Foreign Affairs: Šta Rusija zaista želi

Piše: Thomas Graham

Dok bjesni rat u Ukrajini, teško je zamisliti konstruktivan odnos između Rusije i Zapada. Ovakav izgled još je manje vjerovatan zbog neumorne propagande Kremlja protiv Zapada. Ipak, sve i ako strateški ruski plan bude poražen, što je slabo vjerovatno, kako pokazuje nesigurna i spora ukrajinska dugo čekana kontraofanziva, Rusija neće nestati sa globalne pozornice. Čak bi i poražena Rusija i dalje zadržala ogromnu teritoriju u srcu Euroazije, najbogatije zalihe prirodnih resursa na svijetu, ogroman nuklearni arsenal, i trajno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a s pravom veta, između ostalog. Sviđalo se to Sjedinjenim Američkim Državama ili ne, SAD mora pronaći način da živi s Rusijom.

Washington ima težnju vidjeti ponašanje Moskve kao zlonamjerno i kao trajnu prijetnju američkim interesima. Lista ruskih prestupa je duga i stvara sliku nemilosrdnog neprijatelja: rat u Ukrajini, miješanje u američka domaća pitanja, cyber napadi na ključnu infrastrukturu, globalne antiameričke kampanje širenja dezinformacija, varanje u sporazumima o kontroli naoružanja, gomilanje oružja na Arktiku, rastuće strateško usklađivanje s Kinom i Iranom i podrška brutalnom sirijskom diktatoru Basharu al-Assadu. Ipak, postoji jedan temeljni element ruskog identiteta koji bi Amerika mogla iskoristiti za svoje interese: slika Rusije o sebi kao o velikoj sili koja provodi nezavisnu vanjsku politiku zarad ostvarivanja vlastitih nacionalnih interesa. Rusija sebe već dugo doživljava kao državu koja ima stratešku autonomiju, što znači da ima slobodu da sklapa koalicije kako bi branila i unapređivala vlastite interese. Ovo je ključni princip ruske vanjske politike od 18. stoljeća, konstanta i u carskoj Rusiji i u Sovjetskom savezu. Čak je i nakon Hladnog rata, Rusija i dalje tražila ovu slobodu, posmatrajući Kinu kao stratešku protutežu SAD-u dok je tražila načine da ponovo izgradi utjecaj u bivšem Sovjetskom savezu.

SAD se decenijama suprotstavljao naporima Moskve da pojača rusku stratešku autonomiju. S obzirom na animozitet između ove dvije države, koji je samo porastao nakon što je Rusija pokrenula brutalnu invaziju punog obima na Ukrajinu, teško je zamisliti promjenu u stavu Washingtona. Ali ruska težnja za autonomijom pruža SAD-u potencijalnu polugu i potencijalnu prednost u takmičenju s Kinom. Ukoliko bi odustao od nastojanja da učini Rusiju međunarodnim izopćenikom i ponovo uspostavio normalne diplomatske odnose, Washington bi mogao iskoristiti Moskvu da pomogne kreirati regionalne ravnoteže moći širom Euroazije koje pogoduju američkim interesima. Shodno tome, dok SAD radi sa svojim saveznicima i partnerima na ometanju Rusije u Ukrajini, trebao bi početi razmatrati korake koji bi mogli sačuvati rusku stratešku autonomiju u budućnosti, posebno one koji bi smanjili sve veću ovisnost Moskve o Pekingu.

Tri loše decenije

Nakon raspada Sovjetskog saveza 1991, Moskva se borila da vrati svoju stratešku autonomiju. Usred duboke ekonomske krize, samo je Zapad mogao pružiti Rusiji ulaganja, menadžerske vještine i tehnologiju koji su joj bili potrebni. Moskva, stoga, nije bila u poziciji da se opire kada je Washington, iz perspektive Rusije, poremetio ruske interese na Balkanu, proširio NATO na istok prema ruskim granicama, ili zašao u ruske povlastice u bivšem Sovjetskom savezu podržavši političke snage, posebno u Gruziji i Ukrajini, koje je Rusija smatrala neprijateljskim. Moskva se ljutila zbog američkih postupaka; povremeno se ogorčeno žalila; ali u konačnici je, budući da nije imala drugih strateških opcija, pristala. Rusija je, naravno, nastavila unaprjeđivati odnose s Kinom, u okviru politike započete u kasnom sovjetskom periodu da se spriječi da se Peking i Washington udruže protiv Moskve. Ali, 1990-ih, Kina je još bila u ranim fazama svog uspona i ovisila je o dobroj volji Amerike. Peking nije imao načina ni preduslova da djeluje kao pouzdana strateška protuteža za dobrobit Moskve.

