Foreign Policy: Šta tjera vojske da počine zločine?

Američki politički magazin Foreign Policy objavio je članak američkog historičara Breta Devereauxa, stručnjaka za ekonomiju i vojsku u Rimskom carstvu, o razlozima koji navode vojske da počine strašne zločine.

Devereaux na početku članka kaže da je ukrajinski rat razotkrio zločine ruske vojske nad ukrajinskim civilima, zbog čega ovo pitanje zauzima istaknuto mjesto u današnje vrijeme.

Napomenuo je da svi ratovi uključuju određeni stepen brutalnosti, ali da su neke vojske, kao što su sadašnje ruske snage, sklonije činjenju zvjerstava od drugih. Dodaje da rat kao čin sile gura svaku stranu do krajnje brutalnosti po samoj svojoj prirodi.

Ipak, za neke vojske djela nasilja nad civilima i drugi ratni zločini predstavljaju zastranjivanje u kojem svojstvena brutalnost rata probija institucionalne i kulturne barijere osmišljene da ih usmjeravaju i kontroliraju.

Organizacijska kultura i drugi faktori

Pojasnio je da su historičari u bliskoj i davnoj prošlosti identificirali jasne obrasce tipa vojski koje se potpuno prepuštaju surovosti rata. Kaže da se zvjerstva ne događaju bez razloga, niti su svojstvena nekim zemljama mimo drugih. Umjesto toga, proizvod su organizacijske kulture, odluka komande i institucionalne strukture koja štiti vojsku od civilnih kontrola ili odgovornosti.

Jedan od razloga koji podstiče sklonost vojske prema zvjerstvima je brutalna disciplina unutar vojne organizacije. Vojnici koji su bili izloženi brutalnom odnosu unutar vojne hijerarhije svoje frustracije iskaljuju na civile. Naveo je primjer Japanske carske vojske, citirajući odlomak japanskog historičara Saburo Ienaga koji je rekao: “Pojedinci čije su dostojanstvo i muškost bili okrutno povrijeđeni teško su se suzdržavali da ne učine isto bespomoćnim osobama pod njihovom kontrolom. Uostalom, oni su samo primjenjivali što su naučili u osnovnoj obuci”.

Ironija je u tome da je brutalna disciplina sistema koji je trebao poticati poslušnost otežala kontrolu nad japanskim vojskama, posebno mlađim oficirima, “potkopavajući njihovu učinkovitost i profesionalnost”.

Autor je citirao i američku historičarku Isabel Hull koja je rekla da se carska njemačka vojska usredotočila na slijepu poslušnost (Kadavergehorsam) podređenih nadređenima, a isti obrazac je uočen i u drevnoj Sparti.

Iako je organizacijska kultura među redovnim vojnicima očito utjecajan faktor, odluke vodstva, a time i strateška kultura među oficirima su odlučujuće. Sklonost vojski činjenju zločina uglavnom je posljedica toga što poslušni vojnici slijede brutalne naredbe svojih oficira. Kada oficiri posrnu u ratnoj močvari, pokušavaju povratiti zamah i postići rezultate na terenu na isti način kao u kasarnama: prekomjernim nasiljem koje brzo preraste u zvjerstva.

Praktični primjer

Hull ovu dinamiku dokumentira, naprimjer, u brutalnom njemačkom potiskivanju naroda Herero u jugozapadnoj Africi (1904-1907) u današnjoj Namibiji. Frustracija zbog neuspjeha njemačke vojske da postigne odlučujuću, konačnu pobjedu (august 1904) dovela je do eskalacije brutalnosti kako bi se postigla jasna pobjeda. Komandant tamošnjih njemačkih snaga izvršio je istrebljenje čim je postalo jasno da više nije moguće ostvariti čistu pobjedu. Stalna eskalacija nasilja do tog trenutka već je uspostavila strukturu dopuštanja njemačkim vojnicima da se upuste u djela okrutnosti i nasilja, što je obrazac koji se nastavio čak i protiv zarobljenog i zatočenog stanovništva Herera.

Jedan od važnih faktora, kaže autor, zbog kojih su vojske sklone činjenju zločina je i nedostatak učinkovite vanjske kontrole civilnih vlasti nad vojnom kulturom ili ponašanjem. Naveo je mnoge primjere za to iz japanske i njemačke vojske, kao i iz vojske Sparte.

Rekao je da su elementi tog istog obrasca poprilično očiti u ruskim oružanim snagama. Istovremeno, odluke ruske komande stvorile su jasnu strukturu dopuštenja za daljnju brutalnost. Dodaje da su američke obavještajne službe upozorile prije ruske “invazije” na Ukrajinu da te snage imaju “listu za odstrel” za Ukrajince koje treba ubiti ili ih poslati u logore, uključujući novinare, aktiviste i manjine. Istaknuo je da su ruske snage dovele pokretne krematorije u invaziju za koju su očekivale da će biti relativno brza i laka, što može govoriti o razmjerima namjeravanog ubijanja nakon osvajanja koje su očekivali da će postići.

Autor kaže da postoji i važan faktor, a to je unutrašnja kultura ruske vojske i njen ponos na ideološku agendu ruskog predsjednika Vladimira Putina, što je čini imunom na učinkovitu kritiku ili civilni nadzor. Jedina sila koja nadzire vojsku je sigurnosna služba koja brine o lojalnosti Putinu, a ne o poštivanju zakona rata.

Upravo iz tih razloga, dodaje, zločini su postali naučeno ponašanje ruske vojske, od Čečenije preko Sirije pa sada do Ukrajine. Komponente zločina nisu bile izrazito ili jedinstveno ruske, ali je Rusija, kao i mnoge druge zemlje prije nje, izgradila vojsku sposobnu da počini zločine koju je potom pustila u Ukrajinu.