Kako je SARTR (p)ostao simbol autentičnog pozorišnog pokreta otpora

Samo mjesec nakon početka opsade Sarajeva, u potpunom haosu rata, dok na glavni grad Bosne i Hercegovine svakodnevno pada na hiljade granata, grupa pozorišnih radnika – reditelji Dubravko Bibanović i Gradimir Gojer, pisac Safet Plakalo i inženjer Đorđe Mačkić – dolazi na ideju da stvori novi, ratni teatar.

“Plakalo je insistirao na prefiksu sarajevski, a ja sam shvatio da skraćenica Sarajevskog ratnog teatra omogućuje da, nakon prestanka rata, teatar gordo zovemo SARTR, računajući na ukupno, pa i dramsko djelo, velikoga filozofa Žan Pol Sartra”, napisao je Gojer svojedobno za portal Tačno.

Nije im dugo trebalo da okupe saradnike i glumce iz tri sarajevske profesionalne teatarske kuće koje su zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu morale obustaviti svoj rad te svoju ideju – koja je vjerovatno mnogima izgledala suludo – pretvore u stvarnost.

“SARTR je svojim osnivanjem, opstankom i radom zasigurno jedno od najneobičnijih pozorišta na svijetu”, kaže u razgovoru za Al Jazeeru Aleš Kurt, aktuelni direktor ove teatarske kuće.

“Nastanak SARTR-a je inicirao ono što historičari danas nazivaju fenomenom ‘teatra pod opsadom’. Taj fenomen je provocirao i ono što nazivamo kulturnim otporom građana Sarajeva”, dodaje.

Kulturni i duhovni otpor ratnom ludilu

Samo nekoliko mjeseci kasnije, SARTR predstavlja prvu premijeru simboličkog naziva Sklonište, crnu komediju koja se bavila svakodnevnim životom Sarajlija tokom opsade i koja je oficijelno označila početak rada Sarajevskog ratnog teatra.

U Skloništu Safeta Plakala i Dubravka Bibanovića igrali su Senad Bašić, Zoran Bečić, Miodrag Miki Trifunov, Jasna Diklić, Nebojša Veljović, Irena Mulamuhić, Alija Aljović i Nisveta Omerbašić.

“Okupili smo se oko tog projekta iz svjesnog, organizovanog otpora da na izazov smrti odgovorimo životom, a ne šutnjom ili očajem”, kaže Jasna Diklić.

Evocirajući uspomene na septembar 1992. kada je Sklonište premijerno izvedeno, Irena Mulamuhić kaže da je ta predstava pokazala i otkrila stanje i duh Sarajeva, u isto vrijeme iznenađujući neprijatelja.

“Oni su rušili i ubijali, a mi smo stvarali i podizali dignitet i dostojanstvo građanima borcima”, kaže Mulamuhić.

Sklonište je, podsjeća Diklić, tokom opsade Sarajevo odigrano 97 puta.

“Građani Sarajeva su rizikovali svoje živote dolazeći u velikom broju na predstave, pozorište je imalo ljekovitu misiju”, ističe.

‘Potpuno nadrealan događaj’

Mulamuhić dodaje da su ovu predstavu, osim u novoosnovanom ratnom teatru, igrali u kasarnama, bolnicama, svim mjesnim zajednicama…

“Znali smo da umjetnost ne može zaustaviti zločinačke umove, ali može poslati važne poruke i skrenuti pažnju Evrope da spriječi krvoproliće”, ističe.

“Došli su TV reporteri iz mnogih zemalja i prenijeli vijest o predstavi Sklonište na koju su građani masovno dolazili. Sklonište je nastalo iz prkosa, kao odgovor demonstraciji sile i terora iz opkoljenog Sarajeva”, dodaje.

Nihada Kreševljakovića, koji je više godina obavljao direktorsku poziciju SARTR-a, najviše je dojmila reakcija publike.

“Potpuna katarza. Potpuno nadrealan događaj kada se uzme u obzir da je taj septembar bio dosta žestok, a pored toga već tada je bilo jasno da će opsada Sarajeva ući u zimu”, kaže Kreševljaković.