Ruska situacija se poboljšala u prvoj deceniji ovog stoljeća. Njena moć je rasla kako je ruski predsjednik Vladimir Putin ponovo uspostavio red, a rastuće cijene nafte pospješile ekonomski oporavak. Pojavile su se pukotine u zapadnom savezu jer su Francuska i Njemačka oduprle ratobornom pristupu SAD-a Iraku. U međuvremenu je snažan rast Kine povećao njen ekonomski utjecaj, i njene geopolitičke ambicije počele su se širiti izvan zapadnog Pacifika, širom Euroazije i u Afriku i Latinsku Ameriku.

Bliži odnosi s Francuskom, Njemačkom i Kinom ohrabrili su Rusiju da se agresivnije suprotstavi onome što je smatrala neprijateljskim američkim politikama i inicijativama. U 2008, Moskva je pokrenula kratki rat protiv Gruzije kako bi poremetila ambicije ove države za pridruživanje NATO-u. Ovaj sukob je dramatično pokazao rusku odlučnost da se odupre američkim zadiranjima, kao i njeno zauzimanje Krima 2014. Čak i dok su njene trupe jurišale kroz Gruziju, Moskva je održavala opsežne ekonomske veze s evropskim državama, koje su činile otprilike polovinu ruske bilateralne trgovine i tri četvrtine stranih direktnih investicija u Rusiji. Neugodna saradnja s Washingtonom u oblasti borbe protiv terorizma i neširenja nuklearnog oružja je nastavljena. Ova situacija je omogućila Moskvi da zadrži izbalansirane odnose s Pekingom uprkos brzo rastućem jazu u ekonomskim prilikama koje su išle u prilog Pekingu. Rusija je ubirala korist od svoje ponovo stečene strateške autonomije.

Međutim, Moskva je potom ugrozila ovaj napredak. Njena rastuća agresija na Ukrajinu, koja je počela 2014. i kulminirala invazijom u februaru 2022, poremetila je odnose sa Zapadom. Evropski udio ukupne ruske trgovine se urušio, a diplomatski kontakti su svedeni na minimum. Iako sankcije nisu promijenile ponašanje Rusije niti su uništile rusku ekonomiju, Zapad ih i dalje drži na snazi dok pojačava vojnu, finansijsku i humanitarnu pomoć Ukrajini.

Prijatelji i rivali

Izolovana od Zapada, Moskva je pala dublje u zagrljaj Pekinga. Iako se Kremlj hvali svojom bliskom strateškom usklađenošću i prijateljstvom „bez ograničenja“ s Kinom, stvarnost nije tako ružičasta. Peking je ponudio Moskvi diplomatsku podršku, ali se za sada suzdržao od pružanja smrtonosne vojne pomoći. Iako je Kina povećala trgovinu s Rusijom, zamijenivši opskrbu robom široke potrošnje od zapadnih kompanija koje odlaze, oklijevala je kada su u pitanju veća ulaganja u Rusiju, iz straha od sankcija Zapada. U isto vrijeme, Peking je iskoristio izolaciju Moskve od Zapada da sklopi komercijalne sporazume koji idu u prilog njegovim interesima. Kina je isto tako proširila svoje komercijalne veze u centralnoj Aziji na račun Rusije.

