AJB DOC: Šta raditi sa ‘djecom neprijatelja’

“Djeca neprijatelja” ili “djeca ISIL-a” naziv je kojim su obilježene hiljade siročadi, čiji su se roditelji pridružili Islamskoj državi Irak i Levant a zatim poginuli. Većina ih je završila u zloglasnom kampu al-Hol na sjeveru Sirije, koji je postao dom za više od 60.000 žena i djece različitih nacionalnosti. Šta raditi sa djecom, pitanje je koje je opteretilo mnoge vlade evropskih zemalja. Međutim, za švedskog muzičara Patricija Galveza, čijih se sedmoro unučadi našlo u al-Holu nakon pogibije njegove kćerke Amande i njenog supruga Michaeala Skrama, pripadnika ISIL-a, odgovor na to pitanje je bio više nego očigledan – što prije vratiti djecu u Švedsku.

Na tu na prvi pogled nemoguću misiju poziva svog poznanika, scenaristu i reditelja Gorkog Glaser-Mullera. Bez ikakvih prethodnih kontakata, pripreme ili bilo čije podrške, njih dvojica odlaze prvo u Ebril, prijestolnicu iračkog Kurdistana, a zatim i u Siriju. Glaser-Muller, koji se sve do tada bavio isključivo fikcijom u svom filmskom stvaralaštvu, prvi put se upušta u snimanje dokumentarca i to u ratnoj zoni, u zemljama u kojima, kao i Galvez, nikada prije nije bio, bez prevoditelja i drugih članova ekipe.

Iako prati Galveza u misiji spašavanja djece, Glaser-Muller i sam postaje dio cijele emotivne i intimne priče o jednoj porodici, zaokružene u dokumentarnom filmu Djeca neprijatelja.

U njemu su prikazani beskrajni pozivi Galveza sa vlastima i njegova agonija dok čeka da se uklone brojne administrativne prepreke kako bi mogao otići po svoju unučad, koja su svaki dan u sve gorem zdravstvenom stanju. S druge strane, film je također protkan Galvezovim promišljanjima o vlastitoj krivici zbog radikalizacije njegove kćerke te intimnim porukama koje su on i Amanda razmjenjivali, u kojima gledatelj dobija uvid u “život sa druge strane”, način na koji su ona i drugi pripadnici ISIL-a živjeli i na kraju umrli.

Film Djeca neprijatelja bit će prikazan na petom izdanju AJB DOC film festivala, koji se održava u Sarajevu od 9. do 13. septembra. Tim povodom razgovarali smo sa autorom filma Gorkim Glaser-Mullerom, čije je djelo postalo nešto više od samog filma – pokret za borbu prava djece nekadašnjih pripadnika ISIL-a.

• Kako ste odlučili da krenete na put u Irak i Siriju i snimite Patricija Galveza u pokušaju spašavanja njegove unučadi iz kampa Al-Hol, nakon što su roditelji djece, pripadnici ISIL-a, ubijeni? 

Sve je počelo sa pozivom, kada me je Patricio kontaktirao jednog dana u martu 2019. i rekao da ima nešto da mi kaže i da bi možda bio zainteresiran da napravim film o tome. Mi smo bili poznanici, ne bliski prijatelji, jer smo obojica Čileanci koji živimo u Švedskoj. Našalio sam se pitajući ga šta je sada uradio. Onda sam mogao čuti u tonu njegovog glasa da se radi o nekoj teškoj temi i da nije želio o tome razgovarati putem telefona. Tada nisam ništa znao o tome da je izgubio kćerku, nisam čak ni znao da je ona bila radikalizirana, niti da je u tajnosti otišla u Siriju i da je udata za Michaeala Skrama, koji je bio velika vijest u švedskim medijima.

Kada smo se sreli, rekao je da je Amanda mrtva, da se pridružila ISIL-u te da su njena djeca negdje u Siriji. Htio je da ih pronađe i spasi, bio je u nekom emotivnom transu, bio je siguran da će ih naći. Meni tada to nije izgledalo realistično, jer kad sam ga pitao s kim je u kontaktu, kako će to uraditi, shvatio sam da je to više neko njegovo obećanje samom sebi – nisam mogao pomoći kćerki, ali mogu pomoći svojim unucima.

Kratko nakon što me kontaktirao, odlučio sam da ga pratim. To je bila jako teška odluka jer sam se bojao za njegovu sigurnost u ratnoj zoni, a naravno i za svoju i za sigurnost djece. Nisam imao nikakvo novinarsko iskustvo, pogotovo ne u ratnim zonama, nije postojala neka organizacija koja nas vodi, nisam to radio za neki televizijski kanal, tako da nisam imao nikakve kontakte tamo, niti podršku. Nisam čak imao ni prevodioca. Ja jesam scenarista i režiser, ali fikcije, ovo je bilo prvi put da radim dokumentarni film u životu. To je bio dobar ulaz u taj svijet, naučio sam puno i veoma sam zahvalan ljudima zbog kojih se to ostvarilo, jer je to važna priča koju je trebalo ispričati i veoma sam zahvalan Patriciju što mi je dao pristup svom svijetu i toliko sati s njim da sam mogao ‘ući u njegovu glavu’, što regularni mediji nisu mogli. To je bio koncept filma. Kada sam ušao u sve to, znao sam da Patricio na kraju može dobiti ovo ili izgubiti djecu u katastrofi. Djeca su bila veoma bolesna, pothranjena, troje je bilo u bolnici, postojala je šansa da to bude tragična priča, ali bez ozbira na to, znao sam da je priča važna i da se mora ispričati. Nevjerovatna je priča pratiti nekoga ko želi spasiti bespomoćnu djecu. Za mene je očigledno da su ona nevina, nisu kriva za ono što su radili njihovi roditelji.