“Zaista, svaka od onih brojnih izvedbi predstave Sklonište, ali i bilo koje druge predstave bio je apsolutno nevjerovatan događaj koji je zaista dokazivao ono da su građankama i građanima Sarajeva umjetnost, odnosno potreba za umjetnošću bili poput potrebe za hranom, vodom… Kako bi čovjek drugačije objasnio to da su ljudi riskirali vlastite živote da bi gledali te predstave”, dodao je.

Institucija od posebnog značaja za odbranu Sarajeva

SARTR je u augustu 1992. konstituisan kao vojna jedinica pri Regionalnom štabu Oružanih snaga BiH Sarajevo, a 12. januara 1993. godine Odlukom Ratnog Predsjedništva Skupštine grada Sarajeva kao javna ustanova iz oblasti kulture od posebnog značaja za odbranu grada. Odlukom Skupštine Kantona Sarajevo od 24. jula 1997. ulogu osnivača SARTR-a preuzeo je Kanton Sarajevo, a dodijeljen mu je prostor nekadašnjeg kultnog sarajevskog centra društvenih aktivnosti CDA.

“Sarajevski ratni teatar je fenomen na koji imamo razloga biti ponosni”, ističe Kreševljaković i dodaje:

“Kada sam se prijavljivao za poziciju direktora toga sam bio potpuno svjestan, a posebno mi je bilo značajno da je moja otac kao tadašnji gradonačelnik bio potpisnik onog dokumenta u kojem se SARTR proglašava javnom ustanovom. Tu je pisalo da jeu ta institucija ‘od posebnog značaja za odbranu grada’. Ta rečenica mi je uvijek zvučala inspirativno i vjerovao sam da je funkcija teatra i u miru, baš kao i u tim danima opsade, braniti grad i ideju grada – otvorenog, kosmopolitskog i grada u kojem su različitosti njegovo najveće bogatstvo”.

Kao teatar osnovan u periodu opsade, svjedočio je o fenomenu duhovnog, odnosno kulturnog otpora agresiji, a svoju misiju i stvaralačku energiju iz koje se rodio nastavio je i u mirnodopskom periodu.

“Uloga SARTR-a danas je da stvara socijalno angažirane predstave i da stremi vrhunskim umjetničkim ostvarenjima. I, naravno, da prenosi narativ SARTR-a na buduće generacije”, ističe Aleš Kurt.

Tri decenije postojanja

Danas Sarajevski ratni teatar (SARTR) obilježava 30. godišnjicu. Prema riječima aktuelnog direktora, obilježit će je prije svega predstavama, etabliranjem ljetne scene koju su oživjeli tokom pandemije te sjećanjem na sve važne i lijepe momente koje im je ova umjetnost donijela.

“Podijelit ćemo svoje emocije i dio memorije sa publikom i građanima našeg grada”, kaže Kurt.

Otkriva nam kako je upravo priča o tome šta je opkoljenom Sarajevu i njegovim građanima predstavljao teatar rođen u krajnje netipičnim uslovima u fokusu 30. godišnjice.

“Priča o svim tim ljudima koji su stvorili SARTR. Svi smo mi bili mali dio nečeg većeg, a to je ovaj zaista poseban teatar. Svi se trebamo zapitati gdje je taj teatar u nama, a ne gdje smo mi u teatru. Priča o SARTR-u je iznad sitnih ambicija i prolaznih stremljenja. Ona je jednostavno dio historije”, ističe Kurt.

Kreševljaković se nada da će sa svakom novom godišnjicom svijest o važnost kulturnog otpora kojeg SARTR predstavlja biti značajnija, a samim tim i svijest o značaju ove pozorišne kuće.

“Siguran sam da će to znati cijeniti i buduće generacije, one koje će doći kada nas više ne bude ovdje i kada će se, nadam se, općenito više cijeniti umjetnice i umjetnici, kultura i umjetnost i sve te lijepe i važne stvari”, zaključuje Kreševljaković.