Kina i Rusija imaju dugu historiju problematičnih odnosa, koji su zamaskirani posthladnoratovskim približavanjem između njih. Kina nastavlja nadmašivati ekonomsku i vojnu moć Rusije: početkom 1990-ih, ekonomije ove dvije države su bile približno iste veličine, ali Kina je sada deset puta veća, a i dalje raste. Iz tog razloga je Kremlju potrebna protuteža Kini kako bi zadržao svoju stratešku autonomiju. Otuđena od Zapada, Rusija se okreće ka široj Euroaziji i globalnom jugu. Moskva se nada da će osmisliti novu svrhu za institucije u kojima je igrala ključnu ulogu u decenijama nakon Hladnog rata, osnovanim da se suprotstavi Zapadu – prvenstveno Šangajskoj organizaciji za saradnju i BRICS-u, kako bi kreirala mrežu odnosa da bi suzbila ambicije Kine. Moskva širi svoje diplomatske, komercijalne i sigurnosne veze sa nezapadnim državama, posebno u Africi i na Bliskom istoku, i radi na održavanju svojih tradicionalno bliskih odnosa s Indijom. Ali surova realnost je da se vjerodostojna strateška protuteža ne može oblikovati od bilo koje kombinacije država iz onih regija kojima nedostaju ekonomska težina, tehnološka snaga i vojna moć. Ako Rusija želi izbjeći stratešku podređenost Kini, ne može se osloniti na relativno nove multilateralne grupe koje ne mogu parirati globalnim institucijama kojima dominira Zapad.  Rusija ne može računati ni na visoko transakcione bilateralne odnose s državama slabijim od nje. Jedina stvarna opcija je, onda, Zapad – prvenstveno SAD. Samo Washington i njegovi partneri mogu pružiti Rusiji komercijalne prilike, tehnološku saradnju i geopolitičke opcije koje su joj potrebne kako bi sačuvala svoju stratešku autonomiju i izbjegla da postane stalni mlađi partner Kini.

Putin nikada neće priznati ovu stvarnost. Njegov antiamerikanizam duboko je ukorijenjen, a on je svoju sudbinu prečvrsto povezao sa kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, da bi tražio otvaranje sa SAD-om, čak i ako je ono strateški korisno. Ali, budući ruski čelnici neće biti opterećeni istim psihičkim i političkim ograničenjima. Izazov za SAD je uvjeriti te čelnike da Zapad može pomoći naporima Kremlja da sačuva svoju stratešku autonomiju. Washington bi trebao ponuditi obnavljanje normalnih diplomatskih kontakata i ponovno otvaranje zapadnih tržišta za rusku trgovinu i investicije. U isto vrijeme, treba usvojiti konstruktivan pristup ruskim sigurnosnim problemima i stvoriti respektabilno mjesto za Rusiju u evropskoj sigurnosnoj arhitekturi, sve pod uslovom da Moskva okonča svoju agresiju na Ukrajinu tako što će, barem prestati bombardovati manje i veće gradove, pristati na primirje i pomoći pripremiti pregovore za trajnije rješenje. Ova pogodba bi umnožila opcije Rusije na globalnoj pozornici, dajući joj istinsku stratešku autonomiju. Washington bi dobio prednost nad Pekingom, uskrativši Kini strateškog partnera kojeg više ne bi mogla koristiti da zavadi SAD sa njegovim zapadnim saveznicima i partnerima.

Taktički aranžmani

Neki bi se mogli pobuniti rekavši da SAD nema mnogo razloga da pomogne neprijateljskoj Rusiji da se izvuče iz nevolje koju je sama izazvala. Ali strateška autonomija Rusije bi donijela i strateške dobrobiti SAD-u. Najočiglednije, to bi umanjilo, ako ne i nužno poništilo, blisko strateško usklađivanje Rusije s Kinom. Ova bliskost omogućila je Kini da iskoristi izolaciju Rusije od Zapada kako bi unaprijedila svoje sposobnosti. Peking je dobio pristup ključnim prirodnim resursima izvan dometa američke mornarice po uveliko sniženim cijenama. Peking je dobio sofisticiranu vojnu opremu koju još nije u stanju samostalno proizvesti, uključujući i naredni sistem za upozoravanje na balističke rakete, koji je još u izradi. Kada bude završen, samo će Kina, Rusija i SAD imati takav sistem. A sa uređenom granicom na sjeveru i bez hitne brige o strateškim namjerama Rusije, Kina se može fokusirati na nadmetanje sa Sjedinjenim Američkim Državama u indo-pacifičkoj regiji.

