Drljača: Nefinansiranje kulture je vrsta cenzure

Iako već decenijama živi u Kanadi, scenarista i reditelj Igor Drljača često se vraća u rodno Sarajevo, a društveno-političke prilike i dešavanja u Bosni i Hercegovini najčešća su tema njegovih filmova.

Izuzetak nije ni njegovo posljednje ostvarenje – film Tabija, kojeg je 2019. godine snimao u Sarajevu, a koji je svoju premijeru imao u programu Generation nedavno završenog 71. Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu.

“Film smo snimali u septembru/oktobru 2019. Mislili smo da ćemo ga plasirati prošlog ljeta, ali je proces postprodukcije trajao malo duže tako da smo film zvanično završili u septembru prošle godine. Zbog pandemije se svi festivali održavaju u digitalnom ili kombinovanom obliku, a svjesni da ne možemo čekati beskonačno na plasiranje filma, donijeli smo odluku da svoj život počne kroz tu neobičnu Berlinale formu”, kaže Drljača.

Ovogodišnji Berlinale podijeljen je u dva dijela – prvi dio, koji je održan od 1. do 5. marta putem online platforme, bio je namijenjen profesionalnoj publici i novinarima, dok će drugi dio, namijenjen publici, biti održan od 9. do 20. juna ove godine.

“Velika je stvar ući na festival poput Berlinalea. Film su do sada pogledali samo industrija i novinari, izašlo je nekoliko članaka i kritika o filmu, reakcije su jako dobre. No, jedva čekam da film podijelimo s publikom”, priznaje.

Kafkijanska atmosfera u bh. društvu

Filmom Tabija, čija je radnja smještena u današnje Sarajevo, Drljača kroz ljubavnu priču dvoje tinejdžera progovara o problemima današnje BiH, između ostalog o odlasku mladih ljudi u inozemstvo.

“Ovim filmom sam želio nastaviti priču koju sam započeo filmom Žena u ljubičastom 2009. godine. Film tretira dosta teške teme i predstavlja neku kombinaciju trilera i ljubavne priče. Kroz ljubavnu vezu Mone i Faruka htio sam pokazati dvije vrste mladih ljudi koji žive u postdejtonskoj BiH iz koje mnogi mladi odlaze jer ne vide svoju budućnost tu. Htio sam napraviti film koji se bavi tim nestankom, imigracijom, odlaskom ljudi”, pojašnjava.

Govoreći o društveno-političkom ambijentu u BiH, Drljača kaže kako je riječ o sredini koja mu sve više liči na sistem kojeg je Franz Kafka opisivao u svojim djelima.

“Često dolazim u Sarajevo i jasno mi je da su mnogi ljudi vezani za porodicu, kulturu i tradiciju. Teško je sve to napustiti. Ali, istovremeno, ti mladi ljudi su u kafkijanskoj situaciji jer im fakultetske diplome nisu priznate, jer iz godine u godinu ne mogu pronaći posao, a samim tim ne mogu osnovati porodicu… Jednostavno je riječ o etno-političkom sistemu u kojem mladi ljudi ne mogu opstati, sistemu u kojem nemaju mogućnost da grade građansko društvo. Ako BiH ne zadrži mlade ljude, postat će zemlja vikendaša, zemlja koju njeni građani posjećuju samo vikendom”, ističe.

‘Bh. kinematografiji potrebna veća podrška’

Drljača ističe da je umjetnost određena vrsta terapije, kako za umjetnika koji je stvara, tako i za društvo u kojem ta umjetnost nastaje, jer otvara nove mogućnosti i vidike. I zbog toga, između ostalog, smatra da je neophodno više investirati u bh. kinematografiju i podržati bh. filmske profesionalce i kulturne djelatnike.

“Filmskim profesionalcima, ali i novoj generaciji filmaša, potrebna je veća podrška kako bi imali mogućnost praviti filmove o trenutnoj situaciji u zemlji. Žalosno je što se u BiH godišnje snime jedan ili dva filma. Jasmili je trebalo šest/sedam godina da pokrene projekt, dobila je jako malu finansijsku podršku BiH za film o genocidu u Srebrenici, a danas  BiH slavi njen uspjeh. To je žalosno”, kaže i dodaje kako ni on ne bi uspio snimiti Tabiju bez podrške Eurimagesa i međunarodnih koproducenata.

“Normalno je da Bosni i Hercegovini trebaju koprodukcijski partneri, ali podrška države kinematografiji mora biti veća”, dodaje.

Smatra da će, u slučaju da izostanak državne podrške sektoru kulture postane pravilo, sve više filmskih profesionalaca i umjetnika odlaziti u inozemstvo.

“Proces kulturnih zbivanja u BiH još uvijek ima politički okvir, uvijek se umjetnost stavlja u kontekst rasprava kome određena tema šteti ili ne odgovara. Umjetnost se ne smije cenzurisati, to u demokratskom sistemu ne smije postojati. A nefinansiranje kulture i umjetnosti također je vrsta cenzure. Taj mehanizam stavlja kulturu pod upitnik i umjetnike tjera na razmišljanje o odlasku u inozemstvo, što nije dobra stvar”, zaključuje Drljača.