WP: Na očajnički poziv za pomoć iz Sirije nikada nije odgovoreno

Sirija, podijeljena i izolovana od svijeta, ostavljena je da se snalazi sama, dok su se nekoliko kilometara dalje, preko granice sa Turskom, slile hiljade tona pomoći.

Dok su ogromne mašine tražile 13-godišnjeg dječaka, jedan čovjek je pitao reportere mogu li mu pomoći da kontaktira UN za pomoć (Al Jazeera)

Tek nakon četiri dana i noći od zemljotresa ruševine su ovdje utihnule. Najsnažniji glasovi pripadali su ženama, kažu mještani. Razdvojene od djece ili boreći se da ih spase, vrištale su dok ih pluća nisu izdala, piše Louisa Loveluck u članku objavljenom u Washington Postu.

“U ovom zaboravljenom predjelu na sjeverozapadu Sirije, koji drže pobunjenici, nema međunarodnih spasilaca koji bi ih spasili. Nema pošiljki lijekova protiv bolova za preživjele. Nekoliko kilometara dalje, preko granice, u Turskoj, slile su se hiljade tona pomoći; spasilački timovi čak iz Tajvana su odgovorili na poziv turske vlade za pomoć. Ali, Sirija, podijeljena i izolovana od većeg dijela svijeta, ostavljena je da se snalazi sama, kako je i navikla mnogo puta do sad tokom više od decenije rata i izmještenosti”, dodaje.

Ona navodi da je u razorenom gradu Jinderisu najmanje 850 tijela izvučeno do petka ujutro. Iako se još traga za stotinama ljudi, malo ko vjeruje da je ostalo živih pod ruševinama za spasiti.

“Trebala nam je pomoć ovdje, tražili smo je”, kazao je gradonačelnik Mahmoud Hafar. “Nikada nije došla”.

Loveluck piše da je u petak granični prelaz Bab Al-Salama, na ulazu u Siriju, bio gotovo prazan.

“Jedan sanitet sa rotacijama čekao je da uđe. Jedini Sirijci koji su prelazili bili su oni koje su vraćali svojim porodicama u vrećama za umrle”, navodi u članku objavljenom u Washington Postu.

U rijetkoj posjeti ovoj sirijskoj enklavi, koju kontrolišu oružane grupe koje podržava Turska, Washington Post zatekao je zajednice obuzete šokom i zbunjene, i uglavnom same. U Jinderisu su očevi bdjeli nad ostacima svojih domova i pričali kako su se probudili i zatekli supruge i djecu mrtve. Dok su ogromne mašine tražile 13-godišnjeg dječaka, jedan čovjek je pitao reportere mogu li mu pomoći da kontaktira Ujedinjene narode za pomoć.

“Možda ne znaju šta se desilo u Jinderisu”, kazao je on. “Niko ne bi mogao vidjeti ovo i ne doći ovamo.”

Kriza za krizom

Ovaj dio Sirije je trpio krizu za krizom, dom milionima ljudi koji su pretrpjeli rat i raseljavanje, glad i bolesti. Čak i prije zemljotresa, 4,1 milion ljudi ovdje je tražilo humanitarnu pomoć.

“Pristup područjima van vladine kontrole predsjednik Bashar al-Assad koristi kao oružje tokom sukoba, i nametnuo je restrikcije na kretanje humanitarnih grupa – pomažu mu saveznici kao što je Rusija u UN-u, a ponekad, i susjedi poput Turske i Jordana, koji su periodično blokirali protok pomoći. Dužnosnici UN-a rijetko su se javno žalili, što je potez, smatraju kritičari, osmišljen da održi pristup Damasku nauštrb miliona civila koji žive izvan predjela pod Assadovom kontrolom”, piše Loveluck.

Ona dalje navodi da su se u Sawranu, gradiću udaljenom 16 kilometara od turske granice, stanovnici prisjetili huka zemlje koja se tresla, tako glasno da je izgledalo kao da tlo reži. Kako su se zgrade rušile, stanovnici se sjećaju da su zapomogali obraćajući se nebu. Poginulo je 36 osoba, a 20 je ranjeno.