U najmanju ruku, veća strateška autonomija bi pomogla osigurati da će svi sporazumi – geopolitički, politički, komercijalni ili tehnološki – koje Rusija sklopi s Kinom ići manje u korist Kini i smanjit će prednost koju bi Peking mogao steći u svom rivalstvu s Washingtonom. Osim tog, više strateški autonomna Rusija bi također otvorila prostor za nove diplomatske i komercijalne aranžmane u centralnoj Aziji, sjeveroistočnoj Aziji i na Arktiku. Iako bi ovi aranžmani zakomplikovali proračune Kine, oni ne trebaju biti usmjereni protiv Pekinga. Radije, Kina bi mogla biti uključena u mnoge ad hoc koalicije kreirane kako bi se nosilo s pitanjima među kojima su neširenje nuklearnog oružja, borba protiv terorizma i regionalna sigurnost. Ali, one bi pomogle osigurati da Kina ne može iskoristiti slabost Rusije kako bi dominirala ovim regijama na štetu SAD-a.

Zagonetka s kojom se Washington suočava je kako učiniti zapadnu opciju atraktivnom Moskvi bez nagrađivanja njene agresije ili ugrožavanja američkih interesa u Evropi. Drugim riječima, izazov je balansirati potrebu SAD-a da podrži Rusiju s jačanjem nezavisnosti Ukrajine i sigurnosti Evrope. Rusija se vjerovatno neće pomiriti sa Zapadom ako SAD nastavi insistirati da  Moskva napusti ukrajinski teritorij koji je zauzela, da veliki doprinos obnovi Ukrajine i prihvati širenje NATO-a prema istoku.

To bi bilo moguće samo ako Zapad ostane ujedinjen iza Ukrajine i ako kijevske snage ostvare napredak na bojnom polju. U toj situaciji, umjesto lobiranja za potpuni, ponižavajući poraz Rusije, SAD bi trebao jasno dati do znanja Kremlju da je spreman konstruktivno se odnositi prema njegovim sigurnosnim problemima, ukinuti sankcije i promovisati ponovno uspostavljanje komercijalnih odnosa sa Zapadom.  Mjere kontrole naoružanja koje su Rusija ili Sjedinjene Američke Države napustile posljednjih godina – uključujući Ugovor o konvencionalnim oružanim snagama u Evropi, Ugovor o nuklearnim snagama srednjeg dometa i Ugovor o otvorenom nebu – mogle bi se oživjeti i prilagoditi trenutnoj stvarnosti. U ovom scenariju, Washington i njegovi partneri trebali bi ostati otvoreni za obnovu energetskih veza između Evrope i Rusije, bez da dozvole Evropi da se vrati u stanje pretjerane ovisnosti o Rusiji. Ruski čelnici bi trebali smatrati da je ponuda respektabilne pozicije u Evropi u njihovom interesu, posebno ako je alternativa težak poraz.

Bez sumnje, mnogi bi osudili takva nastojanja rada na pomirenju, posebno baltički narodi, Poljaci i Ukrajinci. Oni segmenti američke javnosti koji Rusiju smatraju „stalnom prijetnjom“, kako je nazvana u strategiji nacionalne sigurnosti Bidenove administracije, bi se također protivili. Oni bi osudili svako nastojanje SAD-a da pomogne Rusiji sačuvati svoju stratešku autonomiju kao nagrađivanje njene agresije kada bi cilj trebao biti da se porazi Rusija kako više ne bi mogla biti prijetnja Evropi. Kako bi ublažio te zabrinutosti, Washington bi trebao pokazati, riječima i djelima, da je posvećen NATO-u kao osnovi evropske sigurnosti protiv bilo kakve buduće ruske agresije.

SAD ne može sebi priuštiti da gleda Rusiju isključivo kroz evropsku prizmu. Treba cijeniti razne uloge koje Rusija igra širom Euroazije. Potpuna pobjeda u Ukrajini kroz ubjedljivi poraz Rusije stvorila bi strateške probleme za SAD na drugim lokacijama.  Uprkos odbojnosti prema ponašanju Moskve, Washingtonu će i dalje biti potrebna Rusija dovoljno snažna da efektivno kontroliše sopstvenu teritoriju i da stvori regionalnu ravnotežu snaga u Aziji koja ide u prilog Washingtonu. SAD se ne mora plašiti ruske moći. Umjesto tog, treba kreativno razmišljati o tome kako može iskoristiti ruske snage, interese i ambicije da unaprijedi svoje. Kao nadmoćna sila, SAD ne bi trebao smatrati da je to nemoguć zadatak.