FP: Pet lekcija kojima nas je za godinu podučio rat u Ukrajini

Dok se bliži godišnjica rata u Ukrajini, Stephen Walt, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Harvard, u kolumni za Foreign Policy (FP) pokušao je izdvojiti pet stvari koje bi se mogle naučiti iz tog sukoba.

U uvodu, Walt piše da su dvije strane od početka ruske invazije na Ukrajinu 24. februara 2022. godine pretrpjele više od 100.000 žrtava, zajedno s hiljadama izgubljenih tenkova i drugih oklopnih vozila.

Ukrajinska ekonomija opala je za otprilike 30 posto, a više od 30 posto stanovništva je raseljeno.

Njena infrastruktura je uništena, a oštećeno je oko 40 posto kapaciteta za proizvodnju električne energije.

Čini se da niti jedna strana nije spremna na kompromis ili razmatranje prekida vatre.

Rat je poučan, iako surov učitelj, zaključuje Walt, uz konstataciju da se iz razaranja i žrtava koje su drugi podnijeli mogu izvući znanje i mudrost za budućnost.

Evo pet lekcija koje bi, kako je napisao, čelnici i javnost širom svijeta mogli naučiti nakon godine rata u Ukrajini.

Lekcija 1: Lideri se veoma lako mogu preračunati

Sada je očito da je ruski predsjednik Vladimir Putin pogriješio kada je pretpostavio da Ukrajina ne može pružiti ozbiljan otpor invaziji.

Pogrešno je procijenio rusku vojnu moć, upornost Ukrajine i sposobnost Zapadne Evrope da pronađe alternativne izvore energije.

No, zapadnjaci su, također, griješili: godinama su odbacivali mogućnost rata, preuveličavali moć ekonomskih sankcija i potcjenjivali dubinu ruskog protivljenja zapadnim naporima da Ukrajinu dovedu u svoju orbitu.

U ovom slučaju (kao i u mnogim drugim) magla rata zaklonila nam je viziju mnogo prije nego što su stvarne borbe počele.

Lekcija 2: Države se ujedinjuju u borbi protiv agresije

Ukrajinski rat također nas podsjeća da se države u međunarodnom sistemu obično ujedinjuju kako bi se suprotstavile otvorenim činovima agresije.

Ovo je još jedna lekcija koju je Putin previdio – osim što je vjerovao da će Ukrajina brzo pasti, čini se da je pretpostavio da NATO neće odgovoriti tako snažno kao što jeste.

Umjesto da ide “jedan na jedan” protiv slabijeg protivnika, Rusija vodi rat protiv zemlje koju podržava koalicija čiji je ukupni bruto domaći proizvod (BDP) gotovo 20 puta veći od ruskog.

Ta koalicija proizvodi najsofisticiranije oružje na svijetu i počela se odvikavati od ruskog snabdijevanja energijom.

Kao što je objašnjeno u nastavku, vanjska podrška ne osigurava ukrajinsku pobjedu, ali ono što je Putin pretpostavljao da će biti lagana šetnja pretvorilo se u dugotrajnu i neizvjesnu borbu.

Rusija će u budućnosti biti daleko slabija bez obzira na to kako rat na kraju završi.

Države balansiraju protiv agresora, jer se brinu da će osvajači u slučaju uspjeha pokušati i više, a takvi su strahovi ponekad pogrešni.

Revizionističke države ponekad su zadovoljne nakon što su promijenile status quo na svoje zadovoljstvo.

Ali, druge države ne mogu biti sigurne u to – barem ne u početku – pa udružuju snage kako bi odvratile daljnje probleme ili ih porazile ako odvraćanje ne uspije.

Nigdje ova tendencija nije jasnija nego u odluci Švedske i Finske da napuste desetljeća (u slučaju Švedske stoljeća) neutralnosti kako bi zatražile članstvo u NATO-u.

Svjetski čelnici koji se nadaju zauzeti teritorije koje trenutno ne kontroliraju trebali bi obratiti pažnju – očigledni činovi agresije vjerovatno će navesti druge moćne države da se udruže protiv vas.

Ako to učine, onda čak i uspješna vojna operacija može ostaviti agresora manje sigurnim nego što je bio prije.

Lekcija 3: Nije gotovo dok nije gotovo

Amerikanci o ratu vole razmišljati kao o kratkom šoku, nakon kojeg slijedi dodjela medalja i možda pobjednička parada.

Ova tendencija nije iznenađujuća, s obzirom na to da su nedavni protivnici SAD-a bile trećerazredne sile i da je početna vojna faza svakog rata bila kratka i jednostrana.

Ratovi u Iraku i Afganistanu na kraju su se razvukli godinama, ali samo zato što je SAD odlučio okupirati obje zemlje i provesti dalekosežne političke i društvene reforme.

Rezultat je bila moćna pobuna, koja se nije mogla poraziti uz prihvatljivu cijenu.

Rat u Ukrajini je drugačiji – prvi ruski napad je osujećen, a cilj Moskve o brzoj promjeni režima u Kijevu je propao.

Nakon 12 mjeseci, konvencionalne snage dvije suverene države još uvijek se bore na ratištu i traže nove načine da izvrše pritisak na drugu stranu.

Uprkos nekoliko uspjeha na obje strane, nijedna strana nije uspjela zadati udarac za nokaut.

Putin je pogrešno vjerovao da će rat biti brz i jeftin.

Kada je prvi napad na Kijev propao, a ruske snage pretrpjele teške gubitke, Ukrajina i njeni saveznici zaključili su da bi velikodušna vanjska pomoć, ukrajinska odlučost i opsežne ekonomske sankcije mogli Rusiji nanijeti odlučujući poraz i možda je čak izbaciti iz redova velikih sila.

Uspješne kontraofanzive, koje su počele prošlog ljeta, ojačale su nade Kijeva da će vratiti svu izgubljenu teritoriju, uključujući Krim.

Neki su posmatraču počeli sanjati o promjeni režima u Moskvi.

Međutim, Rusija je još uvijek velika sila, s više od tri puta većom populacijom od Ukrajine, velikom vojno-industrijskom bazom i znatnim rezervama vojne opreme.

Njeni čelnici vide rat kao egzistencijalni sukob, u kojem Rusija mora pobijediti.

Učinkovitost njenih oružanih snaga malo se poboljšala od početka rata, a napadi projektilima i bespilotnim letjelicama na ukrajinske gradove i infrastrukturu nanijeli su znatnu štetu.

Mučni rat iscrpljivanja ne ide u prilog Ukrajini, a otuda i nedavna žurba da se Ukrajini nabavi više oružja (uključujući tenkove) i pruži obuka.

Vanjska podrška može omogućiti Kijevu da održi liniju i ostvari ograničene dobitke u proljeće, ali izbacivanje Rusije sa svih teritorija koje sada kontrolira može biti nemoguće, bez obzira na količinu primljene pomoći.

Postoji i kontinuirana mogućnost eskalacije (uključujući upotrebu nuklearnog oružja), što je opasnost koju neki stručnjaci odbacuju, ali koja se ne može u potpunosti isključiti.

Lekcija 4: Rat jača ekstremiste i otežava postizanje kompromisa

S obzirom na to da su ulozi visoki, rat je vrijeme kada mora hladno razmišljanje i pažljiva kalkulacija trebaju doći do izražaja.

Nažalost, umjesto toga, čest je slučaj da hvalisanje, pusta želja, moralno držanje, patriotsko busanje u prsa i grupno razmišljanje preuzimaju prevagu, a tvrdokorni stavovi guše odmjerenije glasove.

Kao rezultat toga, postaje teže razgovarati o bilo kakvoj vrsti kompromisa, čak i kada niti jedna strana nema jasan put do pobjede.

To nije jedini razlog zašto je ratove teško okončati, ali je važan.

Javna rasprava o Ukrajini bila je izuzetno uvredljiva, sa stručnjacima “jastrebima“, koji su se natjecali da nadmaše jedni druge u izražavanju podrške Kijevu, dok su alternativne perspektive blatile kao naivne, nemoralne, proruske ili još gore.

(Nešto slično se možda događa i sa druge strane: iako je teško izvući pouzdane zaključke iz ruskih komentara o ratu, čini se da su Putinovi najglasniji ruski kritičari uglavnom tvrdolinijaši, koji ga optužuju da nije vodio rat dovoljno energično ili nemilosrdno).