• U filmu, kada Patricio napokon dobije poziv da može ući u Siriju i povesti djecu, on prvo ide ka Vama da Vas zagrli i Vi se prvi put pojavljujete ispred kamere. Obojica u tom momentu plačete. Za vas je ta priča postala lična, niste bili samo neko ko je bilježi? 

To je prvi put da sam se zaista uključio toliko tokom snimanja. Zbog intenziteta te scene, montažeri su je htjeli uključiti u film. Ne samo da je Patricio bio na tom emotivnom putovanju, nego i ja. Ja sam bio jedini član ekipe, nije bilo drugih, zato je bilo neizbježno da postanem uključen u sve to. To je bio ključni momenat, u kojem sam ja bio autor filma, ali i ljudsko biće. Ne možete biti samo muha na zidu. U ovom filmu nije bilo moguće biti objektivan, jer ja sam isto želio da djeca budu spašena.

• Rekli ste da je za Vas bilo očigledno da su djeca nevina. Međutim, u filmu, kada Patricio razgovara sa novinarkom, oni gledaju komentare na društvenim mrežama o njegovom slučaju, od kojih su neki jako negativni. Čini se da je postajao narativ da su djeca pripadnika ISIL-a istovremeno u opasnosti i opasnost. Kakva je zapravo bila percepcija švedske javnosti o ovoj djeci? 

Da, neki komentari su bili jako negativni, ali vjerujem da je film to promijenio. Mišljenje javnosti je bilo usmjereno protiv vraćanje ove djece u Švedsku, jer su to izjednačili sa repartijacijom roditelja. Tako da su mnogi ljudi tretirali ovu djecu kao odrasle, kao da su kriminalci, ali smatrali su da bi trebali imati suđenje, to je razlika, jer je to demokratija koja je zasnovana na pravosudnom sistemu. Tako da ne možete nikoga osuditi prije nego što ode na sud. Kada je film izašao u nordijskim zemljama, o tome je bila organizirana debata u najvećim novinama u Danskoj. To je uradila organizacija “Vratite djecu” iz Danske, a ja sam suosnivač te organizacije u Švedskoj. To je za mene bio dokaz da ovaj film zagovara prava djece, da će ljudi morati shvatiti da moraju razdvojiti djecu i roditelje, da djeca nisu odrasli.

Neki ljudi su pitali zašto vraćati djecu, zašto ih ne ostavimo, onda im kažem bio sam tamo i vidio taj kamp, i to je kazna za njih, ostaviti ih tamo. Djeca neće odrasti da budu zdravi građani, a kada se jednom vrate, jer bi se to desilo budući da su imali pravnu osnovu za to jer su im roditelji bili švedski državljani, oni ne bi bili to što mi želimo da budu u društvu.

• I Patricio govori u filmu da će djeca ako ostanu u kampu postati radikalizirana. 

Ne samo zbog toga što su tamo bili loši uvjeti, nego i zato što su se tamo vršile regrutacije. Neke osobe koje su ostale u ISIL-u, dobijale  su naredbe i primjenjivale svoje zakone i pravila, a djeca nisu bili izuzetak. Znamo da su djeca podložna tome da rade ono što vide da rade odrasli. Tako da bi, ako bi tamo odrasli, bili radikalizirani. Bili bi gubitnici ovog rata. Vidim dosta paralela sa nacisitima u Evropi. Izgubili su rat, i koristitli su tu mržnju. Ova djeca se tretiraju kao da su djeca nacista, odbačena su, sama i jako je lako koristiti njihovu traumu da napravite odnos s njima i manipulirate ih – da kažete Švedska vas ne želi, ovo je dokaz, vi pripadate nama. Volio bih iz tog ljudskog ugla da se švedska Vlada ranije umiješala, ranije uključila i pomogla Patriciju i drugima, da pokaže djeci da postoji bolja budućnost, da im pomogne zaista, da imaju bolji život.

• Koliko djece, švedskih državljana, se sada nalazi u kampu al-Hol? 

Još djece je tamo, ne znam koliko, ali manje od šest, vjerujem. Postepeno se taj broj smanjivao nakon što su izvukli Patricijeve unuke. To nije bilo toliko pokriveno u medijima, više se izvještavalo o majkama koje su pobjegle iz kampa i došle ovdje, preko Turske. Nije bilo medijskih izvještaja iz perspektive djece, možda malo.