Ubrzo je do preživjelih stigla vijest o tome šta se dogodilo 65 km dalje, u Jinderisu.

Loveluck piše da je 21-godišnji Mohammed Jassim, koji je otišao da pomogne u spašavanju nakon što je saznao da su njegova tetka, njen muž i njihova djeca poginuli u svojoj kući. “Rekli su da su pod ruševinama stotine i da nemaju opremu da im pomognu.”

Utočište milionima civila

Loveluck u članku objavljenom u Washington Postu podsjeća da je, s obzirom na to da su borbene linije uglavnom statične nakon 12 godina žestokog rata, sjeverozapad Sirije postao konačno utočište za milione civila ili bivših boraca koji strahuju za svoju sigurnost ako se vrate u vladina područja. Mnogi od prvobitnih stanovnika ostaju, previše siromašni da bi otišli negdje drugdje, čak i sada kada su opkoljeni ratom.

Jinderis je, konkretno, dugo izbjegavao najgore borbe, sve dok oružane grupe koje podržava Turska nisu potisnule kurdske snage iz tog područja 2018. godine, piše Loveluck.

Dvadesetšestogodišnji Zakaria Tabakh je, navodi se u tekstu, došao ovamo iz Halepa, grada koji je toliko puta napadan Assadovim improvizovanim bombama i zračnim napadima da su čitavi dijelovi još u ruševinama. Izgradio je novi život u Jinderisu, oženio se i dobio dvoje djece.

“Stavio je svog dvogodišnjeg Abdulhadija u krevet u nedjelju navečer, ležao je neko vrijeme s djetetom, a potom je prešao u svoj bračni krevet. Sjeća se samo djelića onoga što je uslijedilo. Njegova supruga je bila mrtva ispod pokrivača. Abdulhadi je umro tamo gdje je bio spušten preko noći. Krhotine su bile posvuda”, piše Loveluck.

UN-ova Agencija za migracije u petak je kazala da je poslala 14 kamiona humanitarne pomoći u Idlib koji drže pobunjenici, što je druga takva isporuka otkad se desio zemljotres. U Jinderisu, jedina vidljiva podjela pomoći došla je od lokalnih organizacija u vidu plastičnih kesa hrane i deka naslaganih na kamione.

Bez adekvatne opreme

Broj poginulih na sjeverozapadu Sirije iznosi nešto više od 2.000, daleko manje od 20.000 poginulih u Turskoj. Ali još je mnogo nepregledanih zgrada, ljudi o čijoj se sudbini ništa ne zna, navodi Loveluck.

“Spasioci i stanovnici bolno su svjesni činjenice da jedina oprema koju imaju – većinom lopate i pohabani rovokopači – povređuje ljude koje pokušavaju spasiti”, piše.

Pripadnik Bijelih šljemova je kazao kako se tako delikatne operacije ne mogu izvoditi uz pomoć takvog alata. “Ljudi su umrli tamo jer mi nemamo pravu opremu”.

Direktor Bijelih šljemova, Raed Saleh, u petak je kazao da će međunarodna pomoć, kada dođe, doći kasno da bi pomogla u pronalasku preživjelih i da će se preusmjeriti na uklanjanje razorenih zgrada.

“Zdravstvene ustanove u tom području visile su o koncu mnogo prije zemljotresa u ponedjeljak. Assadove snage i njihovi ruski saveznici sistematski su bombardovali zdravstvene ustanove, tjerajući bolnice u podzemlje dok su ljekari bježali. U gradu Afrinu, doktori procjenjuju da je blizu 70 posto pacijenata došlo iz Jinderisa”, podsjeća Loveluck.

“Mnoge smo morali uputiti na amputacije“, u telefonskom razgovoru kazao je Ahmed Saqar (53), medicinski tehničar. Njegov tim, bez podrške, bio je iscrpljen – i preživjeli i spasioci.

“Treba im pauza. Treba svima”, zaključuje Loveluck u članku objavljenom u Washington Postu.

Izvor: Agencije

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada