‘The Hill’: Koje su granice američke velike moći?

Američki profesor Andrew Latham smatra da se pojam “natjecanje između velikih sila” u proteklih desetak godina ponovno pojavio, nakon što je postao mrtva fraza koja je izašla iz rječnika geopolitičkih metafora u opticaju, ali se vratio i počeo proganjati donositelje odluka u Washingtonu.

Latham u članku u američkim novinama The Hill piše kako je postojalo uvjerenje, nakon završetka Hladnog rata i bipolarnog ideološkog natjecanja kojem je taj period svjedočio, što je okončano unipolarnim suverenitetom Sjedinjenih Američkih Država nad svijetom, da je koncept natjecanja između velikih sila postao dio prošlosti.

‘Konvencionalna mudrost’ u modernom dobu

Međutim, koncept se vratio u prvi plan nakon pada neoliberalizma, a naučnici i političari ga koriste u pokušajima da razumiju savremeni svjetski poredak, navodi se u članku.

Uprkos različitim stavovima o tome kako povratak natjecanja za svjetski suverenitet utječe na američku vanjsku politiku, Latham, profesor međunarodnih odnosa na Macalester Collegeu u Minnesoti u SAD-u, smatra kako je nepobitna činjenica da se ovo natjecanje velikih sila pojavljuje kao “konvencionalna mudrost” u modernom dobu te da to oblikuje i upravlja službenim i javnim geopolitičkim diskursom u SAD-u i inostranstvu.

Američki profesor i pisac Ali Wyne, u nedavno objavljenoj knjizi Američka prilika za veliku silu: revitalizacija vanjske politike SAD-a radi suočavanja s izazovima strateškog natjecanja (America's Great-Power Opportunity: How Strategic Competition Can Revitalize U.S. Foreign Policy), upozorava na opasnosti onoga što naziva “neograničeno natjecanje” između velikih sila.

Smatra da je pogrešno uspoređivati okvir koji sada upravlja nadmetanjem velikih sila s okvirom koji je dominirao tokom Hladnog rata.

Također, vjeruje da usporedba između sadašnjeg sukoba i onoga što se dogodilo tokom Hladnog rata dobija sve veći zamah u kuloarima institucija koje se bave američkom vanjskom politikom.

Međunarodni stav i izbjegavanje unilateralizma

Dalje kaže da tretiranje sadašnjeg trenutka kao sličnog hladnoratovskom dobu hrani geopolitičke strahove Amerike i gura Washington da usvoji veliku strategiju koja je neodrživa, a sve u cilju ublažavanja tih strahova, što izaziva reakcije prijatelja i neprijatelja podjednako i prijeti položaju SAD-a u svijetu.

Wyne zaključuje da je u interesu SAD-a da zauzme suzdržaniji međunarodni stav, izbjegavajući unilateralizam, i da se umjesto toga osloni se na saveznike i partnere u održavanju regionalne ravnoteže, kako bi se, pored toga, stvorili uvjeti za unutrašnju reformu.

Autor članka Andrew Latham komentira da je Wyne napravio istu grešku koju je kritizirao kada je na kraju knjige zaključio da je “ulazak u novu eru rivalstva velikih sila prilika za SAD ne samo za obnovu, nego i za izgradnju novog svjetskog poretka, sposobnog da odgovori na mnoge trenutne izazove”.

Smatra da je ono do čega je Wyne došao neobičan zaključak i proturječi onome na što se fokusirao u svojoj knjizi prilikom isticanja da je pogrešno praviti usporedbu između doba Hladnog rata i sadašnjeg trenutka.

‘Kolaps potkopava privlačnost američkog primjera’

Wyne na kraju članka skreće pažnju na ono što smatra ogromnom razlikom između jedinstvene situacije koja je 1945. godine omogućila SAD-u da obnovi globalni poredak na način koji odražava njihove vrijednosti i služi njihovim interesima.

Na putu ostvarenja tog cilja stoje dva izazova: trenutna situacija u državi, koja se suočava s mnogim unutrašnjim i vanjskim izazovima, uključujući “domaći kolaps, koji potkopava privlačnost američkog primjera”, te velika strategija utemeljena na natjecanju s drugim velikim silama, koja je preambiciozna i previše je raaktivna da bi vodila bilo kakav pozitivan projekat usmjeren na obnovu.