Sarajevo je za Karahasana bilo važna metafora svijeta

Evropski pisac svjetskog formata dobio je posthumno demokratsku nagradu “Fritz Csoklich” koju dodijeljuje medijska grupa “Styria” iz Austrije. Na ceremoniji u Beču nagradu je preuzeo Karahasanov najbolji prijatelj i vjenčani kum, franjevac fra Mile Babić.

“Moj najbolji prijatelj Dževad Karahasan europski je pisac svjetskoga formata. O svom Sarajevu je rekao da je bitna metafora svijeta, a za književnost da je mišljenje u formama, a ne u pojmovima. Bio je nenadmašan majstor dijaloškoga mišljenja i pripovijedanja. Bitna pitanja čovjeka i čovječanstva istodobno su bila njegova osobna pitanja. Uvijek se jasno i nedvojbeno svrstavao na stranu obespravljenih i onih koji pate: tuđa ga je patnja duboko pogađala. Stoga treba reći da je bio istinski humanist, pa je nagrada koju mu je dodijelila medijska grupacija Styria stigla u prave ruke. Karahasanovo velebno književno djelo himna je čudu života i čudu ljubavi. Imamo moralnu obvezu da ta dva čuda poštujemo i da im se divimo”, kazao je fra Mile Babić 12. oktobra u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci u Beču prilikom preuzimanja demokratske nagrade “Fritz Csoklich” koju je posthumno dobio njegov prijatelj, veliki književnik, profesor i čovjek, Dževad Karahasan.

Nagrada za predanost toleranciji i humanosti

U ime Dragane Tomašević – Karahasan, Dževadove supruge, umjetničko djelo kaligrafkinje Claudie Dzengel i ček na iznos od 10.000 eura koje je donirala medijska grupa “Styria”, preuzeo je njihov vjenčani kum, franjevac Mile Babić.

Fra Mile Babić objasnio je kako je njegov prijatelj tvrdio da je šutnja najelokventniji Božji govor u svijetu u doba brbljivosti, a da oni koji nisu sposobni šutjeti, ne mogu čuti i razumjeti druge ljude.

„Njegova smjerna i odana supruga Dragana s njime je dijelila sve: i dobro i zlo, i život i bolest, knjige, misli i probleme, te otvorenost prema tajni života i prema tajni smrti. Ona je bila prva i posljednja čitateljica njegovih knjiga i tekstova. Zato sve nagrade što ih je Karahasan dobio pripadaju i Dragani”, rekao je fra Babić.

Prof. dr. Hilmo Neimarlija, bio je bliski prijatelj Dževada Karahasana za kojeg je rekao da je vjerovao u viši poziv književnosti, dobre književnosti.

„Stvarno dobra književnost za njega je bila književnost koja u sebi spaja distancu i razumijevanje, koja pomaže da se shvati i zavoli neizmjerna složenost svijeta, ljudskog bića, života. To je književnost što osposobljava za slobodu i uči stvarnom razumijevanju osoba koje se uzajamno otvaraju i objavljuju jedna drugoj. Dostojanstvo svoga književnog pozvanja Dževad Karahasan je podvrgavao vlastitim proturječjima; priznavao je da voli prosvjetiteljstvo ili racionalizam, ali da isto toliko voli romantizam kao pobunu protiv dikatature racionalizma. Svjedočio je kako najteži sukobi nisu sukobi između kultura već su to sukobi unutar kultura. Žigosao je monolog i uzdizao dijalog. Bio je čovjek u književnosti. Evropa je to prepoznala, priznala, zavoljela”, istakao je Hilmo Neimarlija.

Stefan Winkler,  član uredničkog kolegija u austrijskom Kleine Zeitungu, napisao je da i sada kada Karahasana nema, da ne može to tako lako prihvatiti jer mu se stalno pojavljuje u mislima.

U razgovoru za Kleine Zeitung, austrijski pisac Karl-Markus Gauß je izjavio da “glas koji govori iz Karahasanovih knjiga čuće se dok ima ljudi”. Rekao je kako su Dževada Karahasana često nazivali glasom Bosne, a kad je umro 19. maja u Grazu, da je on otputovao u njegovu zemlju, u Bosnu i Hercegovinu, na turneju čitanja i predavanja koju su planirali provesti zajedno.

