj stranci Baath učešće u procesu formiranja vlade.

Odluka je odmetnula stotine hiljada obučenih ljudi i stvorila sigurnosni i upravljački vakuum u zemlji koja se godinama pustoši.

Prelaz sa američke na iračku vladavinu sredinom 2000-ih doveo je do ubistava desetaka hiljada Iračana, pokretanja oružanog ustanka predvođenog mrežom Al-Kaida, izbijanja sektaškog građanskog rata i, na kraju, uspona snaga oružane grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL).

Izbori i sektaško nasilje

Nakon pada Saddama, koji je bio optužen za sektaško ugnjetavanje iračkih šiitskih i kurdskih skupina, privremena vlast bila je zaokupljena stvaranjem etnosektaške ravnoteže u zemlji.

Koristio se “muhasasa“, sektaški sistem kvota za izvor prve vlade Iraka nakon 2003. godine – Upravljačkog vijeća Iraka (IGC) – koji je osigurao proporcionalnu zastupljenost u vladi šiitskim, sunitskim i kurdskim grupama u zemlji.

Dok je sistem davao političku i ekonomsku moć strankama koje su dominirale iračkom politikom nakon 2003. godine, jedan od glavnih nedostataka sistema “muhasasa” bio je to što je produbio sektaške podjele, koje nastavljaju dominirati Irakom i regijom sve do danas.

Uprkos izljevima nasilja, Iračani su 2005. godine glasali za svoju prvu vladu s punim mandatom, dajući šiitskoj većini kontrolu nad Parlamentom.

Prema vladajućem sistemu, usvojenom nakon uvođenja novog ustava 2005. godine, premijer je bio pripadnik šiitske muslimanske većine, predsjednik Parlamenta sunit, a uglavnom ceremonijalnu ulogu predsjednika imao je Kurd.

Prvi premijer Nouri al-Maliki, koji je godinama dominirao iračkom politikom, imao je bliske veze s Teheranom i veze s naoružanim milicijama.

Njegova je vlada bila na vlasti tokom sektaške i autoritarne ere.

Neuspjeh uzastopnih vlada da postignu sporazum sa sunitskim stanovništvom Iraka i prisutnost korumpiranih i neučinkovitih državnih institucija bili su ključni faktori za porast sektaškog nasilja širom zemlje.

Sunitske pobune su se pojačale u Anbaru i Falluji, dok je nasilje sljedbenika šiitskog vjerskog vođe Muqtade al-Sadra poraslo na jugu.

Neki sugeriraju da je oštra sigurnosna reakcija u sunitskim područjima radikalizirala mnoge u toj zajednici, od kojih su neki počeli podržavati ISIL.

Drugi kažu da neki suniti nikada nisu mogli prihvatiti da više ne dominiraju Irakom kao što su to činili pod vlašću Saddama.

Kako je povlačenje američkih snaga ostavljalo sigurnosnu rupu u zemlji, ISIL je ojačao svoj stisak.

Na kraju je, 2014. godine, proglasio “kalifat” nad velikim dijelovima zemlje, prije nego što je uveliko poražen 2017. godine, nakon iscrpljujuće vojne kampanje, koja je ponovno uključivala snage SAD-a.

I dalje prevladava neizvjesnost

U oktobru 2019. godine u najvećem protestnom pokretu u Iraku nakon 2003. godine svrgnuta je vlada, parlament je bio prisiljen da usvoji novi izborni zakon.

Sigurnosne snage i paravojne grupe su tokom pobune ubile više od 600 demonstranata i od tada nastavljaju napadati aktiviste.

Protesti bez presedana, koji su trajali mjesecima, do uvođenja ograničenja zbog korona virusa u oktobru 2020. godine, došli su kao odgovor na represiju i neslaganje unutar uzastopnih vlada te kontrolu paravojnih jedinica povezanih s političkim strankama koje su ugrožavale reforme i povećale rizike od građanskih sukoba.

Međutim, u današnjem Iraku vlada je formirana od koalicije koja je dobila manje od 15 posto glasova biračkog tijela.

Za mnoge Iračane koji su se pridružili protestima ona predstavlja savez sebičnih političkih grupa i naoružanih frakcija koje su ograničile građanske slobode.

To je navelo mnoge Iračane da podrže šiitskog vođu Muqtada al-Sadra, samoproglašenog iračkog nacionalistu, čije su snage optužene za provođenje nekih od najgorih nasilja u građanskom ratu u Iraku nakon 2003. godine.

Nasilje između njegovih pristalica i suparničkih šiitskih frakcija prošlog augusta ostavilo je 30 žrtava i jasno stavilo do znanja da, uprkos pomacima koje je Irak napravio, ta država ostaje inherentno nestabilna, dva desetljeća nakon invazije koja je trebala uvesti novu eru.