Moguće je da su najzagriženiji zagovornici Ukrajine u pravu i da bi Zapad trebao učiniti “šta god je potrebno” kako bi omogućio Kijevu da oslobodi svu svoju teritoriju.

Ali, pitam se, jesu li svi ti jastrebarski glasovi ikada zastali, da se zapitaju jesu li možda u krivu; je li moguće da bi produžavanje rata moglo dovesti do goreg ishoda za Ukrajinu?

Ovdje postoji prilično uznemirujuća prošlost: velikodušna vanjska podrška lokalnim snagama u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu održavala je te ratove, ali nije ostavila te zemlje u boljem stanju kada je SAD konačno zaključio da pobjeda nije moguća i otišao kući.

Istina je da se snage SAD-a i NATO-a ne bore u Ukrajini, ali mi imamo mnogo toga u igri.

Mir ili prekid vatre su možda još daleko, ali razmišljati o tome kako okončati rat je u interesu svih, a posebno Ukrajine.

Lekcija 5: Strategija suzdržavanja smanjila bi rizik od rata

Posljednja lekcija – i vjerovatno najvažnija – jeste da bi ovaj rat bio daleko manje vjerovatan da je SAD usvojio strategiju vanjskopolitičkog suzdržavanja.

Da su američki i zapadni kreatori politike poslušali stalna upozorenja o posljedicama proširenja NATO-a bez ograničenja (uključujući savjete Georgea F. Kennana; široke dvostranačke grupe iskusnih stručnjaka, grupu sličnih istaknutih diplomata i zvaničnika odbrane; ili dirketora Centralne obavještajne službe – CIA Williama Burnsa, koji je, također, bivši ambasador u Rusiji), umjesto što su pokušavali uključiti Ukrajinu u zapadne sigurnosne i ekonomske institucije, poticaj Rusiji za invaziju bio bi uveliko smanjen.

Putin snosi primarnu odgovornost za pokretanje brutalnog i nezakonitog rata, ali administracija Joea Bidena i njeni prethodnici daleko su od besprijekornih.

Ukrajinski narod sada pati od Putinove nemilosrdnosti, ali i zbog oholosti i naivnosti zapadnih dužnosnika.

Dodatna lekcija: Lideri su važni (duh)

Čak i realisti, koji naglašavaju važnost velikih strukturnih sila, priznaju da su pojedinačne vođe ponekad važne, i to mnogo.

Iako je protivljenje proširenju NATO-a (a posebno njegovom mogućem proširenju na Ukrajinu) bilo široko rasprostranjeno među ruskim elitama, neki drugi ruski vođa možda ne bi odlučio početi rat prije godinu.

Maštovitiji i manje dogmatični američki predsjednik mogao bi učiniti više da ublaži nadolazeću krizu prije nego što je distigla tačku ključanja.

Zatim, razmislite kako bi se ovaj rat mogao odvijati da je Petro Porošenko bio predsjednik Ukrajine umjesto Volodimira Zelenskog?

Bi li Porošenko uspio okupiti svoje sugrađane i pridobiti vanjsku podršku jednako učinkovito kao Zelenski?

Čini se malo vjerovatnim.

Ili, što bi bilo da je Donald Trump u Bijeloj kući umjesto Bidena?

Strukturalne sile ograničavaju ono što su države sposobne učiniti, ali same ne određuju ishode.

Nacionalni čelnici imaju slobodu izbora, tako što su slobodni odlučiti kako će najbolje što mogu upravljati okolnostima s kojima se suočavaju.

S obzirom na to da imaju slobodu izbora, u konačnici su odgovorni za izbore koje donesu.

Imajući na umu tu činjenicu, muškarci i žene koji su trenutno glavni u Moskvi, Kijevu, Washingtonu, Briselu, Berlinu i negdje drugo trebali bi obratiti posebnu pažnju na lekciju broj tri (Nije gotovo dok nije gotovo) i posebno sudbinu Georgea W. (“Misija ispunjena“) Busha.

Ovaj rat još nije završio, a ono što danas vidimo kao hrabro i učinkovito vodstvo (ili nekompetentne malverzacije) moglo bi izgledati donekle drugačije nakon što oružje utihne, a konačni troškovi se zbroje.