Svi su za njega govorili kao o svome

„Tih sam dana naučio što znači kad utihne glas jedne zemlje, nacionalnosti, etničke skupine, kako god to želimo nazvati, jer gdje god sam išao sretao sam ljude koji su žalili za njim i ništa nisu poduzeli. Znači, samo knjige ljudi koji su se književnosti posvetili bilo kao karijeri ili kao strasti. Ne, tu je bio jedan krupni taksist u Sarajevu koji je susprezao suze kad je naš kratkotrajni razgovor skrenuo na Karahasana, konobaricu za doručak u hotelu koja je ranije bila šutljiva u svojim dužnostima i koja je počela sa mnom dirljivo razgovarati čim će čula da poznajem njihovog Karahasana. Svi su o njemu govorili kao o svome, o onom velikom sunarodnjaku koji je Evropi pričao o “nama”, o nama Bosancima, a svijetu govorio ko smo, šta smo propatili i za šta se zalažemo. Iako neki od njih vjerojatno nisu čitali njegove knjige, znali su da je pisao i za njih. Da, on je bio njihov glas, i sami su ga prepoznali kao takvog i bili zahvalni što ga imaju”, ispričao je  Karl-Markus Gauß  koji je višestruko nagrađivani pisac, izdavač je i glavni urednik uglednog časopisa Literatur und Kritik, čovjek koji je objavio 25 kniga eseja, putopisa, reportaža i kritika.

Markus Mair, izvršni direktor Styria Media Group, izjavio je da sloboda izražavanja, sloboda tiska, demokratske vrijednosti i volja za demokratijom, prosvjetiteljstvo i obrazovanje, također moraju biti temelj budućnosti, da bez njih to ne funkcionira.

„Oni nude solidnu intelektualnu osnovu, koju je i Fritz Csoklich predstavljao tijekom svog života, bez obzira na prevladavajući zeitgeist. Fritz Csoklich bio je uzor. Nije bio ništa manje pobjednik ove godine”, poručio je Markus Mair

Nagrada za demokraciju Fritz Csoklich pokrenuta je 2019. godine. Prvi ju je dobio univerzalni umjetnik Arik Brauer za njegov trud protiv političke polarizacije. Za 2021. godinu Svetlana Tikhanovskaya, Maria Kolesnikova i Veronika Žepkalo, troje lidera opozicije u Bjelorusiji podijelili su nagradu.

U obrazloženju ovogodišnje nagrade žiri je  naveo da je Dževad Karahasan bio graničar između Orijenta i Zapada, između islama i kršćanstva, koji je “bez napora izgradio most od Platona do Arapskih noći i od Duns Scotusa do Kleista”.

“Iako ga je rat ostavio bez krova nad glavom i uništio njegov grad, multikulturalno uspješno Sarajevo, neumorno je promicao susrete i dijalog. Nije podlegao zavodljivoj misli osvete, već je vjerovao u ljekovitost zagrljaja, objasnili su članovi žirija.

Medijska grupa Styria nagradu su nazvali po dugogodišnjem glavnom uredniku lista Kleine Zeitung, Fritzu Csoklichu (1929.–2009.), koji je svoj život proveo baveći se funkcioniranjem demokratije.

Odrastali uz knjige Dževada Karahasana

Dževad Karahasan rođen je u Duvnu (Tomislavgrad), a život uvijek znatiželjnog književnika i životoljupca vodio ga je u Zenicu, Sarajevo i Grac (Graz) u Austriji gdje je preminuo. Bio je brižan i pažljiv bio prema ljudima. Posebno je bio vezan za Zenicu u kojoj je rođena njegova supruga Draganu, grad u kome je stekao prvo radno iskustvo, u kome je zavolio fudbal. U istom tom gradu živi i Merima Handanović kojoj je Karahasan bio mentor za doktorsku disertaciju što je bilo njegovo posljednje naučno iskustvo.

Odrastali smo uz knjige Dževada Karahasana. Čitali njegove drame, romane, pripovjetke, eseje, neki gledali i njegove pozorišne komade koji su se izvodili širom svijeta. Ponosni na Goetheovu nagradu za književnost koju je dobio, ponosni da je jedan Bosanac među najznačajnijim evropskim piscima. Bio je ugledni profesor, akademik i književnik čija su djela prevođena na dvadesetak jezika.