• U filmu Patricio ulazi u zlogasni kamp Al-Hol. Da li ste Vi ušli, kakvi su bili utisci?

Nije mi bilo dozvoljeno da uđem u kamp, u to vrijeme je bio zatvoren za sve. Ali Patricio je uspio, to je bio dokaz njegove upornosti i njegovog empatičnog načina komuniciranja s ljudima. On se sreo sa mnogo ljudi koji nisu u filmu, recimo šest osoba na poziciji moći s kojim se morao naći, koji su radili na sigurnosti kampa, menadžer kampa, šef osiguranja i slično, i na kraju je mogao ući. U filmu je sve to skraćeno, to je bio mnogo duži proces. Mi smo to sveli na jednu scenu zbog umjetničkog dojma.

• Prikazujete najintimnije detalje iz Patricijevog života – njegovo kajanje, propitivanje da li je mogao uraditi više kako njegova kćerka ne bi postala pripadnica ISIL-a… Uspjeli ste dati ljudsko lice cijeloj toj priči koja je bila tabu tema za mnoge ljude i prikazati višedimenzionalno cijeli problem.

To je bilo najveće dostignuće, jedino što sam mogao uraditi, jer nisam bio tamo sa timom, nisam mogao napraviti prelijepi film što se tiče fotografije, scena i slično, sve je moralo biti ljudska priča, jer sam tome imao pristup. Mediji koji su bili tamo neko vrijeme da pokrivaju njegovu priču, nisu imali pristup kakav sam ja imao. Dijelili smo apartman u hotelu. On bi umro da se nešto desilo djeci jer je bio toliko uključen u sve to.

• Na koji način je film doprinio da se promijeni švedska politika i javno mnijenje po pitanju djece bivših pripadnika ISIL-a?

Patricio je dosta pričao i zagovarao prava te djece. Razumio je da je tu puno više djece od njegovih unuka, on je na veoma solidaran način uključio i tu drugu djecu. Stalno je govorio da ga boli što su pore njegove i druga djeca u toj situaciji. Dakle, nikada to nije bilo samo o njegovoj djeci. Kada su se djeca vratila u Švedsku, on nije stao, nastavio je zagovarati njihova prava. Također, dosta govori o putu radikalizacije njegove kćerke i pridruživanju ISIL-u kako bi upozorio druge. Napisao je knjigu koja će 7. septembra biti objavljena. To je njegova i Amandina priča. Također nastavlja zagovarati bolji status djece.

Drugim ljudima je bilo teško pokazati lice, jer su se bojali. Kada su mediji prišli Patriciju, pitali su ga da li želi da mu zaštite identitet, jer bi mogao naići na veliku mržnju. On nije pristao na to, rekao je da to zna, ali da zna zašto to sve radi. Možda jer nije bio musliman, pa nije morao brinuti da ima neku odgovornost samo zato što je musliman.

• Iako se ne radi o novinarskoj formi, na neki način je film napravljen tako da je dao glas onima koji nisu imali glas?

Da, Patricio je bio glas onih koji nisu imali glas. Za mene ovo je bilo iskustvo koje me promijenilo, lično i profesionalno, da napravim dokumentarac, da dobijem novo razumijevanje o novinarskom poslu, o njihovom radu u opasnim zonama. Također sam shvatio da je posao lokalnih novinara jako važan. Divim se sada toj profesiji još više, kao i radu humanitarnih radnika. Vidio sam kakvu razliku može napraviti čaša vode u jednom momentu, da to za neke ljude pravi razliku između života i smrti. Ovdje, u Švedskoj i Evropi, postoji mišljenje kako jedan euro ne može promijeniti nešto, ali to može promijeniti stvari. Tamo su ljudi koji prave tu razliku, humanitarci, također medicinski radnici. Bio sam dirnut svime, a ja sam vidio samo mali djelić svega. To je imalo veliki utjecaj na mene.

Ta lična investicija da neko bude tamo, da radi tamo, to je velika stvar. A ne mogu opisati ni to koliko sam dobio jednu drugu percepciju ljudi koji žive tamo i njihove borbe protiv ISIL-a. Oni su heroji na nekoliko nivoa. I oni pomažu ovoj djeci, ljudi koji su zaista bili žrtve ISIL-a, tretiraju ovu djecu kako bi i svoju. Sreo sam ljekara koji je liječio ovu djecu, on nije u filmu, i ispričao mi je o tome kako je ISIL upao u njegovo selo. Dakle, on je doktor koji liječi njihovu djecu. To je jako moćno. Ako ljudi tamo prihvataju tu djecu i daju im sve što je moguće, kako ljudi u Evropi to ne rade sa svojom demokratijom i ljudskim pravima? A mi nismo prve žrtve ISIL-a, nego oni. Razumijem da postoje osjećaji ljutnje i osvete, i razumio bih da tamo ne žele pomoći djeci, ali ne i ovdje. Međutim, sada se to mijenja.